Prema preliminarnim rezultatima CeMi-ja, na osnovu 100 posto obrađenog uzorka, Milo Đukanović osvojio je 35,2 posto, Jakov Milatović 29,2, Andrija Mandić 19,3, Aleksa Bečić 10,9, Draginja Vuksanović Stanković 3,2, Goran Danilović 1,4, a Jovan Radulović 0,8 posto glasova.
Čine se iznenađeni mediji u regiji visokim izbornim rezultatom (29.2)% i ulaskom Jakova Milatovića (Europa sad) u drugi krug predsjedničkih izbora u Crnoj Gori.
Milo Đukanović (DPS) s 35, 2 ostvario je očekivan rezultat i izjavio da 2. travnja očekuje pobjedu bez obzira što je na licima pa i svojih stranačkih kolega mogao pročitati strah.
S druge strane Milatović je gordo uzviknu: 'Uspjeli smo! Ovo je pobjeda svih onih koji su baklju slobode nosili 30 godina, onih koji su bili diskriminirani, čija su djeca išla trbuhom za kruhom, koji su bili siromašni. I dodao: ovo je pobjeda cijele Crne Gore, pobjeda koje su generacije i generacije čekale.'
I ništa ne bi bilo sporno u gore navedenoj izjavi da Milatović nema 36 godina te se čini da je bio wunderkind i sa svojih 6 godina, koliko je imao 1992. patio s diskriminiranim i siromašnim narodom u Crnoj Gori. Što je bilo 1992. i na koji narod Milatović misli, nije precizirao, no za razumjeti ga je, jer tada je imao taman toliko godina da krene u školu i nauči azbuku, no ne i abecedu, jer se ona u zemlji pauperisa uči kasnije.
No, čitajući doista zavidnu Milatovićevu biografiju ne može se ne primijetiti dvije činjenice, bio je stipendist britanske vlade i pisao je za Vijesti. Tu možda leži odgovor na njegovu visoku medijsku pokrivenost i potporu, odmah iza Andrije Mandića.
Sve prosrpske stranke najavile su u drugom krugu podršku Milatoviću što se ne može opravdati pod zajedničku želju za micanjem Mila Đukanovića koji vodi državu taman toliko koliko Milatović pamti siromašne i diskriminirane građane.
Voljela bih povjerovati u ovog mladog čovjeka i njegovu besprijekornu biografiju da ne znam kako je ispod manastira Ostrog uveden u Krivokapićevu Vladu pod palicom Amfilohija koji ni jedan potez nije napravio bez razloga i cilja.
Utkan u biće ovog mladca njegov duh je živ i pod jeftinim, a za narod moćnim pamfletima boljeg, jednakijeg, općeg, građanskog dobra okuplja sve stranke u Crnoj Gori s jednim nacionalnim prefiksom koji se posebno od 2006. osjećao u Milovoj Crnoj Gori, ugrožen.
I gdje je tu europska priča, je li dalje od njegova životopisa, ili bi on, ako uspije i ako pobjedi 2. travnja mogao odvesti Crnu Goru u Europu? Ako je suditi po onima koji ga podupiru Crna Gora nikad neće dalje od ovoga, no sudeći po očekivanjima, osmjesima i nadama ne radi se tu samo o prosrpskim strankama i siromašnim, diskriminiranim građanima.
Ipak, autor cijele ove igre sjedi negdje, možda na nekom otoku. I igra se. Sve dok se bumerang ne vrati, a tada ostaje veliko pitanje gdje će biti Europa sad i hoće li je biti. Barem što se Crne Gore tiče.
Ostaje za i vidjeti što će iz kukavičjeg jajeta kako je netko nedavno nazvao Milatovića iskočiti, labud ili svraka no ne treba otpisati starog vuka Mila Đukanovića koji je ne zaboravite, nadmudrio i jače letače.
