Ispad strujnog kruga koji je pokazao kako Crna Gora drži polugu svjetla i Bosni i Hercegovini i Dalmaciji otvorio je neka druga pitanja koja su od predugog čekanja otvrdnula, skamenila se i bojim se kako će se riješiti jedino temeljitim raščišćavanjem. To nikad nije ugodno, ali je učinkovito i da je tomu tako svjedoči vedro nebo nakon oluje i čista kuća nakon farbanja kad miris čistoće sam po sebi vraća osmijeh i donosi mir.
Nije ostalo nezamijećeno kako je tzv. svesrpski sabor okupio „svesrbe“ i pokazao sliku koju Europa ne vidi ili ne želi vidjeti kao puno puta do sada kada je svoje sljepilo platila svjetskim ratovima. Vjerovati je kako to sada neće biti tako jer je Hrvatska dio europskog oka i vanjska politika i Premijer svakodnevno im oštre sliku.
No, ma koliko vjerovali stabilnom brodu koji vodi naš agilni i pronicljivi premijer Andrej Plenković ne možemo ne vidjeti kako Crna Gora postaje sve manja i sve tanja i sve sitnija i sve mračnija pod plaštem Srpske crkve, litija, lažne pobožnosti gdje se skrnavi čovjek i sva njegova prava na ono što jest. Politika Crne Gore od 2020. korača Velimirovićevim stazama i diči se onim što bi se svaki pobožan čovjek sramio: kulturocidom i etnocidom svih onih koji ne prihvaćaju srpski svet.
Upravo to je okružje u kojem živi i opstaje mala hrvatska zajednica naviknuta na scenarije koji imaju isti potpis bilo kao JNA 1945., 1991. ili današnji Mandićevsko Vučićev ispod kojeg se kriju svi svesrbi od Banja Luke preko Beograda do Podgorice.
No, što radi, gdje je i na koji način djeluje Rimokatolička crkva, Kotorska i Barska nadbiskupija koje dijele svakodnevicu s onima koji drže konce tapiserije na kojoj nema ni Crne Gore ni Boke kotorske ni Crnogoraca, ni Hrvata. Koga ima, jasno je!
Ovo pitanje mi se nametnulo kada sam na društvenim mrežama vidjela kako je jedan veliki zajednički hrvatsko-crnogorski projekt pod pokroviteljstvom dvaju predsjednika dviju država ma tko oni bili i kakvu god politiku vodili, prihvaćen i podržan od strane onih kojima su se Hrvati Boke i Crne Gore uvijek utjecali i koji su ih prirodno podržavali i održali na njihovu prostoru.
Ne trebamo se vraćati u davnu i nedavnu povijest da bismo znali kako je Kotorska biskupija okupljala narod, hranila sve potrebite pa i one koji su 1995. otišli iz oslobođenih hrvatskih područja. Posebna uloga Katoličke crkve je bila od 1991. kada su Hrvati Boke prolazili golgotu i kada su svećenici iste te biskupije bili persone non grata zajedno s narodom koji su usprkos svemu sačuvali.
Puno je živih svjedoka toga vremena no moje pitanje nije povijest nego sadašnjost. Na otvorenju izložbe Putevima Bokeljskih Hrvata u Kotoru gdje su fotografije bokeljskih časnika i mornara, admirala, dakle onih koji su temelj identiteta Hrvata Boke, kao i nit poveznica s drugim narodima koji su u Zaljevu svetaca našli svoj dom i mir, nema niti jednog predstavnika Kotorske biskupije. Ni jednog svećenika od Herceg Novog do Sutomora ili Bara gdje stoluje njezin administrator.
Istina, gužve su velike, a prohodnost slaba no doći do kotorske pjace na događaj koji u turbulentnim vremenima povezuje ne bi smio biti izlika posebno kad znamo da je upravo ova Biskupija glavni organizator proslave Pohare Perasta koja jest možda veliki događaj u povijesti, ali ne veći od ovog koji prikazuje korak Tripundanskog kola koje postoji samo ako je vezan za proslavu sv. Tripuna, zaštitnika grada Kotora i Bokeljske mornarice čije ime nosi romanička katedrala koja svojom ljepotom, ali i starinom izaziva divljenje.
I, u duhu naroda koji je u Boki kotorskoj svoj na svome nije slavljenje pohara, već pobjeda i života tako da sam događaj iako je dobro umotan u darovni papir govori u prilog onog skupa koji je okupio sve one čiji su pretci bili predaleko od Perasta ili su na okolnim brdima pratili Osmanlije dok su sanjali poharu Perasta bez plemića i Velikog vijeća pa su 1671. na Veliki četvrtak pokušali slično. Mlečani su dio protjerali, a dio je ostao i nastavio.
Nije prvi primjer kako Kotorska biskupija gubi svoj narod ili narod gubi Biskupiju. Na to pitanje nismo našli odgovora, jer biskup koji je samim svojim dolaskom u Kotor narodu vratio osmijeh, brzo ga je pretvorio u bespomoćan krik kada je istu napustio brzo, tiho i već predugo.
Ne treba biti dio hrvatskog naroda Boke da bi se primijetio jaz između crkvenih otaca i puka. Duboka, mračna strmoglavina u kojoj je Hrvat Boke ocrnjen kao slab vjernik, a svećenik kao potpuno nezainteresiran za stanje duha svog naroda.
I, ne odnosi se ovo na sve. No, gotovo na sve, jer odlasci nisu pratili dolaske. Umjesto umrlih i onih koji nisu mogli disati u toj truloj crkvenoj sredini dolazili su neki novi ljudi kojima je Boka bila uvjetna kazna, umjesto otpusta ili zatvora.
Tko je taj koji bi danas mogao stati pred narod koji bi ga (po)slušao? Gdje je neki novi Branko Sbutega ili Anton Belan? O onima prije njih neću jer su gromade poput onih koje zatvaraju bokeljski zaljev i koji su u jednoj rečenici znali zagrliti svoj narod i njegovu posebnost. Da, Hrvate Boke i Sevbarja grlili su neki drugi crkveni oci kojih više nema.
Sjećaju se Bokelji. Sjećaju se povjesničari. No, sjeća li se Kotorska biskupija i oni koji zadnjim zemljskim snagama u crnim reverendama vuku škrpjelske eure i njima kupuju mir.
A pohara Perasta 1624. nije ništa što je pohara Crne Gore od 2020. do danas. Ono što slijedi, ako nastavi brzinom i smjerom kojim ide bit će pohara stoljeća mračnija od svih genocida do sada.
No, uvijena u celofan i arancine teško se vidi u Briselu, no najjasnija je narodu. Onom koji čuva tradiciju, ime, sebe. Onom koji pomaže svakom tko je kročio nogom u Zaljev kojeg čuvaju svetci.
To bi trebala biti utjeha. No, s obzirom na poruke iz Međugorja čini se da će Hrvati Boke morati dignuti glas s jedne, a Crnogorci s druge strane kako i jedni i drugi ne bi bili pojedeni u popari pohare svesrpkih silnika.
Sveti oče, čuješ li vapaj svog naroda i vidiš li gdje ide narod tvoj?
