U novom serijalu 'Svijet ravnopravnosti' donosimo vam priču s Antoniom Budimir poručnicom u Oružanim snagama Republike Hrvatske i zapovjednikom 3.čKIS u vojarni 1. gardijske brigade Tigrovi – Croatia u Zagrebu.
S njom smo razgovarali o njenom poslovnom, ali i životnom putu.
Što vas je privuklo vojnom pozivu. Je li riječ o obiteljskoj tradiciji, odnosno kako je počela vaša priča?
O odluci o službi u OSRH utjecalo je više čimbenika. Prvenstvo obiteljska povijest, ponajviše moj otac, bivši pripadnik HVO-a koji je moju sestru i mene odgajao u duhu domoljublja. Slušajući njegove priče, iskustva, stečena poznanstva, lijepe uspomene a i one ne tako lijepe, poticao je u meni želju da i ja osjetim barem dio toga. Ali ono što me najviše natjeralo na prijavu za Dragovoljnog ročnika oružanih snaga je izazov i dokazivanje. Na početku mi nije bilo u planu raditi u OSRH, već samo završiti DrVO (Dragovoljno vojno osposobljavanje) kako bi samoj sebi dokazala da mogu završiti početnu vojnu obuku. Na ročnoj obuci upoznala sam puno zanimljivih mladih ljudi iz cijele Hrvatske, svidjela mi se ta kohezija koja je stalno vladala. Pa i taj zapovjedni lanac i sama hijerarhija zapovijedanja. Nije mi bilo teško priviknuti se na vojnu stegu, urednost i pedantnost jer me od malena moja majka odgajala na način da će mi u životu biti jednostavnije ako pratim red, rad i disciplinu.
Zašto baš vojska, koje su vrline i eventualno mane poziva?
Vrline i mane svakog posla ovise o osobi. Osobno gledajući kao najveću vrlinu navela bih veliki krug poznanstva različitih tipova ljudi. U sustavu sam stekla troje jako bliskih prijatelja. Djetetu jedne prijateljice/kolegice postala sam i kuma. Lijepo je znati da u kojem god gradu Republike Hrvatske se nalaziš, ti imaš nekoga kome se možeš obratiti. Naravno, kao vrlinu neizostavno je navesti sva znanja i vještine koje smo stekli. Ne može se baš svaki građanin RH, posebno oni mlađi, pohvaliti da znaju rukovati sa puškom i pištoljem, da su gađali mete iz istih, prolazili obuku snalaženja u prostoru kroz topografiju, taktičke hodnje sa naoružanjem, planiranje napada i obrane, poznavanje vojnih sredstva, obilježja i signala, obuku vojne prve pomoći i još mnogo toga.
Mane služenja domovini osobno ne vidim. Ako radiš onaj posao koji voliš mana nema.
Foto: Osobna arhiva
Što vas kao djelatnu vojnu osobu najviše privlači unutar oružanih snaga?
Ono što me najviše privlači u samom sustavu Oružanih snaga RH je osjećaj služenja domovini. Izrazito sam ponosna na sve kolege koje za vrijeme najvećih prirodnih nepogoda i ostalih katastrofa, odlaze od svojih obitelji u svako doba dana i noći i odlaze pomagati ostalim institucijama u sanaciji problema te pomaganju i pružanju potpore stanovništvu. Ono što me kao pripadnika OSRH ražalosti je kako se ponekad na temelju nekoliko negativnih vijesti generalizira cijeli sustav.
Kada govorimo o vojsci i ulozi žena, statistika o njihovoj prisutnosti i statusu još uvijek nije na strani žena. Kako vi gledate na taj nesrazmjer?
Istina je da je većina pripadnika OSRH muškog roda. No to ne smatram kao problem. Logično je da žene naspram muškaraca nisu podjednako fizički jake kao muškarci. No u današnje vrijeme uz svu opremu i pomagala koja imamo gotovo da su izjednačili snagu među pripadnicima. Naše pripadnice su jednako motivirane za rad i trening kao i naše muške kolege. Moramo razumjeti da je njihov broj za usporedbu manji s obzirom da je i manji postotak pripadnica u sustavu.
Postoji li diskriminacija u tom djelu, odnosno u vašem poslu općenito i je ste li se osobno susreli s njom?
Osobno se u ovih pet godina u sustavu nisam ni jednom susrela s diskriminacijom. Isto tako uvijek se zalažem za ravnopravnost spolova. Ono što bih voljela naglasiti je da sam se u većini slučajeva susrela sa kolegama koje su nama ženama izašle u susret kada bi neko izvršavanje zadaće bilo teže ali ne i nemoguće za nas.
Foto: Osobna arhiva
Smatrate li kako ste se trebali ili se još uvijek trebate više dokazivati jer ste žena?
Da ste me to pitali prije dvije godine rekla bih da svakodnevno trebam. No, u posljednje dvije godine sam tek shvatila da ako budeš ono što jesi i daješ sebe maksimalno u posao sa onom dozom koju ti odrediš, dokazivanje nikom nije potrebno. Jedina situacija gdje je dokazivanje u svakom poslu bitno je za vrijeme izvršavanja nekog projekta, zadaće, natjecanja, obuke i sl. Izuzev toga dokazivanje drugima nije potrebno, posebno ne iz razloga što je netko žena. Tu se postavlja pitanje zbog čega bih se mi trebale dokazivati drugima? Smatram da poznajem svoje kvalitete kao i nedostatke, te se sukladno tome i dajem poslu. Jedina osoba kojoj se čovjek treba neprestano dokazivati i s kojom se treba natjecati, pred kojom neprestano treba postavljati nove izazove smo mi sami. Vodim se onim; da se stalno uvažava tuđe mišljenje tko zna gdje bi mi i naši snovi sada bili.
Što vas svakodnevno pokreće?
Svakodnevno me pokreće želja za životnim prosperitetom. Uvijek postoji nešto bolje. Ne bojim se otići iz „sigurne zone“ glede stalnog posla, novčane zarade i otići u nepoznato gdje ću se sigurno susresti sa različitim izazovima. Izazovima u pogledu stranog jezika, načina života i ostalog. Ukoliko je osoba ambiciozna i željna novog znanja, može se snaći svugdje.
Foto: Osobna arhiva
Postoji li neki rod oružanih snaga u kojem se vidite u budućnosti, odnosno dio u kojem se želite dodatno ostvariti?
Oduvijek me interesiralo istraživanje, analiziranje i zaključivanje iz dobivenih informacija i podataka. Upravo iz tog razloga vidjela sam se u Obavještajnoj pukovniji.
Kako uspijevati pronaći balans između poslovnog i privatnog?
Smatram da mi privatni život ne pati. Moguće da je razlog tome mjesto službe koje obnašam. Zapovjednik sam 3.čKIS u vojarna 1. gardijske brigade Tigrovi – Croatia i u 90% slučajeva posao rješavam za vrijeme radnog vremena. Druga stvar je bila dok sam bila vojnik, tada sam obnašala stražarska osiguranja, odlazila na vojne vježbe i radila i vikendima. Najveća podrška koju imam uz svoju obitelj je i moj zaručnik koji je pun razumijevanja i koji mi je najveća podrška u snalaženju na novoj dužnosti.
Što bi ste poručili svim kolegicama odnosno ženama koje se na početku životnog ili poslovnog puta a možda se dvoume oko toga krenuti ili ne vašim stopama?
Preporučam im da se drže svog plana i cilja, neka ne dopuštaju da ih itko omalovažava ili na bilo koji drugi način umanjuje njihovu vrijednost. Neka idu za svojim snovima. Ako su se uistinu odlučile za ovaj poziv, nitko i ništa ih ne smije uvjeriti da nisu sposobne. Imajte vjeru u sebe!
Foto: Osobna arhiva
***
Sadržaj je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.
