Teško je ostati ravnodušan na izborne rezultate u Crnoj Gori, posebno onima koji znaju pozadinu i koji nemaju ružičaste naočale koje Europa voli držati posebno kada su u pitanju zemlje Zapadnog Balkana.
Prije svega naravno je čestitati novom, mladom predsjedniku Jakovu Milatoviću na uvjerljivoj pobjedi i uspjehu koji su kako kaže, dugih 30 godina čekali mnogi a najviše prosrpski blok koji je u Đukanoviću vidio posljednji zid ka ostvarenju svojih ciljeva.
Da je tomu tako pokazuju slike pobjedničkog slavlja u Podgorici, Beogradu i diljem srpskog sveta koji je konačno na putu sjedinjavanja i pod velom Otvorenog Balkana asimiliaciji Crne Gore koja bi u tom slučaju bila obješeni Pedro u podmirivanju srpskih i albanskih apetita.
S druge strane Milatovićeva retorika u pobjedničkom govoru suprotna je slikama ispred hramova SPC u Beogradu i Podgorici tako da je teško dati bianko zadužnicu na račun mladosti. Prije bi se trebalo zabrinuti o kakvoj tridestgodina očekivanoj sreći govori Jakov kada spominje pobjedu nad Đukanovićem i je li uopće u njegovom bogatom obrazovnom popisu stoji kulturalno pamćenje i odnos prema povijesti kako vlastitog, crnogorskog naroda tako i građanske Crne Gore.
Nije teško shvatiti razloge Milovog poraza. Iako izgleda volja naroda ovo je u stvari pažljivo pripremani scenarij, s pomno odabranim glumcima i uz punu pomoć Srpske pravoslavne crkve koja je u Crnoj Gori postala partija, element koji bi po svom djelovanju mogao i uspio anulirati DPS i njegova čelna čovjeka, koji uz svu hipoteku nad sobom ima dobrih odluka koju su Crnu Goru odvojile od onoga gdje je SPC želi vratiti i koliko se čini, uspješno!
Predsjednička trka i izbori u šeširu SPC započeli su 2020. pobjedom svojih pulena, ulaskom pa izlaskom dvojice mladića iz Krivokapićeve vlade. Tada su shvatili narativ, okrenuli ploču i navukli plašt prosperiteta, pozitivne ekonomije i sveopćeg dobra, riječi i rečenični sklop koji godi izmučenom i siromašnom narodu koji za par stotina eura rado bira novo lice. Puno je tu i neostvarenih osobnih želja, frustracija, mržnji. Ljudi obično mjere na malo no čim svane, shvate da je ispod plašta Amfilohijeva ruka pa ostaju nemoćni i nijemi, preplašeni i izgubljeni kako smo već imali prilike vidjeti nakon izbora 2020. kada je retorika jednako bila europska, a sve ostalo ne, također uz koreografiju srpskih zastava i novokomponiran narodni sitni vez.
Ostaje otvoreno pitanje što možemo očekivati u susjedstvu i je li ovo doista novi val ili nastavak Abazovićeva cirkusa koji je kad se sve zbroji sve samo ne zabavan. Bilo bi lijepo vjerovati da mladi tridesetogodišnjaci, pošteni i ničim neopterećeni grade ljepši bolji svijet, ljepšu, bolju Crnu Goru no baš je ta neopterećenost upitna i govori kako tamo gdje bi trebalo biti znanje zjapi praznina koju ne puni Milatović ni Europa sad već njihovi mentori i moderatori koji su korak po korak pametnim i biranim postupcima Zapadu podmetnuli pitku priču koja se lako pije no težina koju izaziva osjeti se obično kasnije i nije bez posljedica.
Hrvatski narod u Crnoj Gori podržao je Mila Đukanovića i to je logično i razumljivo. Teško bi bilo razumjeti kada bi podržao onoga koga veliča Šešelj i kojem se pod tuđim zastavama slavi pobjeda ispred hramova koji su i recept i dijagnoza današnjoj izbornoj pobjedi i stanju Crne Gore.
Đukanović je od 2006. propustio izgraditi jasnu strategiju, crnogorske institucije i nacionalnu infrastrukturu koja bi ojačala crnogorski nacionalni identitet, državotvorni narod koji bi bio kralježnica obnovljene crnogorske države i stoga ostaje opasnost mogućeg rastakanja i daljnje asimilacije crnogorskog nacionalnog tkiva u jedan davni, ali vječni san.
Crna Gora se ne prvi puta našla stisnuta između razjapljenih usta srpskog sveta i ružičastih naočala Zapada, između cirkusanata i poliglota, i gotovo je zanijemila, ostala bez glasa. No, ne treba podcijeniti snagu koja se rađa iz pepela vlastitosti i valja čekati crnogorski narod da se probudi i to na Parlamentarnim izborima kada će konačno odlučiti žele li visjeti poput Pedra ili biti ono što ih povijest koju su zaboravili uči: gord, ponosan i svoj narod, sa svojom crkvom i na svojoj zemlji.
Nama ostaje pratiti kako događanja na crnogorskoj političkoj sceni tako i poteze novog predsjednika uz širom otvorene oči prema onome što će naš autohtoni hrvatski narod prolaziti u nadolazećim vremenima. Njih smo dužni čuvati i za njih smo dužni podignuti i puno više od glasa, ako zatreba. Zlu ne trebalo!
