U tekstu s naslovom „Mlado, hrabro, srpsko“, list Die Zeit piše da nikada do sada nije bilo većih prosvjeda u Srbiji te da zemlja bez nade uzima svoju budućnost natrag u svoje ruke.
„Srbija je zemlja u propadanju. Natalitet je nizak, imigracije gotovo da i nema, a mladi masovno napuštaju svoju domovinu. Prema procjenama Svjetske banke, za 25 godina u Srbiji će, umjesto današnjih gotovo sedam milijuna stanovnika, biti samo 5,4 milijuna ljudi. Ništa ne upućuje na to da će se taj trend promijeniti. Na čelu države je predsjednik Aleksandar Vučić, koji guši svakoga tko misli drukčije od njega, tko želi ili sanja drukčije od njega. Zemlja tog predsjednika je zemlja bez nade i bez budućnosti – tako je bilo sve do 1. studenog 2024. Tog se dana srušila nadstrešnica na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu. Petnaest je ljudi poginulo. Tada su počeli prosvjedi koji traju do danas.“
Autor teksta, Ulrih Ladurner, piše da su prosvjedi malo-pomalo zahvatili cijelu zemlju i da oni oblikuju novi identitet Srbije.
„Obrisi drukčije, bolje Srbije postaju sve vidljiviji. Pokretači promjena su studenti i učenici – a nitko na njih nije računao. Smatralo se da su mladi apatični i depolitizirani. (…) Ali odjednom oni izlaze na ulice i pokreću mase. Više od 300.000 ljudi prosvjedovalo je u subotu u Beogradu, na vrhuncu prosvjeda. To je gotovo pet posto stanovništva Srbije.
Velika Srbija i srpski svet
Autor piše i da su devedesetih godina srpske milicije provodile etničko čišćenje u ime „velike Srbije“, dok je početkom 2020-ih taj termin zamijenjen izrazom „srpski svet“.
„Ali značenje je isto: ujedinjenje svih Srba u jednoj državi. Ideje iz tog vremena i dalje su žive i opasne. Imaju potencijal destabilizirati Balkan. Sukob između Srbije i Kosova ostaje neriješen, dok u Bosni i Hercegovini lider bosanskih Srba Milorad Dodik radi na odcjepljenju svog entiteta.“
„Dakle, Vučić ima niz destruktivnih karata na koje može igrati. Kada je na početku prosvjeda prijetio studentima, a provladini mediji ih osudili, mnogi Srbi su se prestrašili da bi nasilje moglo biti usmjereno protiv vlastite mladosti, da bi se rat mogao vratiti kući i da bi vlastita djeca mogla biti ugrožena. Instinktivno su osjetili da ih moraju zaštititi od opasnosti koja dolazi od onih na vlasti – onih koji su se uzdigli na ratnim stradanjima. Zato su širom zemlje vrata počela da se otvaraju za studente i učenike.“
Vučić? Tko to ono bijaše?
„Budući da studenti nemaju vođe, Vučić nije mogao primijeniti svoju uobičajenu strategiju – da blati, uništava ili potkupljuje oporbene lidere, ovisno o situaciji“, navodi se dalje u tekstu. „Studenti ga jednostavno ignoriraju. Vučić? Tko to ono bijaše? Na taj način oni, gotovo nesvjesno, postižu nešto veliko: svim građanima Srbije pokazuju kako bi mogao izgledati život bez Vučićeve sveprisutnosti.“
Na kraju, njemački list zaključuje: „Predsjednik Vučić preživio je najveće demonstracije u povijesti zemlje. Demonstranti, međutim, nisu ni tražili ni očekivali njegov pad. On je, dakle, i dalje na funkciji, ali zemlja za koju vjeruje da je čvrsto drži u rukama počinje mu izmicati. Srbija počinje liječiti rane koje su tom društvu nanijeli rat, nacionalizam, siromaštvo i poniženje.
"Ništa više nije isto“, kaže starija žena koja se u Beogradu na velikom prosvjedu pridružila mladima. „Danas smo postali drukčiji!“, kaže ona.
