Ivica Matičević povjesničar je hrvatske književnosti i književni kritičar. Viši je znanstveni suradnik u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU. Dobitnik je Nagrade HAZU za književnost za 2007., Nagrade Matice hrvatske za kritiku i esejistiku A. G. Matoš za 2007., Nagrade Julije Benešić za 2016. i Nagrade Zvane Črnja za 2016.
Predaje na poslijediplomskom doktorskom studiju književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture pri Odsjeku za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a bavi se proučavanjem hrvatske književnosti 19. i prve polovice 20. st. Povodom završetka Zagrebačkih književnih razgovora, jedne od najdugovječnijih manifestacija u Hrvatskoj, koju od 1969. organizira Društvo hrvatskih književnika, razgovarali smo s njim o stanju u hrvatskoj književnosti.
Foto: Andro Tasovac
Završili su 44. Zagrebački književni razgovori. Kakvi su zaključci – ima li mjesta za povijesni roman u digitalno doba?
Naravno da ima. Još uvijek nije došlo doba potpunog mraka, a vjerujem da niti neće jer će duh i ljudska mašta uvijek pronaći put na svjetlo. Naime, povijesni se roman nikada nije osjećao bolje. On se kao vrsta žanrovske proze dobro snalazi u hrvatskoj književnosti, a svake godine dobijemo nekoliko povijesnih romana s temama iz bliže ili dalje prošlosti. Zaključak s ovogodišnjih Razgovora jest da digitalna tehnologija zasad ipak pomaže u nastajanju i distribuciji književnosti i umjetnosti, a onda i povijesnih romana. Skenirani i arhivirani povijesni materijal, toliko nužan za povijesna istraživanja, dostupan je širokom krugu korisnika i zato se danas mnogo lakše dolazi do građe u odnosu na vrijeme otprije 30 godina, a o Šenoinom dobu da i ne govorimo. Digitalizirani dokumenti, katalozi, pisma, mape, karte – sve je to dohvatljivo iz radne sobe i zato je rad na povijesnom romanu danas ipak, u tome smislu, bitno olakšan.
Jedan od ključnih govornika, profesor Dino Milinović koji je održao predavanje „Povijesni roman u digitalno doba“ , što je krovni naziv ovogodišnjih Razgovora, istaknuo je kako pogled u prošlost ima tu privilegiju da nam istodobno dopušta postavljanje pitanja i poznavanja odgovora, pritom ostavljajući prostor zamišljenoj igri prekrajanja stvarnosti. Po Vašem mišljenju, učimo li dovoljno iz povijesnih romana, stvaramo li bolji svijet?
Nikad ne učimo dovoljno jer pogledajte samo u kakvom ratnom vremenu i neredu živimo. Povijest je učiteljica života, a ta fraza danas doista izgleda smiješno. Povijesni roman uvijek nastaje i djeluje tako da se uspostavlja analogija između sadašnjih i prošlih događaja: što je to u povijesti što nas povezuje s današnjim trenutkom i možemo li današnji trenutak bolje osvijetliti događajima iz prošlosti. Kreativan pisac znat će što i kako treba, a obzirom na narav umjetnosti pokušava se pronaći model boljeg svijeta. Model dakako ne znači da će tako i biti, ali mogućnosti su otvorene, dok o nama samima ovisi hoćemo li to s voljom prihvatiti ili ćemo u tjeskobi trenutka potopiti lađe budućnosti.
Hrvoje Hitrec je progovorio o vrlo aktualnoj temi – umjetnoj inteligenciji. Može li umjetna inteligencija konkurirati tzv. umjetničkoj inteligenciji?
Sigurno da ne može. Stroj možete nakrcati podacima, ali kako te podatke povezati, dati im onaj nužni premaz, onu galvansku jezu ljudskoga duha – to može samo tvarni pisac, čovjek koji misli, nada se i vjeruje. Stroj se ne nada, stroj ne vjeruje. Strojevi su hladni surogati. Kako prepoznati i utkati emociju, temperament i san pojedinog čovjeka toj hrpi žica i čipova? Nikako, jer to se nikada neće dogoditi.
Foto: Andro Tasovac
Osim velikih imena domaće književnosti i književne teorije, ovogodišnji Zagrebački književni razgovori ugostili su i strana imena kao što su Pavol Rankov, Bettina Balàka, Ludwig Bauer i Zoltán Medve. Koliko je za ovu manifestaciju, ali i Zagreb kao grad, važno imati ovakve goste? Što oni kažu, kakvo je stanje u književnosti u inozemstvu?
Uvijek je korisno i lijepo kad vam dođu gosti i kolege iz inozemstva. Zagreb im ima što pokazati – tradiciju, umjetnost, kulturu, a tu je onda i gastronomija, svakodnevni život, što doprinosi tome da uvijek bude veselo i zanimljivo. Iako živimo u globaliziranom svijetu, gosti koji nam dolaze, ipak donose sa sobom neke male i važne razlikovne osobine, svatko ima svoj kut gledanja na temelju nacionalne tradicije, odgoja i obrazovanja. Mnogi gosti tako postanu prijatelji Zagreba i naše domovine, a većina njih se vraća u Zagreb ili na more, ali svi se vraćaju. U svojim sredinama pišu što su vidjeli i doživjeli u Zagrebu, što je jako važno. A što se književnosti u inozemstvu tiče, to je slično svugdje. Novaca nema previše, književnici ovise o državnim potporama i malo tko baš može živjeti od svog literarnog rada. A da se piše više nego ikad, to je činjenica i tu su sve sredine jednake: poplava novih naslova uglavnom malo znači za literarnu kvalitetu. Vrhunska je književnost rijetka.
Kako gledate na ulogu književnosti u društvu danas i kako se Razgovori trude doprinijeti književnoj kulturi i obrazovanju?
Uloga je književnosti uvijek ista u svakom društvu, a to je pokušati opisati svijet tako da nam mnoge stvari postanu jasnije. Književnost ima ogromnu eksplanatornu moć. Ona može utjecati na kolektiv, i to čak i na one koji nam vladaju. Samo, književnost to ne može sama. Ono što je potrebno jest sugovornik koji će to prihvatiti. Bez dopisivanja značenja i oštrenja smisla, književnost nema svoju ulogu. A već samim time što je djelo ljudskog kreativnog duha dovoljno je samo po sebi. Zapravo stvar je pronaći harmoniju istinske umjetničke ljepote i jasnoće poruke i/ili pouke. Tako se i ovi naši Razgovori bave sučeljavanjima do određivanja značenja i smisla književnog djela među ljudima. Ništa drugo ne tražimo, ali to doista nije tako malo. Naš je doprinos književnoj kulturi u razmjeru sa sredinom i važnošću književnosti u toj sredini. Vi sami odredite kako u vezi s tim stoji Hrvatska. Moglo bi i bolje.
Zagrebački književni razgovori prvi su se put održali 1969. godine i jedna su od najdugovječnijih manifestacija u Hrvatskoj. Po Vašemu mišljenju, kako se Zagrebački književni razgovori razlikuju od drugih književnih manifestacija i što im jamči postojanost sve ove godine?
Dosljednost u tvrdoglavosti jamči postojanost što znači da ne odustajemo ni onda kada novaca nema, a niti onda kada nam se ispriječe pandemije, kao što je ova zadnja kada smo iskoristili upravo digitalno doba da se naš glas čuje po cijeloj Europi. Ispred zaslona računala okupilo se petnaestak intelektualaca i pisaca. Od ostalih manifestacija, razlikujemo se po svojoj otvorenosti, spontanosti komunikacije, po tome da se ovdje govornika doista sluša i da se isto tako otvoreno i spremno odgovara na njegove namjerne ili slučajne „provokacije“.
Kako birate autore i književna djela koja će biti predstavljena na Zagrebačkim književnim razgovorima? Koje kriterije koristite prilikom odabira?
Uvijek u kontekstu teme i što se u tome trenutku „nudi“ na domaćoj i stranoj književnoj i kulturnoj sceni. Nema tu previše mudrovanja i neke tajne recepture, tko nam se svidi, taj je naš i nastojimo ga dovesti u Zagreb. Obično tako i bude.
Foto: Andro Tasovac
Kako biste opisali svoju viziju za razvoj književne scene u Zagrebu i regiji putem ovih književnih večeri?
Književnost ne živi samo u knjigama, u redcima, u književnim žanrovima. Naravno, u njima ponajprije, ali da bi književnost dobila svoj tvarni ljudski put ona mora živjeti među konzumentima, o njoj se mora raspravljati, pomalo gubiti i živce ako treba, plakati i radovati se zajedno s njom. Književnost ne voli osamu i čamotinju. Dovoljno je to što je po sebi književni posao samotnički i usamljenički. Jednom kad je napisano, djelo žudi za javnim životom, za afirmacijom jer nitko ne piše radi sebe već da bi ga drugi čuli i možebitno nešto od toga prihvatili i iskoristili u svome malom životu. Zato razvoj književne scene u Zagrebu vidim upravo u aspektu što češćih i što posjećenijih književnih večeri, tribina, predstavljanja i ostalih događaja. Možda ne bi bilo loše da postoji nešto poput agencije pri Ministarstvu kulture koja bi vodila računa o svim književnim događajima i njihovu rasporedu u Zagrebu, da se ne dogodi da se događaji preklapaju, da se brine o naknadama govornicima i slično.
Na kraju, imate li neku poruku ili savjete za mlade pisce i ljubitelje književnosti koji se žele istaknuti na sceni?
Imam. Nemojte se željeti istaknuti jer ako vam je samo to na pameti, sigurno nećete uspjeti u književnosti. Biti pisac znači biti spreman i na uzaludan posao, a to se vrlo brzo pokaže. Ako ne uspijete, nema veze – čitanje i razmišljanje o književnosti dovoljan je izazov u digitalno doba.
