Hrvatska nije slobodna
zemlja. Ona se nalazi u duhovnom ropstvu - a duhovno je ropstvo po mnogo čemu opasnije
i pogubnije od onog fizičkog iz kojeg se izlazi lakše i uz manje žrtava. Daleko
smo od jednakosti i ravnopravnosti. Imamo jednosmjernu, selektivnu i isključivu
"slobodu" i "demokraciju" koja se očituje u agresivnom
nametanju neoliberalnog modela društvenih vrijednosti, pri čemu je sve to kod
nas u Hrvatskoj još dodatno "garnirano" društvenim
"aktivizmom" u kojem glavnu riječ vode "antife", neokomunisti,
samozvani liberali, anarhisti i feminističke i LGBTIQ+ skupine. I sve se to
trpa pod zajednički nazivnik "progresa" a više je nalik fašizmu nego bilo
kakvom stvarnom napretku i demokraciji.
Zašto je
usporedba s fašizmom najprimjerenija? Iz jednostavnog razloga - jer se nasilno,
uz pomoć medija i agresivne kampanje jedan svjetonazor (kršćanski -
konzervativni) agresivno potiskuje, a drugi (neoliberalni -
"antifašistički") jednako tako agresivno promovira i ultimativno
nameće kao jedini mogući i pravi izbor. I tko god na to ne pristaje postaje
meta i na najboljem je putu da postane "izopćenik" obilježen kao
"nazadan", "primitivan", pa čak i "društveno
štetan".
Tako dolazimo
do posve izokrenutog sustava vrijednosti u kojem je "progresivistima"
u ime "ljudskih prava i sloboda" dopušteno činiti sve, pa i
propagirati i primjenjivati nasilje prema neistomišljenicima, huškati i širiti
mržnju, te u javni i medijski prostor uvoditi cenzuru, dok su oni na drugoj
strani (konzervativci, tradicionalisti, demokršćani) u položaju dežurnih
krivaca i negativaca na koje je otvoren slobodan lov.
Eto, to je u
najkraćim crticama svijet u kojem živimo: svijet jednostranosti, isključivosti
i dvostrukih mjerila, svijet u kojem postoji sloboda samo za jedan svjetonazor
i sustav vrijednosti, svijet koji ne priznaje različitosti i u kojem se grubo
gazi sve što se ne uklapa u nametnuti okvir. I sve se to čini pred našim očima u ime "slobode", "ravnopravnosti",
"ljudskih prava", "demokracije" i "prava na
različitost" (!?) što je cinizam kojem nema ravna.
Ovu našu
otužnu i žalosnu stvarnost može vidjeti svatko tko želi i ne podliježe
ispiranju mozga što ga provode vodeći mediji i naša politička, medijska i
kulturna "elita". Dovoljno je samo 24 sata pratiti što nam se događa na
javnoj i političkoj sceni i sve je jasno kao dan. Imamo agresivnu manjinu koja tipičnim
fašističkim metodama nameće svoja pravila ponašanja i sustav vrijednosti i
farizejsku vlast koja glumi "demokršćane" a u svemu povlađuje tom
trendu i omogućava destrukciju društva i dekadenciju kojoj svjedočimo.
I nema tu
nikakve javne rasprave, sučeljavanja argumenata, nikakvog društvenog dijaloga.
Konzervativna (demokršćanska) struja unaprijed je stavljena na optuženičku
klupu i izopćena iz društva, etiketirana kao "katolibanska",
"primitivna", "zaostala", "ustaška",
"fašistička", a u središtu svega na djelu su bezočni napadi na
Katoličku crkvu - jedino i isključivo na ovu konfesiju, ni na jednu drugu! I
sve se to čini posredstvom najutjecajnijih medija, orkestrirano i unisono, uz
sudjelovanje gotovo svih radio i TV centara s nacionalnom koncesijom (od HRT-a
kao "javnog servisa", do Nove TV i RTL-a), te goleme većine vodećih
listova i Internet portala od kojih se mnogi (da ironija bude potpuna) izdašno
financiraju javnim (državnim) novcem jer su ti sadržaji svrstani u one od
"posebne društvene važnosti i interesa".
Kojem je to
društvu na ovom svijetu najvažnije promovirati svjetonazor oprečan kršćanskom
moralu - i zagovarati potpune i neograničene slobode pojedinca, pornografiju i
seksualne perverzije? Je li to temelj na kojem se odgajaju zdravi naraštaji i jedinke
koje čine zdravo društvo? Je li težnja destrukciji i dekadenciji progresivan
trend i što u tomu ima "napredno" i "progresivno"? Dakako,
odgovora na ta pitanja nema, pa čak ni rasprave. Kao gotova činjenica uzima se
isključivo ono što zagovaraju predstavnici današnje "suvremene"
Hrvatske i njihovi mentori, sve drugo se s indignacijom odbacuje i kvalificira
kao "nazadno", "štetno", "ekstremno".
Hrvatski
porezni obveznici svojim novcem plaćaju čak i huškačko, šovinističko pisanje
jednih 'Novosti' (glasilo Srpskog narodnog vijeća u kojem glavnu riječ vodi opskurni
Milorad Pupovac) a koje skrivene iza "satire" pljuju na sve što je
hrvatsko, grubo vrijeđaju hrvatski narod, blate znamenja Republike Hrvatske
(zastavu, grb, himnu) i šire mržnju, a za sve to su jako dobro plaćeni od
"hrvatske" Vlade koja izdvaja milijune kuna iz državnog proračuna za
ovakvu vrstu "njegovanja kulture i tradicije srpske manjine".
Zašto ovdje
posebno apostrofiram medije? Iz jednostavnog razloga: oni imaju vrlo važnu
ulogu i to ne samo u informiranju javnosti, nego i u odgoju i socijalizaciji
mladih, s nespornim i jako važnim utjecajem na javno mnijenje u cjelini. I ti
mediji ne rijetko svoju "istinu" predstavljaju kao apsolutnu i
neporecivu, a sebe proglašavaju nedodirljivima oštro odbacuju kritike i svrstavaju
ih u kategoriju "udara na slobodu medija". I upravo taj povlašteni
položaj i pozicija "svetih krava" u društvu omogućuju im monopol na
istinu i otvaraju širom vrata agresivnoj indoktrinaciji i manipulaciji, a sve
pod krinkom "slobode" i "objektivnog informiranja".
Naravno, potpuno se zanemaruje činjenica da u svim tim uredništvima sjede živi
ljudi sa svojim uvjerenjima i stavovima, pa i ideološkim i svjetonazorskim
opredjeljenjima; dakle ono što izlazi u javni prostor daleko je od bilo kakve
objektivne istine i po pravilu sadrži u većoj ili manjoj mjeri osobna
stajališta novinara, urednika, analitičara ili je obilježeno ideološkim
opredjeljenjem vlasnika, ne rijetko podređeno i sasvim pragmatičnim političkim
ciljevima.
Svijet u
kojem živimo (barem mi koji smatramo kako pripadamo onom njegovom
"razvijenom" dijelu) vrlo je pogodno tlo za konzumaciju svega i
svačega, pa i neistina i poluistina što nam ih serviraju iz dana u dan. Kao
jedinke u ovom našem "suvremenom", "modernom" društvu
opterećeni smo materijalističkim porivima i u stalnoj groznici za stjecanjem uz
devizu "vrijeme je novac", pa "nemamo vremena" ne samo za
traganje za istinom, nego niti za zdravo i mirno promišljanje o sebi i svijetu
kojim smo okruženi - i upravo je ta okolnost jedan od temeljnih preduvjeta za
manipulaciju, odnosno, "oblikovanje" naših shvaćanja, stavova i
sustava vrijednosti sukladno nametnutim obrascima.
Budući da
"nema vremena" baviti se bitnim stvarima (sobom i svijetom oko sebe -
pa ni analizom društvenih procesa i pojava), takav čovjek po automatizmu postaje
žrtva onih koji "misle" umjesto njega. Samozvani "eksperti"
i "stručnjaci" za sve i svašta nude svoju "robu" na tržištu
koje se zove javni prostor, a on uglavnom bez ikakvog kritičkog preispitivanja "guta"
sve što se nađe na "meniju". I što je u svemu najtragičnije i mora
užasnuti svakoga tko je svjestan efekata ispiranja mozga, objekt te agresije na
razum i slobodnu volju, čvrsto je uvjeren kako su ti usvojeni stavovi izvorno
njegovi, da tako biti mora i drugačije ne može; i u tomu se ogleda sva tragika
našeg "napretka" koji to nije i "slobode" koja je posve
nalik ropstvu - duhovnom, mentalnom ropstvu od kojeg veće pošasti nema.
Ono što nam
kronično nedostaje jest objektivizacija stvarnosti koja u najširem smislu
označava pokušaj realnog sagledavanja svega što se događa oko nas, pri čemu
također uvijek treba imati na umu kako ni tu ne postoji apsolut u smislu
objektivnosti niti bilo kakav "recept" uz pomoć kojeg se dolazi do
istine, no, mi nemamo čak ni volje i motivacije za traganje i preispitivanje,
nego zapadamo u letargiju i vrtimo se u začaranom krugu uvjereni da je sve baš
onako kako mora biti.
Kad u jednom
društvu zavlada apatija i uvjerenje da se ništa ne može promijeniti i da je
pojedinac nemoćan učiniti bilo što u smislu utjecanja na vlastiti položaj i
sredinu u kojoj živi, kad u njemu nema kritičkog promišljanja i preispitivanja,
zdravog društvenog dijaloga, polemike i javne razmjene (različitih) stavova i
mišljenja O SVEMU (jer u slobodnim zajednicama i sustavima zabranjene teme ne
postoje!), ta se društva pretvaraju u baruštine ispunjene žabokrečinom u kojima
mrtvilo duha uzrokuje tromost tijela. I to je zatvoreni krug iz kojeg izlaza
nema. Pojedinac je tu samo oruđe u rukama gospodara, statistička brojka, kotačić
u mehanizmu koji osigurava vladavinu povlaštene klike, konzument poželjnih i
ciljano usmjerenih sadržaja, objekt koji najčešće nije ni svjestan svog
podređenog, ropskog položaja.
I ne treba se
zavaravati. Po ovom pitanju suštinske razlike između totalitarnih ideologija
nema - bile one lijeve, desne ili neoliberalne. Ova potonja, unekoliko se ipak
razlikuje od prve dvije po tomu što neka, kakva-takva sloboda govora postoji,
iako je opseg te slobode (a čemu smo svjedoci) iz dana u dan sve manji.
Kad je u
pitanju manipulacija ljudskom sviješću i propaganda, današnji neoliberalni
koncept globalizma ni u čemu, međutim, nije bezopasniji od nacizma, fašizma ili
komunizma. Moglo bi se čak reći kako je (na dulji rok) čak i pogubniji, jer se
služi sofisticiranim i pomno razrađenim metodama uz brojna tehnička pomagala
koja su danas na daleko višem stupnju razvoja, a kao ideološku potku koristi
humanističke floskule ("zalaganje za slobodu, mir, demokraciju, pluralizam
i progres čovječanstva", "zaštita prava nacionalnih manjina",
"zalaganje za prava žena i njihovo reproduktivno zdravlje", "zaštita
prava djece", "princip rodne ravnopravnosti", "borba za
ravnopravnost ugroženih seksualnih skupina", "borba protiv
rasizma", "odbacivanje naslijeđa totalitarnih sustava" itd.,
itd.).
Tako se u
praksi na najbolji način zorno potvrđuje ona stara maksima o "putu u pakao
koji je popločan dobrim namjerama" - s tim što ovdje imamo itekako pravo
sumnjati u dobre namjere krojača neoliberalnog poretka koji više sliči totalitarizmu
fašističkog tipa nego sustavu utemeljenom na humanističkim načelima.
Manipulacija
ljudskom sviješću, kreiranje i nametanje mišljenja, intervencija u bilo koju
sferu duhovnog i misaonog procesa ima za čovjeka pogubne posljedice jer djeluje
na svijest i podsvijest - i u tomu se i krije najveća opasnost manipulacije:
nametnuti jedinki poželjno mišljenje ili stav, ali tako da ga ona prihvati i
usvoji kao vlastiti i potom žestoko zastupa i brani u uvjerenju da je jedini
ispravan i moguć. Tako na kraju ideolozi projekta ispiranja mozga imaju
"finalni proizvod" u vidu jedinke koja je ropski pokorna, ali jednako
tako uvjerena kako je potpuno slobodna, neovisna, samosvojna i slobodoumna; i
upravo nam taj paradoks (ako smo ga u stanju uočiti, definirati i razumjeti)
najbolje svjedoči o kakvoj se pogubnoj i monstruoznoj ideologiji radi.
Ako se
kršćanski svjetonazor danas izjednačava s ekstremizmom i fašizmom, uputno je
zapitati se: od čega se sastoji ono što stoji nasuprot ovom pogledu na svijet? Što
je agenda "moderne ljevice", liberalizma ili anarhizma? Polazeći od
toga kako je većini ljudi posve jasno što su zasade kršćanstva i na čemu se ono
temelji, te da su postulati na kojima ovaj nauk počiva bezuvjetna ljubav prema
bližnjem, mir, solidarnost i težnja ka istini - postavlja se pitanje sadržaja
filozofskog (ili ideološkog) pogleda na svijet i ljudsku egzistenciju onih koji
se tako oštro protive kršćanstvu i načelima što ih ono zagovara i promiče.
Je li
budućnost ljudskog roda u njegovanju hedonizma, individualizaciji koja završava
u egoizmu i pohlepi, u samodovoljnosti i izolaciji, u lažima, prijevari,
neograničenom prakticiranju seksualnih perverzija, pljački i otimačini
materijalnih dobara i novca ili treba njegovati ono što nas čini ljudima i vodi
ka općem dobru?
Onog trenutka
kad prihvatimo prostu istinu da ono što nas čini humanim bićima i osmišljava
naše živote ne spada u materijalnu sferu i da se ne može kupiti niti platiti
nikakvim novcem, napravit ćemo prvi korak ka napuštanju tamnice duhovnog
ropstva u koju smo već duboko zagazili. Nama kršćanima ne trebaju nikakvi
samozvani proroci, čudaci i čarobnjaci koji nam uporno nude svoja "rješenja"
i pokazuju "pravi put".
Mi imamo živu
Kristovu vjeru i stazu kojom nas je On koji je Put, Istina i Život poveo prije
više od dva milenija; ako na njoj ostanemo, nemamo se čega bojati!
