Sve zemlje u okruženju reklo bi se napeto iščekuju rezultate predsjedničkih izbora koji se u nedjelju, 19. ožujka održavaju u Crnoj Gori. Točnije prvi krug, jer ime novog ili novog starog predsjednika znat će se vjerojatno iza 2. travnja u drugom krugu. Upravo taj rezultat ili to ime bit će i put, pravac i smjerokaz ne samo Crnoj Gori već i svim zemljama u okruženju, a posebno Europskoj uniji i NATO savezu koji će znati jesu li svojim politikama othranili zmiju u njedrima ili vuka u janjećoj koži.
Kod nas se tu i tamo pronađe koja izvrsna politička opservacija poput one veleposlanika Ive Goldsteina ili nešto neodređenija IFIMES-a koje su suglasne u činjenici da su ovi izbori poput kompasa kako Crnoj Gori tako i cijelom svijetu koji se nalazi na korak do one crte nakon koje više ništa neće biti isto.
Prosječnom Hrvatu politička situacija u Crnoj Gori čini se poput crno bijele slike, s jedne strane su Crnogorci s druge Srbi i sad kao u Jadranskim igrama pobjeđuje onaj koji jače potegne konop.
No, je li to baš tako ili postoji u toj igri još političkih igrača iz zemalja u okruženju, koji su dan po dan, korak po korak, sve su bliže k cilju.
Od 2020. kada je u omjeru 41:40 na Parlamentarnim izborima pobijedila prosrpska koalicija i sastavljena Vlada pod palicom Amfilohija Radovića do danas u Crnoj Gori se urušilo sve od elektroničkog sustava do kulture, obrazovanja, sigurnosti, gospodarstva, morala, pa čak i takozvana Catara (trajekt) koja prema arhivskim podacima povezuje dvije obale Boke, Kamenare s Lepetanama od 17. stoljeća.
Degradacija države i naroda dogodila se i događa se pred budnim okom zemalja u okruženju, Amerike i Europe kojima uvijek treba puno više od svih drugih da tufe, kako bi Bosanci rekli, shvate kome je zmija u njedrima ili vuk u janjećoj koži.
U tom labosu je sadašnji premijer tehničke vlade Crne Gore othranjen no umjesto kako su tvorci zamislili da kormilo Crne Gore okrene prema Zapadu, Dritan Abazović je laganim korakom i dječačkim, infantilnim nastupom malo po malo prodao vlastitu zemlju Vučiću i Rami i to za Judine škude.
Od jedne funkcionalne zemlje koja je do 2020. bila relativno stabilna multietnička tvorevina koja je unatoč vrlo ozbiljnim preprekama postala NATO članica i zakoračila čvrsto u pregovore ka EU, Crna Gora je postala prljava kuhinja vladajuće strukture i vrlo agilne SPC koja je u ovom stoljeću i u ovom trenutku pronašla mogućnost ostvarenja stoljetnog srpskog sna, svet, svet, svet srpski svet u onim granicama koje s koljena na koljeno prenose kao amanet pa generacije nose na svojim leđima težak teret i paranoju veličine naroda i crkve kojoj pripadaju.
Tako ove izbore u kojima Crna Gora bira predsjednika možemo promatrati kao borbu između SPC i ostalih. Jer, SPC na ovim izborima hrani tri kandidata: Andriju Mandića u kojeg je uložila dosta kapitala, Aleksu Bečića s kojim se poigrava kao s lutkom na koncu i najjaču kartu Jakova Milatovića kojeg je brižljivo odgajala po stranom svijetu i izvukla ga zajedno sa Spajićem, onda kada je projekt Abazović pokazao skoru propast.
Jedan od te trojice bit će u drugom krugu i borit će se kao vuk za prava ljudi, protiv korupcije i kriminala u zemlji kojoj su svi zakoni i Ustav spaljeni i sve vrijednosti pogažene, a najviše čovjek, Crnogorac, koji za njih ne postoji. Nema ga, ni njega kao i njegove zemlje. Poput Ukrajinaca i Ukrajine samo što ovdje pucaju iz manastira, u mantijama s već uigranim padobranskim paravojnim jedinicama koje su u Domovinskom ratu pokušale svoj svet sagraditi na hrvatskoj zemlji.
Milo Đukanović, Foto: Shutterstock
S druge strane u drugom krugu naći će se Milo Đukanović s podugom listom nepoćudnosti, propusta, no jedini s autoritetom koji može okupiti Crnu Goru i vratiti je tamo gdje je bila prije nego li je za jedan glas strmoglavo potonula na najdublje dno mora koje je Srbima i Rusima višestoljetni san.
Jedina žena koja se na ovim predsjedničkim izborima bori za čast Crne Gore je čelična i ponosna Draginja Vuksanović Stanković i ona će biti stvarna junakinja kao Teutina ratnica, ali i jamstvo Đukanoviću kada pobijedi srpsko bratstvo i vrati iz pepela neustavni Zakon o predsjedniku te popravi, poveže, oporavi i narod i zemlju od onih koji su zlorabili osobne ljudske moralne vrijednosti i poigrali se s njima.
Običnim ljudima je to neshvatljivo, ali onima koji su to iskustvo prošli jasno je i u čijim njedrima spava zmija i iz čije ruke jede vuk u janjećoj koži.
I nama Hrvatima je to jasno. No, nisam sigurna je li euroatlantske procjene znaju razliku kao ni zna li običan čovjek u Crnoj Gori, umoren i prevaren već toliko puta da ne zna je li Evropa sad zadužnica koju će otplaćivati unuci, unuka ili šarena laža.
Ako je suditi po Milatovićevoj predizbornoj posjeti Cetinju, oboje, jer samo netko tko ne pozna karakter Cetinjana može nakon one bizarne izjave doći u crnogorsku Prijestolnicu očekujući cvijeće i osmijeh. Za one manje upućene on je kao ministar u „crkvenoj“ Vladi tijekom razmatranja sigurnosne situacije na Cetinju prilikom ustoličenja Joanikija rekao: pa šta ako pogine i 10 Crnogoraca koji su protestirali. Iako je to neuvjerljivo demantirao i to tek tijekom ove kampanje u ušima Cetinjana kao i mnogih drugih ova rečenica ostala je trajno zabilježena.
Manipulatori se uvijek pretvaraju žrtvom pa je njegov plan bio podignuti izbornu ljestvicu opsjenom, uostalom kao i plaće koje će nakon ne dugo vremena nestati poput vodenih balončića. To netko ljudima u Crnoj Gori treba objasniti!
Kako god, u drugom krugu naći će se stari Predsjednik i jedan od trojice Amfilohijevaca koji će učiniti ama baš sve da Crna Gora nikada ne bude dio zapadnog svijeta.
No, Milo Đukanović ima dovoljno utakmica u nogama, da bi se vjerovalo kako će izvući dovoljno da svi narodi u Crnoj Gori, a crnogorski i hrvatski posebno, nastave dalje koračati u udobnim i nadasve dobrim europskim cipelama.
