Ovih dana hrvatska javnost je zaokupljena navodnom prodajom udjela ruske Sberbanke u Fortenovi (bivšem Agrokoru) arapskom šeiku Saifu Alketbiju. Priča bi prošla bez puno odjeka da se transakcija nije dogodila posljednji dan prije stupanja europskih sankcija protiv Rusije na snagu (u tom slučaju) i netom nakon što se misteriozno raspao pokušaj kupnje tog udjela od strane hrvatskih mirovinskih fondova, koje je miniralo njemačko Allianz osiguranje iz njemu znanih razloga. Društvo o kojem govorimo je registrirano u Nizozemskoj i podliježe njihovim propisima, a hrvatska kompanija samo je dio velikog sustava koji se prodaje. Tako da se prava utakmica održava daleko od Hrvatske. No to ne znači da Hrvatska ne treba biti duboko zainteresirana jer se radi o njezinim proizvodnim tvrtkama, zemljištu i izvorima.
No, umjesto da se bavimo pravim pitanjima poput onih - zašto i kako je Fortenova završila u ruskim rukama, zašto ovih dana nije vraćena u hrvatsko vlasništvo, kad je to već bila skoro gotova stvar, ili pak trebamo li uopće na tome inzistirati, nastavlja se s puštanjem spinova.
Tako su se javnost, a i politika bavili profilom milijardera iz Dubaija, njegovim mogućim partnerima iz Hrvatske i Rusije, hvatanjem tobožnjih proruskih pomagača, kao i pitanjem jesu li time prekršene sankcije. No, ono što upada u oči jest kako je postalo vijest da je arapski bogataš u Hrvatskoj angažirao PR agenciju da pošalje medijima priopćenje o toj transakciji i namjerama ulaganja u Hrvatsku. Čak je i premijer Plenković obraćajući se medijima dvaput naglasio kako eto šeik komunicira s javnošću posredstvom PR agencije.
A kako bi trebao ili mogao?
Potom je uslijedila još "neobičnija" objava, kako je dotična PR agencija (inače jedna od najvećih i najstarijih na hrvatskom tržištu, koja radi za pedesetak klijenata iz desetak država svijeta) nakon pružene usluge lansiranja priopćenja otkazala ugovor klijentu iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. Jasno su naveli kako "zbog nepotpunih informacija od strane klijenta te nedostatnog uvida u cjelokupni proces preuzimanja, nažalost, nisu u mogućnosti nastaviti profesionalni angažman".
Dugo na hrvatskom PR tržištu nismo vidjeli profesionalniji potez. Za odbaciti unosan ugovor s arapskim bogatašem i prigovoriti mu zbog netransparentnosti trebalo je profesionalne hrabrosti. Stručnjaci iz Millenium promocije našli su se između želje da pruže profesionalnu uslugu hrvatskim medijima i javnosti te nedostatka informacija od klijenta. A za pretpostaviti je kako ih je klijent pokušao dovesti i u zabludu tvrdeći da je sve dozvole dobio u Nizozemskoj. Mnogi PR stručnjaci, nažalost, godinama ostaju u aranžmanu s klijentima čak kad upoznaju njihovo pravo lice i kad su svjesni da moraju šminkati ono što se ne može ušminkati. Ovdje to nije bio slučaj.
Ukratko, agencija za odnose s javnošću u ovom slučaju je nebitna, jer PR-ovci poput odvjetnika danas rade za jednog klijenta, a sutra za drugog. Ako imaju dobre reference lako će naći posla na tržištu jer svi trebaju dobru sliku u javnosti. Ali njihov utjecaj ne treba precjenjivati, jer su oni tu da savjetuju i usmjeravaju, grade mostove između privatnog i javnog interesa... A budimo objektivni - rijetki klijenti baš slušaju sve ono što im sugeriraju komunikacijski savjetnici koliko god bili učeni, imali iskustva ili govorili prave stvari.
Zato, začuđujuće je kako je ovih dana u cijeloj ovoj priči, agencija postala vijest. Možda je nekome poslužila za odvlačenje pozornosti od pravih pitanja koja bi valjalo postaviti kad su u pitanju Fortenova i ruski utjecaji u Hrvatskoj. No, to je već politika. A za politiku su pravi odnosi s javnošću, koji informiraju i educiraju te uspostavljaju dijalog, nebitni. Njima treba spin, koji najčešće manipulira.
Činjenice su ionako jednostavne - Rusi mogu prodati svoje udjele kome žele i hrvatsku stranu nemaju šta pitati, jer smo mi rekli i napravili što smo znali i mogli. Nizozemske vlasti će odobriti ili neće odobriti transakciju, a novi ili postojeći vlasnici raspolagat će svojim udjelima tek kad Rusija zaustavi agresiju i Europska unija ukine sankcije. E pa kome se sve to isplati i tko je spreman podnijeti financijski, i politički teret, nek izvoli. A što se Hrvatske tiče, hrvatska Vlada ima dovoljno mehanizama da prisili vlasnike, tko god oni bili, da se odgovorno ponašaju prema imovini i poslovnim partnerima u našoj zemlji, dok menadžment mora učiniti sve kako bi kompanije bile uspješne, kako zbog dobiti, tako i interesa onih koji su povezani s tim sustavom - od dobavljača i zaposlenika do potrošača. I tu je otprilike gotova business priča. Sve ostalo je postalo reality show koji više zbunjuje, nego nam otvara oči.
