Što je poluotok Krim?
Etimološki, Krim ima nekoliko značenja. Po jednom, Krim dolazi od grčke riječi kremos, što znači strma obala, ili mongolsko-tatarske riječi kherem, što označava snagu (Online Etymology Dictionary). U ruskim rječnicima etimološko podrijetlo Krima povezuje se s Tatarima na čijem jeziku kyrym označava jarak, rov ili zid. „Za vrijeme vladavine Krimskih Tatara vjerojatno je još ostao obrambeni jarak, iskopan u doba antičke Grčke“ (Этимологические онлайн-словари), po čemu je poluotok dobio ime.
Geografska i demografska analiza poluotoka Krima je uvod u razumijevanje geopolitičkog položaja. Poluotok Krim smjestio se između Crnog mora i Azovskog mora u južnom dijelu Ukrajine ili danas u naravi jugozapadnom dijelu Ruske Federacije. Ima razvedenu obalu, oko 50 uglavnom slanih jezera i preko 250 rijeka. Površina obuhvaća oko 27000 km2 i sastoji se od tri regije: 1) sjeverni i središnji dio je ravničarsko-stepsko područje sa suhom kontinentalnom klimom; 2) planinsko područje na jugu uz obalu (Krimske planine); 3) na istoku je poluotok Kerč, koji se proteže prema ruskoj regiji Krasnodar (Hrvatska Enciklopedija). Poluotok Kerč je preko Kerčkog tjesnaca spojen mostom s poluotokom Tamanom, a most se sastoji od paralelnog cestovnog i željezničkog mosta (Большая российская энциклопедия). Krim je na sjeverozapadu s kopnom povezan Perekopskom prevlakom, uskim pojasom zemlje. Zato se Krim definira kao „skoro otok“ (Oleinikova, 2019), jer je gotovo potpuno okružen morima. Između Krima i kopna na sjeveru nalazi se zaljev Sivaš, poznat kao Gnjilo ili Trulo more, zbog mreže plitkih (močvarnih) uvala koje od Azovskog mora dijeli Arabatska prevlaka (Encyclopaedia Britannica).
Demografija poluotoka Krim se mnogo mijenjala kroz povijest. U 21. stoljeću, na Krimu su održana tri službena popisa stanovništva koja najpreciznije prikazuju strukturu stanovništva. Prvi je održan 2001. godine, dok je Krim bio u sastavu Ukrajine, drugi je održan 2014. godine, nakon pripajanja Krima u sastav Rusije i treći 2021. godine. Jedini popis stanovništva u Ukrajini od raspada SSSR, bio je 2001. godine, dok su svi potonji odgađani iz različitih razloga, prvenstveno političkih i financijskih. 2001. godine upravno-administrativno poluotok Krim je podijeljen na Autonomnu Republiku Krim koja je imala 2.033.700 stanovnika i grad Sevastopolj, koji je imao 379.500 stanovnika (State Statistics Committee, 2001). Etničko-nacionalno, Autonomna Republika Krim sastoji se od 58,3% Rusa, Ukrajinci su činili 24,3%, (Krimski) Tatari 12.5% i Bjelorusi 1,4%, a ostale manjine su ispod 1%, kao što su Armenci, Židovi, Poljaci i drugi. Etničku i nacionalnu strukturu stanovništva grada Sevastopolj činili su Rusi 71,6%, Ukrajinci 22,4% i Bjelorusi 1,6%, dok su ostale nacionalne manjine ispod 1% stanovništva (State Statistics Committee – Nationality, 2001).
Ruska Federacija je 2014. godine provela popis stanovništva nakon pripajanja Krima (Федеральная Служба Государственной Статистики, 2014). Prilikom popisa cijeli poluotok je bio jedna jedinica popisa nazvana Krimski Federalni Okrug u kojem je bilo 2.293.700 stanovnika. Prilikom popisivanja nacionalnosti stanovništva pridržavao se 26. članak Ustava Ruske Federacije, po kojem nacionalnost tijekom anketiranja stanovništva navode sami ispitanici na temelju samoodređenja, a popisivači zabilježavaju rečeno strogo prema riječima ispitanika (Конституция Российской Федерации, 2009). Stanovništvo imalo pravo ne odgovoriti na pitanje o nacionalnoj pripadnosti koje je iskoristilo oko 87.200 osoba (4%). Po nacionalnosti je na tom popisu bilo 68,3% Rusa, 15,8% Ukrajinaca, oko 12,7% (Krimskih) Tatara, 1% Bjelorusa, te ostale nacionalnosti i etničke manjine (Доклад, 2014). Popis stanovništva iz 2021. godine nije do kraja obrađen zbog čega nedostaje trenutačna etničko-nacionalna struktura stanovništva. Međutim, objavljen je broj stanovnika na temelju kojeg Republika Krim ima 1.935.000 stanovnika, a Grad Sevastopolj 548.000 stanovnika (Российская газета, 2022). Zbog vojnih operacija 2022. godine, moguće da se navedeni broj stanovnika Krima smanjio.
Foto: Shutterstock
Poluotok Krim predstavlja veliku kopnenu masu na sjevernoj obali Crnog mora i ključan je za dominaciju cijelim morem. „Krim se nalazi u središtu crnomorske regije; Sevastopolj je 391 km udaljen od rumunjske luke Konstanta, 476 km od bugarske luke Varna i 546 km od turskog Istanbula“ (Dukić, 2015). Krimski geopolitički položaj „može se okarakterizirati na sljedeći način: poluotok se nalazi u strateški važnom području interakcije između europskih država, Ukrajine, Rusije i Turske. Uz njegovu pomoć možete kontrolirati cijeli sjeverni dio Crnog mora. Tko posjeduje Krim, kontrolira Crno more, osigurava aktivno kretanje roba iz istočne Europe prema Bliskom istoku, Indiji, Africi i Americi“ (Коротун, 2016). Na Crnom moru se susreću tri (geo)politička(ekonomska) projekta: ruski euroazijski blok, euroatlantski blok (EU/NATO) i kineski projekt Puta svile. Nadalje, ono je određeni prostor za međunarodne aktere i njihove utjecaje na četiri velika krizna područja koje okružuju Crno more: 1) Ukrajinska kriza; 2) potencijalne krize u jugoistočnoj Europi (Zapadnom Balkanu); 3) bliskoistočne krize (Sirija i Irak); 4) (ne)zamrznuti sukobi na Kavkazu (Armenija-Azerbejdžan). Navedena (potencijalna) krizna žarišta trebaju se „promatrati kao jedinstveno kazalište: Crno more“ (Friedman, 2014).
Kako je Krim završio u Ukrajini?
Za vrijeme Hladnog rata došlo je do „prebacivanja“ Krima u sastav Ukrajine. Čuvena predaja ili poklanjanje Krima, dogodilo se za vrijeme Hruščova 1954. godine iz više razloga. U SSSR je 1954. došlo do velikih administrativnih promjena formiranjem oblasti poput Magadenske, Belgorodske, Lipetske, Čerkaske, Arzamaske i drugih (Закон СССР, 1954). Prijenos Krima u Ukrajinu analiziran je površinski ne ulazeći u potencijalne političko-pragmatične razloge ove odluke. Prijenos se dogodio 19. veljače 1954. kad je Prezidij Vrhovnog Sovjeta Sovjetskog Saveza izdao dekret o prijenosu Krimske oblasti iz Ruske SFSR u Ukrajinsku SSR, uz prethodno odobrenje Politbiroa Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Po članku 18. Ustava SSSR-a, to se nije moglo izvršiti bez dozvola republika SSSR. Rusija i Ukrajina su to potvrdile preko svojih parlamenata, dok Krim tad nije bio imao status republike, nego oblasti i nije ga se imalo što pitati (Kramer, 2014).
Službena sovjetska obavijest navodi dva razloga prebacivanja Krima u Ukrajinu: 1) ustupanje Krima je plemeniti čin od strane ruskog naroda u spomen na 300. godišnjice ponovnog ujedinjenja Ukrajine s Rusijom (referenca na Perejaslavski ugovor koji su 1654. potpisali predstavnici ukrajinskog kozačkog hetmanata i Moskovskog cara Alekseja) (Burda, 2009), i 2) da je prijenos bio prirodan rezultat „teritorijalne blizine Krima Ukrajini, sličnosti njihovih gospodarstava i bliskih poljoprivrednih i kulturnih veza“ (Kramer, 2014). Ova dva razloga potvrdili su djelomično Hruščovljeva djeca. Nina Hruščova smatra da je predaja Krima bila simbolična uz pokušaj preustroja centraliziranog sustava te da je Hruščov volio Ukrajinu i poklanjanje Krima je njegova osobna gesta prema omiljenoj republici, čiji je bio i predsjednik jedno vrijeme (Calamur, 2014). Njegov sin, Sergej Hruščov, smatra da je odluka donesena zbog izgradnje hidroelektrane na rijeci Dnjepar i da sva uprava za povezane infrastrukturne projekte bude pod jednim upravnim središtem, Kijevom (De Nesnera, 2014).
Foto: Shutterstock
Oba su razloga dvojbena. Iako je 1954. godine bila 300. obljetnica Perejaslavskog mira, ne postoji nikakva veza između tog ugovora i Krimskog poluotoka. Perejaslav, u središnjoj Ukrajini nedaleko od Kijeva, ni blizu Krima, a ugovor nije imao nikakve veze s poluotokom koji je došao pod rusku kontrolu tek 130 godina kasnije. „Retrospektivno se Perejaslavski ugovor često (netočno) povezuje s rusko-ukrajinskim jedinstvom, ali teško je shvatiti zašto bi itko u SSSR-u predložio proslavu 300. obljetnice dokumenta prijenosom Krima iz Ruske SFSR u Ukrajinsku SSR“ (Kramer, 2014). Nadalje, stav da je prijenos bio opravdan kulturnim i gospodarskim srodnostima Krima s Ukrajinom također je nategnut. U 1950-ima, stanovništvo Krima iznosi otprilike 1,1 milijun od čega je bilo oko 75% etničkih Rusa i 23% Ukrajinaca. Staljin je Tatare prisilno deportirao kao i druge manje populacije poput Armenaca, Bugara i Grka. Stoga je 1954. Krim bio više ruski nego ikad (Ibid).
Međutim, postoji još manje poznatih razloga koji imaju veću važnost za „poklanjanje“ Krima Ukrajini. Prvenstveno je riječ o političkim i pragmatičnim razlozima tadašnjeg vođe SSSR Nikite Hruščova. Prvi razlog je politički sukob u vrhu SSSR gdje je Hruščov nastojao učvrstiti potporu u njegovoj borbi za vlast protiv premijera Georgija Maljenkova koji se pojavio kao potencijalni vođa SSSR-a 1953. nakon smrti Staljina. Među onima čiju se potporu Hruščov nadao pridobiti bio je Oleksij Kiričenko, koji je početkom lipnja 1953. postao prvi tajnik Komunističke partije Ukrajine (smijenivši Leonida Meljnikova, nasljednika Hruščova na tom mjestu u prosincu 1949.). Hruščov nije znao ima li Kiričenkovu podršku jer su bili posvađani, otkad je Kiričenko podržao kritiku Lavrentija Berije o situaciji u zapadnoj Ukrajini – koja je implicitno napadala Hruščovljev rad kao čelnika Ukrajine. Prijenosom Krima, Hruščov se nadao otkloniti napetosti nastale iz ove epizode (Ibid). Drugi realniji razlog prijenosa Krima bio je radi učvršćivanja sovjetske vlasti u Ukrajini nakon oružanih sukoba u novopripojenim zapadnim dijelovima Ukrajine (posebno u Volyniji i Galiciji ) koji su trajali do sredine 1950-ih (Marples, 2013). S Krimom se povećala ruska nacionalna manjina u Ukrajini, odnosno ruski utjecaj. „Staljinistički režim poticao je etničke Ruse da se nasele u tim republikama od kasnih 1940-ih nadalje, a ta se politika nastavila pod Hruščovom i Leonidom Brežnjevom. Proporcionalno, preseljenje Rusa u baltičke republike bilo je veće nego u Ukrajini, ali u apsolutnim brojevima preseljenje Krima dovelo je u Ukrajinu mnogo veći broj Rusa i regiju koja je blisko poistovjećena s Rusijom, jačajući sovjetsku kontrolu“ (Kramer, 2014). Krim u Ukrajini bio je svojevrsni ruski Trojanski konj (možda bi i sličnu ulogu imao danas).
U drugom djelu teksta koji ćemo objaviti, Bruno Rukavina pojasnit će što se dogodilo 2014., te kakav je značaj Krima nakon početka ruske agresije 2022. godine?
Cijeli rad u kojem se još detaljnije objašnjava povijest, geostrateška i geopolitička važnost Krima, kao i operativna vojna djelovanja na Krimu u ljeto i jesen 2022. godine, dostupni su na poveznici: https://hrcak.srce.hr/clanak/437724
