Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan odavno je ušao u onu kategoriju mediteranskih i bliskoistočnih lidera koje samo fiziologija može ukloniti s vlasti, i to će uskoro potvrditi na još jednim izborima - barem je to najizgledniji ishod političke krize koja potresa Malu Aziju. Iako se na Zapadu mnogi nadaju da će ga izbori od 18. lipnja ove godine, kada će Turci simultano birati predsjednika i parlamentarne zastupnike, stajati vlasti, takav scenarij je manje izgledan.
Turska je iznimno značajna zemlja i veliki regionalni igrač. Obdarena je značajnim geopolitičkim položajem. Hrvati vole sebi laskati da se nalaze na raskrižjima važnih pravaca, a za Tursku takvo razmišljanje zaista i stoji. Turci su vratari Crnog mora, kontroliraju jedini pomorski prilaz trenutno aktivnoj ratnoj zoni Ukrajine. Ujedno su i glavna zapreka ruskim mediteranskim ambicijama. Turska je i spona između Europe i Azije, s Istanbulom kao kozmopolitskom metropolom koja doslovno premošćuje dva kontinenta.
Uz povremene zastoje poput nedavne ekonomske krize koju je Turska iskusila, turska ekonomija raste solidnim stopama praktički kontinuirano od Drugog svjetskog rata, a brojni od 85 milijuna stanovnika su upravo pod Erdoğanom iskusili što znači izdignuti se iz bijede u srednju klasu. Turska je značajan vanjskotrgovinski partner Europskoj uniji, ali i Rusiji, Kini, SAD-u i drugima. Članica je G20, OECD-a, vječni kandidat za EU te apsolutno ključni član NATO saveza, kojem se progledalo kroz prste čak i prilikom invazije Cipra.
Turska, naravno, ima i značajne probleme. Osim aktualne ekonomske krize i strahovitog obezvrjeđenja turske lire u prošloj godini, Turska je dubinski opterećena neslobodnim karakterom društva, u kojem su, primjerice, progoni novinara, uobičajena pojava. Najteža je situacija s Kurdima, iznimno brojnom manjinom s kojom je Turska desetljećima u manje ili više otvorenom ratu. Očekujuči propast Otomanskog Carstva u Prvom svjetskom ratu, kolonijalne sile su podijelile bliski istok tajnim Sykes-Picotovim sporazumom. Iako je primarno bila riječ o podjeli interesnih sfera između Britanaca i Francuza, iz te podjele su se iskristalizirale suvremene države poput Libanona, Sirije, Iraka. Dijeleći bliski istok, kolonijalne sile zanemarile su činjenicu da na tom području živi iznimno brojan kurdski narod (danas ih je na tom području, ovisno o izvoru procjene i do 30 milijuna). Kurdi su podijeljeni između Turske, Sirije, Iraka i Irana. To je izvor i čimbenik brojnih sukoba na bliskom istoku, od turske dugogodišnje kampanje protiv Kurda na vlastitom teritoriju pa do turskog angažmana u ratu u Siriji, gdje također ratuju protiv Kurda.
Turska vojska na granici sa Sirijom Foto: Shutterstock
Erdoğan je za kormilom takve Turske od 2003., koristeći prokušanu formulu izmjene premijerske i predsjedničke funkcije. Ključna odrednica njegova režima jest da ga sukob s Kurdima ne destabilizira, već upravo suprotno, sukob s Kurdima je Erdoğanov adut iz rukava koji izvlači svaki put kad zaškripi, kao što je to trenutno slučaj. Erdoğan i njegova stranka AKP (Pravda i razvitak) i dalje vode u svim anketama, ali im se oporbeni CHP (Republikanska narodna stranka) gradonačelnika Istanbula Ekrema Imamoğlua značajno približio u drugoj polovici 2022. Izgledno je kako Erdoğan pokušava tu prijetnju za sebe riješiti na način da provocira novi sukob s kurdskim elementima u turskoj politici. Pa je tako ovih dana na vrhuncu kampanja protiv prokurdske stranke HDP (Narodna demokratska stranka), kojoj je turski Kasacijski sud, najviša pravosudna instanca, 5. siječnja blokirao račune u sklopu šireg postupka kojim se tu stranku želi zabraniti zbog navodne potpore terorizmu. Istodobno, nad glavom gradonačelnika Istanbula Ekrema Imamoğlua visi dvogodišnja zatvorska kazna, doduše još uvijek uvjetna, prema presudi zbog “vrijeđanja visokih dužnosnika”.
Dok zaoštrava prema Kurdima i oporbi na unutarnjem planu, Erdoğan jača i vojnu prisutnost na granici sa Sirijom, gdje od ranije vodi rat protiv kurdskih postrojbi. On se i pozicionira kao glavni mirovni posrednik između Ukrajine i Rusije, odlučuje o tome tko ulazi ili ne ulazi u NATO savez te snažno utječe na bliski istok, vodeći vlastitu politiku prema Siriji, Izraelu, Iranu i drugim igračima.
Takav Erdoğan i dalje je gospodar vlastite sudbine, a ishod izbora u lipnju zaista ovisi samo o njemu.
