Dva puta po sto dvadeset minuta borbe, htijenja, čeličnog karaktera je iza hrvatske nogometne reprezentacije u Kataru. Dok su Brazilci već na blagdanskom odmoru nakon što su im Vatreni održali gotovo tri školska sata profesorskog nogometa, oči i misli nacije već su danima u sutrašnjem dvoboju s Argentinom.
Treći je to susret dvaju nogometnih genijalaca Modrića i Messija, koji su svaki na svoj način obilježili posljednje desetljeće modernog nogometa. Ovo je ujedno i najvjerojatnije posljednja prigoda obojici za osvajanjem svjetske krune. Ipak svesti predstojeću utakmicu samo na njih dvojicu bilo bi krajnje nekorektno prema svim ostalim vrhunskim igračima u oba tabora.
Sigurno je jedno, Hrvatska je bez obzira na sutrašnji ishod na vrhu nogometnog Olimpa. Četiri godine nakon mitskog finala u Rusiji, ponovno smo u prigodi ostvariti identičan uspjeh. Rijetki su zasigurno vjerovali u takav ishod. Za zemlju od nešto manje od 4 milijuna stanovnika nadrealan scenarij.
Cjelokupni nogometni ali i ostali dio svijeta danima se divi našem uspjehu, pokušavajući otkriti čarobnu dobitnu formulu. Modrić, Perišić, Kovačić, Brozović, Livaković i ostatak društva, još jednom su pored sportskog napravili i nevjerojatan čin promocije za Hrvatsku.
Stoga je u potpunom pravu izbornik Dalić kada kaže, 'privilegija je imati takvu reprezentaciju, momke koji nikada ne odustaju'. Mala nacija, zaista je poslala veliku poruku. Sjetimo se svi zajedno toga kada sljedeći put budemo u društvu, kritizirali, 'pametovali', glumili 'izbornike', sveznalice koje se osim u nogomet, razumiju i u politiku, zdravstvo, vojsku, obrazovanje... Jer, Hrvati su ponekad karakterno 'katice' za sve. Nema ništa loše u argumentiranoj raspravi, dapače u demokratskim društvima poželjna je, ali čudno je da s takvom pameću nismo na gospodarskom nivou jedne Švicarske. Ali da ne odemo u utopijsko promišljanje, ostanimo u stvarnosti i nastavimo kako bi rekli dalmatinci 'grintati' na sve i svašta, jer to je normalno i ljudski.
A upravo to normalno kaže kako smo u proteklih dvadesetak nogometnih dana uz male ekrane zaboravili na većinu objektivnih problema oko nas, a i Adventsko vrijeme prolazi nekako nezamijećeno. Što god se dogodilo u devedeset ili sto dvadeset minuta utakmice s Argentinom, reprezentacija je ponovno pobijedila. Nakon susreta u skupini rogoborili smo protiv postava, izmjena, prigovarali Daliću za sve i svašta. Pa ipak, po tko zna koji put, Vatreni su nas učinili ponosnima. Istovremeno, ime Hrvatska doslovno 'ispada' iz svih svjetskih pašteta. Pametnome dosta.
Nemojte ovo promišljanje shvatiti kako je autoru, kao i uostalom svim Hrvatima u zemlji i dijaspori, svejedno kakav će rezultat sutra biti, upravo suprotno. Želja je jedino da nastavimo biti ponosni i da ovoga puta napravimo taj završni korak. Novo finale, a onda je tako svejedno tko će biti s druge strane Francuska ili Maroko, jer uvjeren sam da nam u tom slučaju svjetski naslov ne može pobjeći.
