Svjedoci smo kako intelektualci Zapada najčešće imaju lijevo orijentirane svjetonazore, pa time i tendencije ka guranju socijalističkih mjera u sustave školstva, zdravstva itd. što nije nimalo loše, ali razorno je kad ostanu zatečeni slobodnim tržištem (osobito SAD), bez kojeg ne mogu, a kojeg, u najmanju ruku, ne mogu smisliti. Zalažu se tako za tržište (komandno) koje je bez ikakve sumnje neuspješni model koji se raspao i nikakve ekonomske škole tu nemaju adut za raspravu. Raspalo se i ne funkcionira.
Daleko od toga da treba sve prepustiti tržištu, ali zalagati se za propali sustav graniči s apsurdom. No to su političko ekonomska pitanja, puno su nam bliže socijalističke vrijednosti koje nam se sustavno guraju pod nos, a to je teror većine nad manjinom koji u svaku poru društva ulazi kao nadmoćni genije koji uporno utišava građanske inicijative i referendume. Oni se čak i boje referenduma i posrednog odlučivanja, jer to bi značilo da je stvarnost drugačija od one koju percipiramo kroz medije. Ono što su intelektualci dovitljivo smisli jest da fašizam mora biti sasječen u korijenu, pa im je tako sve postalo fašistički. Majka, otac, dijete – kolijevka fašističkih vrijednosti. No nisu samo vršili atak na dotad tradicionalne navike, već su shvatili da kroz obrazovanje i kulturu mogu progurati svoju agendu, bilo je da je u pitanju masovna imigracija ili pak LGBTQ kultura.
Slijedeći takvu politiku dobili smo određeni bastard socijalizma i kapitalizma, a ljudi su ostali zbunjeni. U dokumentarcu Sve je bijelu u Barkingu, jedan od građanina pobunio se protiv masovnog useljavanja, ali ima začkoljica. Njegova kćer ima dijete s Afrikancem. On voli to dijete, ali odlazi u zabit kako bi se maknuo od ulica rodnog grada, gdje se zatvaraju britanske mesnice, ali možete kupiti bliskoistočnu i afričku hranu. Integracija kao da se nije dogodila. Ali samo neka se spomene kako multikulturalizam nije uspješan model i prozvat će vas fašistom.
Osobno smatram da je globalizacija kolektivno vraćanje čovječanstva „doma“, odnosno, svi smo potekli iz Afrike, i sad se sklapamo u jedinstvenu civilizaciju. Ali slaviti neuspješnu imigraciju, radnike koji su sa sobom povukle tisuće obitelji koje žive na socijalnoj pomoći je apsurdno. Kao što je apsurdno i da su gradovi gdje je bjelačka manjina razlog za slavlje i pobjeda demokracije. Opet, tu je začkoljica, jer, kao što Solženjicin kaže: Ako su ljudi jednaki, nisu slobodni, a ako su slobodni, nisu jednaki. Svejedno, gura se činjenica da smo i slobodni i jednaki. I to dolazimo do Županova, sociologa koji je razmontirao i definirao egalitarni sindrom. U redu, priznajem, Jugoslavija je bila neka neuspješna mješavina komandnog i slobodnog tržišta, ali kultura je dobila zamah kroz cenzure i educirajuće ustanove. I smatram da je ta posvemašnja jednakost i manifesti iste, kompletno pogrešna.
Zapadni intelektualci nisu DOŽIVJELI socijalizam, zaboravili su, pogotovo Francuzi, koliko je bjegunaca bilo iz bivših država Istočnog bloka. Nitko se više ne zgražava nad Gulagom, to je tabu tema, to je irelevantno. A je li siromaštvo irelevantno? Ne. Jer se guraju teme protiv kolektivne krivnje bijelaca koji su vršili kolonizaciju i sada mi, kao njihovi potomci, moramo snositi odgovornost. Gdje je tu sloboda, pitamo se. Individualac je odgovoran sam za sebe, ali njegova je sloboda ograničena slobodom drugog. No možemo li uopće, kako Camus kaže, mazati slobodu na kruh. Možemo li i jesmo li na stupnju razvoja kad je svatko jednak i slobodan, i može, kako su egzistencijalisti tvrdili, biti štogod poželi. Ali ne može, a mi danas vidimo cijeli stampedo life-coucheva koji u stilu neoegzistencijalizma poručuju: Sve je na vama, ako ne uspijete, nesposobni ste.
A što je s činjenicom da svi nemaju jednake predispozicije i da se ne mogu gurati u istom smjeru? Na kraju krajeva, mi smo zapravo ostali i bez slobode i bez jednakosti. A Zapadni intelektualci naprosto nisu upoznali sustav kojeg zovu egalitarnim. Oni nisu žrtvovali svoju slobodu govoreći drugima, žrtvovali smo je mi.
