U svijetu automehanike gdje su šarafi, alati i znanje često percipirani kao isključivo muški teritorij, postoji inspirativna priča o ženi koja je hrabro gazila kroz stereotipe i izazivala ustaljene norme. U zagrebačkom Zapruđu nalazi se radiona gdje žena automehaničarka, gradi svoj poslovni i profesionalni put.
Irena Petir vlasnica je Autoservisa Turek, automehaničarka s položenim majstorskim ispitom kao majstor autoserviser, dobitnica brojnih priznanja za svoj rad, zaljubljenica u automobile i svoj posao, kojim se bavi od davne 1989. godine. Naslijedila je obiteljsku tradiciju automehanike i s ponosom pokazala da je sposobna izdržati i najteže vožnje, te ostvariti svoje snove.
S Irenom smo razgovorali u novom intervjuu iz serijala Svijet ravnopravnosti.
Otkuda ljubav prema vozilima, mehanici. Je li riječ o strasti iz djetinjstva?
Dolazim iz duge loze automehaničara, djed mi je bio automehaničar, također i tata, a ja sam od malena govorila da ću biti automehaničarka, iako mi nisu dali. Svi su mi se smijali, govorili da to nije posao za ženu, rekla sam dobro i završila srednju školu koja nema veze s mehanikom, čak sam krenula i na fakultet, ali na kraju su ipak shvatili da im ja u radioni trebam.
Kada je djed otišao u penziju, tata je preuzeo radionu i shvatio da mu treba netko pomoći, tako je mene uzeo kao šegrta, prvo sam slagala papire, ali se na kraju ispostavilo da meni šarafljenje puno bolje ide nego papiri, pa sam tako ostala u radioni. Zapravo sam dosta kasno krenula u mehaniku, tek s 20 godina, ali od malena sam u radioni, kada me trebalo čuvati tata me vodio sa sobom u radionu, dečki su me čuvali, bila sam najzmazanija od svih.
Foto: Svijet.hr
Kakav je osjećaj svaki dan raditi s automobilima?
Meni je to normalno, ne znam za ništa drugo jer nikada nisam radila ni jedan drugi posao, ovo mi je prvi i jedini posao.
Kada ste prvi puta popravili nešto na autu?
Tada, sa 20 godina, nisam prije jer mi nisu dali. Dok sam bila u radioni prije, dali su mi metlu, krpu, najzmazanije poslove, primjerice da perem dijelove; nekada davno su se dijelovi prali i svašta nešto, čega nema danas. Uvijek sam ja nešto petljala, ali tek kada sam aktivno počela boraviti u radioni s 20 godina, počela sam i raditi.
Postoje li predrasude prema vašem poslu?
Naravno, predrasuda je jako puno. Prvi dojam na telefon, kada me stranka nazove, po glasu primijetim da mi ne vjeruju jer misle da razgovaraju s tajnicom. Uvijek pitam što trebate, koji auto, što se događa, a oni mi kažu da im dam automehaničara na telefon da s njim razgovaraju. Na to im odgovorim da ne mogu dobiti automehaničara, nego samo mene, da mi kažu što trebaju pa da vidim što ću s njima.
Foto: Svijet.hr
Ponekad ih malo i prevarim pa kažem da ću ja zvati mehaničara nakon što mi kažu što trebaju, naravno da nikada ne zovem drugog mehaničara jer nema potrebe. Zna se desiti da mi ljudi spuste slušalicu kada čuju da je žena na telefonu. Drugi me pronađu na internetu pa kažu kako baš gledaju moju sliku na web stranici i pitaju jesam li to stvarno ja.
Smatrate li kako se u tom poslu trebate više dokazivati jer ste žena?
Naravno, kao i u svakom poslu. Žena se u svakom poslu mora dokazivati više od muškarca, jer su muškarci u današnje doba, na žalost, još uvijek više cijenjeni nego mi žene.
Kako reagiraju ljudi kada dođu u vaš obrt i vide ženu koja obavlja, recimo to tako atipični, muški posao
Kod mene rijetko stranke dolaze s ulice, gotovo nitko neće doći s ceste i pitati da popravimo auto, nego se naručuju, imaju već neki dodir telefonski ili preko maila sa mnom, tako da se previše ne čude u trenutku kada dođu u radionu. Prije su se više čudili, kada sam bila puno mlađa, onda je to bilo drugačije, prije 20 godina, žena automehaničarka, danas to više nije toliko. Društvo se promijenilo, s obzirom na to da sam ja počela raditi davne 1989. godine, kada je puno toga bilo čudno, što danas više nije toliko.
Foto: Svijet.hr
Koje su mane, a koje vrline vašeg posla?
Mane i vrline, rad s ljudima i rad s ljudima, i jedno i drugo. Imam jako puno posla, živim na kavi i čokoladicama, nemam vremena gablec pojesti kako treba. Ali mi je bitno da radiona funkcionira, imam dobre dečke koji rade sa mnom, a sve ostalo dođe samo po sebi.
Znate li još neku ženu koja se bavi istim zanimanjem, odnosno jeste li još uvijek jedina automehaničarka u Hrvatskoj s položenim majstorskim ispitom?
Nisam sigurna ima li još neka žena s položenim majstorskim ispitom. Znam osobno za nekoliko cura koje mehaniku rade u servisima. Znam i nekoliko cura koje su krenule u školu za automehaničara, koje su šegrti po servisima, jer su došle kod mene na razgovor. Poslali su ih iz servisa da popričaju sa mnom da bi vidjele jel' to njima paše ili ne paše, da vide kakav je to posao.
Još uvijek postoje predrasude i dosta tih cura koje su došle kod mene, vrlo su ženstvene, s dugom kosom, dugim noktima, našminkane, i aktivno rade u radioni, pa je ljudima to čudno vidjeti. Ima i drugi tip cura koje su malo muškobanjaste, tom se ljudi toliko ne čude. Otvorena sam za to da još neka žena radi u mojoj radioni, iako se još nije desilo da je žena došla tražiti posao baš kod mene.
Za kraj, što bi ste poručili svim ženama koje se možda dvoume oko toga krenuti ili ne vašim stopama?
Ja bih rekla vjeruj u sebe i vjeruj u svoje želje, probaj izgurati do kraja. Bit će teško, od početka do kraja će biti teško, meni je još uvijek teško, još uvijek se moram dokazivati, ali ja to volim, volim aute, volim ovaj posao, meni je ovo super. Krenula sam iz ljubavi prema automobilima, ja sam tip osobe koji voli ići na posao, super je biti i doma, baviti se s obitelji, kuhanje, pospremanje i slično, ali moram priznati da sam radije u radioni.
Foto: Svijet.hr
***
Sadržaj je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.
