Nedavno je završila još jedna velika sportska manifestacija, Svjetsko nogometno prvenstvo u Kataru, te se nanovo, poput bumeranga javljaju pitanja koliko su velike manifestacije poput Svjetskog nogometnog prvenstva i Olimpijskih igra uistinu isplative?
Odgovor na ovo pitanje najčešće se temelji na financijskoj profitabilnosti gdje se jednostavnom matematikom nastoji izračunati koliko je uloženo u organizaciju prvenstava te se dobiveni iznos oduzima iznosom koji je proizašao iz financijske koristi koje je organizacija donijela (broj posjeta, potrošnja u destinaciji/ama tijekom prvenstva itd.). Oni koji preispituju i iznose skepse prema isplativosti organiziranja različitih velikih natjecanja, najčešće se pozivaju na ovaj oblik profitabilnosti. Primjera radi, upravo smo zadnjih tjedana mogli slušati i čitati o tome kako je Katar na organizaciju Svjetskog nogometnog prvenstva potrošio između 220 i 230 milijardi USD. Spomenuti iznos osim što se odnosi na izgradnju sedam novih te obnovu jednog postojećeg stadiona, uključivao je i izgradnju ostale popratne infrastrukture koja u biti gotovo da nije postojala te se sve radilo iz temelja. Usporedbe radi, cijena organizacije prvenstva u Brazilu iznosila je nešto više od 11, a u Rusiji nešto više od 14 milijardi USD. Već na primjerima Brazila i Rusije, postavljalo se pitanje i sumnjičavost koliko je organizacija natjecanja ovog tipa isplativa, pa onda ne treba dodatno isticati kako po zagovornicima ''neisplativosti'', Katar niti u kojem trenutku ne može profitirati.
S druge strane, zaboravlja se ili barem zapostavlja profitabilnost koja se može okarakterizirati kao ekonomska, ali i društvena profitabilnost. Ekonomska profitabilnost mjeri ekonomske koristi koje se javljaju kao posljedica pa bi u ovom slučaju to bio porast BDP-a, povećanje zaposlenosti, ulaganje u infrastrukturu, porast turističkih posjeta itd. Društvena profitabilnost odnosi se na sam imidž zemlje domaćina pa se ovakva vrsta profitabilnosti manifestira kroz globalnu prepoznatljivost, medijsku pozornost te stvaranje/jačanje brenda države. Tako spomenute oblike profitabilnosti treba tražiti u uzrocima kao što su rapidni razvoj sportske industrije, da sport postaje sve ekonomski pokretač, te ujedno snažan promotivni alat država.
Organizacija velikih sportskih manifestacija prosječno pojačava stopu rasta BDP-a za otprilike 1,5%, a najsnažniji utjecaj traje ponekad i osam godina, odnosno četiri godine prije početka te četiri po završetku organizacije velikog natjecanja.To je razlog zašto je zadnjih 20 godina organizacija velikih sportskih natjecanja postala vrlo atraktivna strategija za brendiranjem destinacije i predstavljanjem iste prema svijetu.
Koliko god se činilo da je gradnja brojne infrastrukture u Ateni za potrebe Olimpijskih igara 2004. godine bio promašaj i ''skup'' sport za Grke, treba uzeti u činjenicu da je samo tijekom 2004. Grčka imala porast dolazaka broja gostiju za 13% i povećanje prihoda od 18%, kao i da je od TV prava te sponzorstva uprihodila više od 900 milijuna USD. Kada se tome pridoda da je BDP 2004. rastao za 4,1%, a da je izvoz (ponajviše maslinovog ulja, maslina i vina) porastao za 31,5%, te uz razvoj infrastrukture, onda šira slika vrlo jasno kazuje kako je organizacija bila isplativa. Pritom, tu nismo spomenuli neprebrojiv broj članaka i raznih drugih medijskih objava o Igrama, Grčkoj i svemu ostalom što je posredstvom medija utjecalo na jačanje imidža države.
Nadalje, zajednička organizacija Svjetskog nogometnog prvenstva u Japanu i Južnoj Koreji nije samo donijela 0,6% gospodarskog rasta Japanu i 5,7% gospodarskog rasta Južnoj Koreji, veći i preko 1 351 milijuna USD koji su bili izravni učinci potrošnje, a istovremeno su njihovi brendovi dodatno osnažili tržišnu vrijednost. Štoviše, Japan i Južna Koreja nakon više desetljeća su organizacijom ovog natjecanja ''zakopali ratnu sjekiru'', te su nakon dugo vremena međusobno ukinuli vizni režim, te je još do danas bezvizni režim između ove dvije zemlje na snazi.
Zadnji, najaktualniji primjer, vezan je uz Katar te je pitanje može li ta zemlja opravdati uloženih 220-230 milijardi USD? Njihova organizacija prvenstva je specifična ne samo zbog značajno većeg iznosa koji je uložen u organizaciju, već i zbog toga što je od kraja 2010. godine kada je Kataru dodijeljeno domaćinstvo, zemlja bila neprestano pod lupom i optužbama za korupciju, neljudske uvjete radnika prilikom gradnje infrastrukture, izostanku nogometne tradicije itd. Bez obzira na spomenuto, u kontekstu Katara može se potvrditi onda izreka da je ''loš PR i dalje PR'' uzmemo li u obzir da su oni sve do dobivanja domaćinstva prvenstva na globalnoj razini bili velika nepoznanica.
Ne treba ići daleko u povijest, ali sve dok ova zemlja poput ostalih bliskoistočnih nije počela s eksploatacijom nafte i plina, bili su siromašna zemlja koja se bavila vađenjem bisera. Ono što se promijenilo od 1940-ih pa sve do danas kada su počeli eksploatirati naftu i plin je da su postali enormno bogati, ali i dalje nepoznati. Upravo zahvaljujući organizaciji Svjetskog nogometnog prvenstva svijet je imao priliku pobliže upoznati Katar i razbiti neke od negativnih stereotipa koji su nastojali ograničiti pozitivan imidž zemlje.
Stoga, koliko god je prvenstvo koštalo, Kataru kao i svim drugim zemljama domaćinima se u konačnici ono isplati. Dovoljno je samo postaviti pitanje, što će biti s Katarom za 30-40 godina, kada nafta neće biti bitan resurs ili će nestati? Što će onda biti s Katarom kada neće imati prihode koji dolaze od prodaje nafte i plina? Vrlo vjerojatno da će do tada imati znatno pozitivniji imidž te razviti i druge gospodarske djelatnosti. Ako se to dogodi, a vrlo je izvjesno da hoće, onda je jasno kako je svaki cent uložen u organizaciju natjecanja bio isplativ i to ne samo financijski već ekonomski te društveno profitabilan. Stoga, kada se gleda šira slika i s nešto dužom vremenskom perspektivom, onda je isplativost organizacije svakako prisutna.
