1. dio
Od razlaza jugoslavenskog političkog vrha s SSSR-om
1948. godine i Titovog "istorijskog 'NE' Staljinu", odavno je stvoren
mit kojem se i danas revno klanjaju njegovi ideološki sljedbenici, dokazujući
time "pravovjernost", "odlučnost" i "hrabrost"
svoga vođe i idola i ispravnost politike koju je Jugoslavija tada vodila. No, što
je uistinu stajalo u pozadini svega (zbog čega je došlo do krize u tim
odnosima, koji su stvarni razlozi nesporazuma, u kakvim se okolnostima sve
odvijalo i na kraju, je li bilo u pitanju istinsko distanciranje od staljinizma
ili tek puka borba Tita i njegove vrhuške za opstanak), vrlo se rijetko
analizira.
U posljednja tri desetljeća, s djelomičnim otvaranjem
arhiva Kominterne u Moskvi (što je započelo u vrijeme Mihaila Gorbačova 1989/90. godine),
ali i onih koje je pod svojom kontrolom nekad držala vladajuća jugoslavenska
partija (KPJ/SKJ), potvrđuje se da su ta događanja imala sasvim drugačiju
dimenziju od one što ju desetljećima prezentiraju komunistička historiografija
i današnji poklonici i ideološki sljedbenici ovog sustava.
Pogledajmo, dakle, onu drugu, dugo skrivanu stranu
medalje o Titovom "istorijskom 'NE'".
Korijeni jugoslavensko-sovjetskih nesporazuma u prvim
godinama poraća leže prije svega u odnosu prema građanskom ratu u Grčkoj
(vođenom od 1946. do 1949. godine).
Iako je još u vrijeme Drugog svjetskog rata, između
Churchilla i Staljina dogovoreno kako će
Grčka ući u interesnu zonu Velike Britanije, sovjetski vođa se nije lako mirio
s time, pa je pri kraju i neposredno nakon svjetskog sukoba pokrenut niz tajnih
aktivnosti na destabilizaciji prilika u ovoj zemlji s ciljem potpore tamošnjim
komunističkim gerilcima preko kojih je SSSR nastojao ostvariti odlučujući utjecaj
u ovom dijelu Europe i Grčku u konačnici priključiti komunističkom bloku. Tako
je u ovoj zemlji došlo do velikih unutarnjih nemira koji su se uskoro pretvorili
u građanski rat. Unatoč provedenim višestranačkim izborima i pobjedi
rojalističkih snaga, te referendumu kojim se grčki narod opredijelio za
monarhističko društveno uređenje, tamošnji komunisti nisu priznali izbore i
izraženu volju građana i poveli su gerilsku borbu za osvajanje vlasti. U tomu su
ih na sve raspoložive načine pomagale susjedne komunističke zemlje – prije svih
Jugoslavija, Albanija i Bugarska.
Jugoslavija je bila duboko umiješana u građanski rat u
Grčkoj (sve do raskida sa SSSR-om 1948.). U ratu su sudjelovali jugoslavenski
dragovoljci i časnici za vezu, grčkim gerilcima
je Jugoslavija na svome teritoriju ustupila vojne logističke baze, a
Jugoslavenska armija je po potrebi komunističkim pobunjenicima u susjednoj
zemlji pružala i topničku potporu, tako da su oni na sjeveru zemlje u jednom
razdoblju proglasili i svoju republiku.
Nakon što su vezano za sukob oko Grčke na stranu
Velike Britanije (čije su trupe bile tamo) stale SAD, Staljin je shvatio da tamošnji
komunisti nemaju nikakve šanse za pobjedu, pa je u potpunosti odustao od svoga
nauma, a isto to tražio je i od Albanije, Bugarske i Jugoslavije preko koje su
išli glavni kanali za opskrbu grčkih gerilaca.
Kujući planove o "Balkanskoj federaciji" (u
koju su s Jugoslavijom trebale ući Bugarska i Albanija – a kasnije prema
njihovim zamislima i Grčka), jugoslavenski partijski vrh oglušio se o sve
zahtjeve moćnog saveznika (SSSR-a) i nastavio s aktivnim uplitanjem u sukob u
Grčkoj, pa SSSR prijeti sankcijama. Situacija postaje sve napetija i na kraju dolazi
do Rezolucije Informbiroa (lipnja 1948. godine), kojom je Informbiro1
praktično isključio Broza i njegovu KPJ iz ovog saveza komunističkih zemalja.
Do sredine svibnja 1948. godine, Staljin je Titu napisao tri pisma u kojima je
pokušao urazumiti ga, te je potom Moskva zakazala i posebnu sjednicu IB-a s
vrhom KPJ koja se trebala održati 20. svibnja u Bukureštu (a gdje je trebalo
biti raspravljeno "jugoslavensko pitanje"), ali je CK KPJ odbio na
njoj sudjelovati.
U analizi postupaka nespornog svjetskog komunističkog
autoriteta (Staljina) prema jugoslavenskom vođi, treba imati u vidu i činjenicu
da je ambiciozni Broz djelovao na više fronti: osim što je bio do guše upleten
u oružani sukob u Grčkoj, nastojao je utjecati i na komunističke partije u
Italiji i Francuskoj (s ciljem destabilizacije prilika u ovim zemljama), što je
također remetilo odnose na relaciji Istok – Zapad i dovodilo do stalnih
nesporazuma. Jugoslavenski komunistički vođa sebi je namijenio ulogu
"malog Staljina" na Balkanu i u jugoistočnoj Europi, pa se miješao i
u unutarnje stvari Albanije i Bugarske i izazivao stalne incidente na štetu
Zapada, za što je optuživan Staljin koji s time nije imao nikakve veze.
Reakcija sovjetskog vođe bila je sasvim razumljiva,
pogotovu uzmu li se u obzir ogromne žrtve što su ih Sovjeti podnijeli u
oslobađanju Jugoslavije, na čemu su najvećim dijelom i temeljili svoje pravo
strateškog utjecaja. On je morao popustiti na pitanju Grčke jer vodeća sila na
drugoj strani (SAD) imala je od 1945. godine nuklearnu bombu koja je u to
vrijeme smatrana jedinim jamstvom prevlasti u vojno-strateškom, pa time i
političkom smislu (SSSR je prema ovom kriteriju "velika sila" postao
tek 1950. godine kad je ovladao nuklearnom tehnologijom i proizveo prvu A – bombu).
Nadalje, vodeća komunistička zemlja toliko je bila iscrpljena ratom, da u
eventualnom oružanom sukobu sa Zapadom ne bi imala nikakve šanse. U takvoj
situaciji Staljin je morao kalkulirati i taktizirati – popustiti ali sačuvati
dostojanstvo.
Krizu odnosa na relaciji Jugoslavija – SSSR, sovjetski
je lider riješio na jedini mogući način: izopćenjem neposlušnog Broza i njegove
Partije iz kruga komunističkih zemalja. Učinio je to već spomenutom Rezolucijom
Informbiroa. Kako ne bi bilo nikakve zabune mora se reći sljedeće: Ovom
Rezolucijom Staljin je okrenuo leđa Jugoslaviji (koja je stvarala previše štete
komunističkom pokretu i interesima SSSR-a), tako da se ni u kojem slučaju ne
može govoriti o bilo kakvom "odlučnom NE" tadašnjeg jugoslavenskog
komunističkog vodstva i samoga Broza, mada se njemu i suradnicima ne može
odreći kako su u tadašnjim okolnostima povukli prilično rizičan, gotovo
hazarderski potez – koji je doduše bio bitno olakšan time što su SAD odmah
podržale "neutralnost" Jugoslavije. Komunistička Jugoslavija je, dakle,
reakcijom Informbiroa i Staljina praktično bila uklonjena iz kruga saveznika
vodeće komunističke zemlje, ali je njezino vodstvo sve okrenulo u svoju korist
i od toga stvorilo mit.
Spomenutu Rezoluciju od 28. lipnja 1948. godine donio
je Informbiro kao savjetodavno tijelo komunističkih partija SSSR-a, Poljske, Čehoslovačke, Bugarske,
Mađarske, Jugoslavije, Rumunjske, Francuske i Italije, dakle, tijelo čija je
članica bila i Jugoslavija. KPJ je u njoj oštro osuđena od strane svih osam spomenutih
partija, što znači da su Tito i njegova vrhuška formalno bili u sukobu s
cijelim Istočnim blokom, a ne samo SSSR-om i Staljinom.
Dokument je službeno
naslovljen "O stanju KP Jugoslavije" i njegov sadržaj bio je poznat
samo uskom krugu ljudi (Titu i suradnicima). U njemu se partijskim rječnikom
oštro osuđuje KPJ zbog "odstupanja od politike marksizma i
lenjinizma", za što se kao glavni krivci navode Tito, Kardelj, Đilas i
Ranković. U dokumentu je također konstatirano kako "KPJ sprovodi
neprijateljsku politiku prema Sovjetskom Savezu i SKP (b)", što su s
političkog stanovišta bile vrlo ozbiljne i teške optužbe.2
Svjestan svih slabosti SSSR-a i potpune strateške
nadmoći Zapada, Broz u cilju zadržavanja vlasti zauzima novi kurs i Staljina
proglašava glavnim neprijateljem Jugoslavije. No, ovdje se mora naglasiti da je
ovakav stav prema Staljinu služio samo za unutarpolitičku "uporabu",
jer sovjetskom se vođi i SSSR-u gromko klicalo na partijskim plenumima – a što
je činio i sam Tito osobno – sve do druge polovice 1949. godine, u vrijeme kad
su već otvoreni Goli otok i Sveti Grgur (logori za informbiroovce i druge
"narodne neprijatelje" i u kojima je tada bilo preko 1.500 logoraša).3
Tako dojučerašnji idol i nesporni lider svjetskog
komunističkog pokreta, Staljin – u kojeg su se do tada zdušno zaklinjali
jugoslavenski komunisti i čiji je kult u Jugoslaviji bio ravan Titovom –
doslovno preko noći postaje "najveća opasnost" za jugoslavensku državu
i mnogi kao "staljinisti" završavaju u logorima i zatvorima, dok mu
se u isto vrijeme kliče. "Sovjetska opasnost" iskorištena je isključivo
za homogenizaciju i još čvršće okupljanje oko KPJ, ali i za jačanje postojećeg
autoritarnog sustava koji pod krinkom "odbrane tekovina revolucije"
(u situaciji prikazanoj kao "biti ili ne biti" za narod i državu)
nastavlja s masovnim terorom i surovo se obračunava s neistomišljenicima –
ovoga puta i onima iz vlastitih redova koji se nisu na vrijeme snašli i odrekli
Staljina.
U suštini, "veliko, istorijsko NE" Staljinu
nije bilo ništa drugo nego ogorčena borba za opstanak na vlasti vrhuške KPJ
koja se ni po cijenu novoga rata nije htjela odreći svojih pozicija. Objektivno
gledajući, Tito i njegovi suradnici i nisu imali previše manevarskog prostora –
ili su morali popustiti Staljinu i napustiti svoje položaje (u tom slučaju bi u
Jugoslaviji zacijelo uslijedile čistke u kojima bi oni prvi izgubili glave),
ili pružiti otpor.
Za Tita i njegovu vrhušku je otpor Staljinu bio
pitanje života ili smrti a ne stvar izbora. I svakako su znali da ni u kojem
slučaju nisu dorasli SSSR-u i njegovim saveznicima. Ono što im je davalo nadu
bila je zategnutost odnosa na relaciji Istok – Zapad i igrali su na tu kartu.
Broz je jako dobro znao da u slučaju agresije SSSR-a
Zapad neće i ne može ostati neutralan, ne samo zbog Grčke (u kojoj su Britanci
bili upleteni u građanski rat i u čemu su imali potporu SAD-a što je Truman
najavio 1947. godine), nego i zbog situacije na širem, globalnom europskom
planu, pa i radi svega onoga što se događalo vezano za procese koji su se pod
utjecajem Informbiroa odvijali u Italiji i Francuskoj. Geostrateški položaj
Jugoslavije bio je njegov glavni adut u toj kockarskoj igri s daleko
nadmoćnijim protivnikom. Dakako, određenje SAD-a koje su na samom početku
sukoba podržale "neutralnost" FNRJ, također je odigralo veliku ulogu
i išlo je u prilog Titu i KPJ.
No, i pored svega toga, od ljeta 1948. do jeseni 1949.
godine Jugoslavija je ostala sama u sukobu s SSSR-om. Zapad joj nije vjerovao
budući da je do tada bila najodanija sljedbenica Staljina, a Tito najveći
staljinist među svim liderima europskih komunističkih pokreta, pa su Amerikanci
i Britanci oklijevali s otvorenom potporom. U Jugoslaviji su neposredno po
objavi Rezolucije Informbiroa izvršene opsežne mobilizacijske i ostale pripreme
za obranu, ali se u isto vrijeme tajnim diplomatskim kanalima nastojalo
uspostaviti veze s SAD-om i Velikom Britanijom kao vodećim zapadnim silama i
osigurati njihovu naklonost.
U drugoj polovici 1949. godine na Zapadu sazrijeva
uvjerenje kako bi se Tita i Jugoslaviju moglo iskoristiti kao propagandno
sredstvo za destabilizaciju komunističkog bloka i u tom smislu započinju
njihovi intenzivni kontakti s jugoslavenskim režimom.
Koliko su aktivnosti Broza i njegovih suradnika
uperene protiv dojučerašnjeg moćnog saveznika (Staljina) bile izraz samostalne
politike a u kojoj mjeri vješto fingirane smicalice uz pomoć kojih se upravo
spomenuti geostrateški položaj zemlje koristio kao glavna prednost u stalnom
balansiranju između Istoka i Zapada, pokazuje i proces "otvaranja"
Jugoslavije prema zapadnoeuropskim zemljama u isto vrijeme dok traje sukob sa
Staljinom.
Broz šalje otvorene signale Zapadu, pa u svojim
brojnim kontaktima (koji su intenzivniji što je pritisak SSSR-a jači) sa
stranim novinarima iz ovih država u svakoj prigodi naglašava kako je FNRJ
zainteresirana postati dijelom europske zajednice kojoj "oduvijek
pripada". Zapadne zemlje su Jugoslaviju već vidjele u svome taboru – kao
članicu NATO-saveza, pa su joj uskoro (najprije diskretno, tajnim kanalima, potom
i otvoreno) počele upućivati izdašnu potporu, ne samo političku i diplomatsku,
nego i konkretnu, vojno-tehničku i financijsku.
Veliki hrvatski književnik Miroslav Krleža (inače
dugogodišnji bliski prijatelj Josipa Broza),
jednom je prigodom socijalističku Jugoslaviju slikovito usporedio s kuglicom
koja svoju krhku i varljivu "ravnotežu" održava tako što poigrava na
vrhovima dva vodena mlaza – od kojih je jedan Istočni, a drugi Zapadni blok,
očito aludirajući na to kako je komunističko vodstvo kroz cijelo poratno
razdoblje "sjedilo na dva stolca" i po potrebi se priklanjalo jednoj
ili drugoj strani kako bi opstalo, neovisno o rizicima kojima je država u toj
igri bila izložena. U ovoj "ravnoteži straha" između Istoka i Zapada,
Jugoslavija je zadržala model staljinizma, ali se jako trudila zapadnom svijetu
pokazati svoje "demokratsko" i "uljuđeno" lice.
Već u kolovozu 1950. godine, SAD su Titu odobrile
iznos od 77,5 milijuna dolara – što je za ono vrijeme bila golema suma – a do
polovice pedesetih, Jugoslavija je od SAD-a dobila već ukupno 500 milijuna
dolara nepovratne pomoći. Sve to sasvim sigurno se nije moglo realizirati preko
noći i bez prethodnih dogovora, pa je jasno kako su i prije morali postojati intenzivni
tajni diplomatski kontakti između dvije strane.
Jedan od najpovjerljivijih Titovih ljudi, najveći
intelektualac među tadašnjim komunistima u vrhu države, general Koča Popović, u lipnju 1951. godine upućen je u Washington,
kako bi se konkretizirali dogovori oko "vojno-tehničke suradnje".4
Iste godine, SAD je (navodno) razmatrao čak i opciju uporabe atomske bombe u
slučaju napada SSSR-a na Jugoslaviju, što bi svijet dovelo na rub katastrofe.
Jugoslavenski "samostalni put socijalističkog razvoja" na kraju je od
zapadnih sila prihvaćen kao najbolje rješenje u danim okolnostima.
Jugoslaviju se ipak uspjelo izvući izvan sfere
utjecaja SSSR-a, s perspektivom da ubuduće u tom smislu utječe i na druge zemlje
Varšavskog pakta, pa je ona postala u neku ruku "miljenik" Zapada,
što su Tito i Partija izdašno koristili.
Prakticirajući unutar zemlje staljinističke metode
obračuna s "klasnim neprijateljima", neistomišljenicima i otpadnicima
iz vlastitih redova i vladajući čvrstom rukom, Tito i njegova vrhuška su u isto
vrijeme nizom kozmetičkih promjena dokazivali svoj "otklon" od
radikalnog komunizma i njegovali imidž "uljuđene" i
"slobodne" zemlje koja drži do demokratskih vrijednosti i ljudskih
prava i sloboda.
Dok u logorima i kazamatima deseci tisuća logoraša i
zatvorenika bivaju mučeni neljudskim metodama, a UDB-a šalje svoje ubojice
diljem zapadne hemisfere kako bi se režim obračunao sa svojim oponentima
("neprijateljskom emigracijom"), Jugoslavija postaje predvodnik
"Pokreta nesvrstanih" i na sva se usta zalaže za "miroljubivu
aktivnu koegzistenciju", prima na svoja sveučilišta studente iz Afrike i
Azije, a nasmiješeni Tito sa svojom svitom i suprugom krstari luksuznim brodom
("Galebom") "noseći poruku mira cijelom svijetu", slika se
s "razdraganom" dječicom (svih nacija i boja kože), posjećuje
metropole i sastaje se s liderima "Trećeg svijeta" (u kojem nalazi
prostora za razvoj svoga kulta ličnosti).
Jedna od djelatnosti u kojima jugoslavenski
vlastodršci doista nisu imali takmaca u Europi – pa i šire – bila je
propaganda. Agitprop i partijska infrastruktura u tom su pogledu funkcionirali
besprijekorno. Samo se tako i moglo desetljećima skrivati pravo lice režima
koji je u svojim njedrima odgajao crvenu buržoaziju sijući oko sebe strah i
provodeći teror uz bezočnu indoktrinaciju čiji je temeljni cilj bio podanike
uvjeriti kako žive u mnogo boljem i sretnijem svijetu od onoga kojim su okruženi
u svojoj sumornoj svakodnevici ispunjenoj bijedom, neimaštinom i ne-slobodom.
Vrijeme
Rezolucije Informbiroa obilježili su i oštri međusobni obračuni u
jugoslavenskom komunističkom taboru i oni su se nastavili sve do početka 60-ih
godina.
Odmah po
objavljivanju Rezolucije, pod udar dolaze deseci tisuća
"informbiroovaca", odnosno onih koji nisu trenutačno i bez rezerve
stali uz KPJ ili su prokazani kao "tvrdokorni staljinisti". Prema
njima dojučerašnji partijski drugovi nemaju milosti ni ikakvoga suosjećanja.
Izopćenici preko noći postaju "reakcionari", "neprijatelji
naroda", "banda", "neprijateljski elementi",
"peta kolona" i u odnosu na njih primjenjuju se najsuroviji postupci.
Tako su Titovi "anti-staljinisti" iz svojih bivših suboraca
staljinističkim metodama "istjerivali staljinizam" i samo je bespogovorna
i slijepa odanost jugoslavenskom Vođi, ropska poniznost i poslušnost mogla biti
kakvo-takvo jamstvo preživljavanja na slobodi.
Kako bi se
"otpadnike" vratilo na "pravi put", smišljen je poseban model
"preodgoja" – nakon čega su osuđenici trebali posve prihvatiti
"ispravan partijski stav" i konačno postati "korisni članovi
društva". "Preodgoj" je podrazumijevao višemjesečna ili
višegodišnja (duljina kazne ovisila je od težine "prekršaja")
sadistička mučenja i iživljavanja, uz ropski rad i raznovrsna ponižavanja, pri
čemu se ljude tretiralo gore nego životinje.
Teške osude
na dugogodišnje robije, mučenje i prisilni rad skrivani su iza cinične
formulacije "administrativne mere društveno-korisnog rada", a
izvršavane u posebno izdvojenim i izoliranim kaznionicama koje su više sličile
koncentracijskim logorima nego zatvorima. Bilo je to zatvaranje bez sudskog
postupka i utvrđivanja krivnje, na temelju slobodne procjene lokalnih
partijskih aktivista ili OZN-e i administrativne odluke.
Prema
tvrdnjama onih koji se niti nakon 1948. godine nisu htjeli odreći Staljina
(poput komunista Vladimira Dapčevića), od oko ukupno 400 tisuća članova
KPJ (koliko ih je, navodno bilo nakon rata u Jugoslaviji), njih 240 tisuća, ili
60% došlo je pod udar režima samo zato što se nisu na vrijeme
"diferencirali" u korist Tita i Partije. Samo kroz Goli otok prošao
je 16.101 kažnjenik, njih je 413 ubijeno ili podleglo od mučenja i gladi, dok
je većina preživjelih do kraja života osjećala traume koje su im ostajale
trajno urezane u svijest.
Na Golom
otoku, Svetom Grguru, u Staroj Gradiški, Sremskoj Mitrovici, Lepoglavi, Požegi
i u brojnim drugim mučilištima, "nepoćudni" ispaštaju zbog svojih
političkih uvjerenja; nisu to morala biti čak ni uvjerenja – u to je vrijeme
bilo dovoljno da u lokalni partijski komitet (ili do ušiju nekog od njegovih
činovnika) dopre anonimna dojava, da je "taj i taj" izjavio nešto
neprilično za Tita i Partiju, ispričao neprimjeren vic ili da čita
"neprijateljsku štampu", sluša radio postaju koju se ne smije slušati,
da se pohvalno izražava o Staljinu i SSSR- u i tomu slično, ili da je
"ostao na pozicijama staljinizma", pa da dotični bude odmah uhićen.
U razdoblju
od 1948. do 1960. godine, kroz logore za "preodgoj" prošlo je više od
17.000 Titovih suboraca (partizana i komunista), među kojima je bio i veliki
broj starih i zaslužnih partizanskih boraca, među ostalim (kako kaže jedan
povjesničar) i: "devet
sudionika Oktobarske revolucije, 25 boraca građanskog rata u Španjolskoj, tzv.
Španaca, mnogi osnivači KPJ, generali, ministri, narodni heroji... Tito se
bojao da bi svi oni mogli biti jezgra nove KPJ, posebno stari komunisti, pa su
izolirani u poseban logor na Golom otoku. Teško je to danas predočiti. Da se
heroje sa Sutjeske ili sudionike Oktobarske revolucije tjera da tuku jedni
druge."5
Bilješke:
1. Informbiro
je u političkom smislu bio produžetak Kominterne. Ovo koordinacijsko tijelo za
Komunističke partije u SSSR-u, Mađarskoj, Čehoslovačkoj, Bugarskoj, Rumunjskoj,
Jugoslaviji, Poljskoj, Francuskoj i Italiji utemeljeno je 1947. godine i putem
njega je SSSR nastojao ostvarivati daljnji utjecaj na ove zemlje u
poslijeratnom razdoblju. Znakovito je da su u Informbiro bile uključene
Komunističke partije Italije i Francuske – iako one nis
