Tinina priča predstavlja neobičan put, od slučajnih susreta i pružanja pomoći tijekom treninga do postizanja stalnog angažmana u Futsal Dinamu koji je prošle godine po prvi puta zu svojoj povijesti postao malonogometni prvak Hrvatske.
Tijekom karijere surađivala je i sa ženskim rukometnim klubom, a prema potrebi je aktivna i u redovima hrvatske rukometne te košarkaške reprezentacijom.
Naša sugovornica fokusirana je na ljubav prema poslu i zadovoljstvo koje iz njega crpi. Kroz iskustva koja dijeli, oslikava se rad u sportskoj medicini s pozitivnim i izazovnim stranama te ističe važnost podrške obitelji i prijatelja kao motiva za svakodnevno djelovanje.
Tina govori o izazovima koje nosi njezin posao, ali također naglašava vrijednost ljudi, putovanja i emocija koje proživljava kao sastavni dio sportske scene. Ovaj intervju iz serijala Svijet Ravnopravnosti otkriva njene početke te izazove u okruženju koje je tradicionalno muško.
Foto: Privatna arhiva
Od kuda vi u malom nogometu koji je ipak prvenstveno muški sport?
Prije nego krenem odgovarati na Vaša pitanja, htjela bi se zahvaliti na pozivu i reći da sam uistinu počašćena da mogu govoriti u svoje ime i u ime svojih kolegica koje su istog zanimanja i koje rade u muškim sportskim kolektivima.
Mogu reći sasvim slučajno. Radila sam u zagrebačkom ženskom rukometnom klubu koji je trenirao u Dvojci (Dom sportova, dvorana 2), a prije nas su dečki imali svoj trening. U tim nekim počecima nisu imali stalnog fizioterapeuta i ako bi im se nešto tokom treninga dogodilo u smislu ozljeda, znali su pitati mene. I tako su krenula prva poznanstva i priča je počela. Povremeno su me znali angažirati za domaće utakmice, zatim za gostujuće te pokoji trening. Uglavnom potreba za stalnim prisustvom fizioterapeuta bila je neophodna. Kad su se stvorili uvjeti i mogućnost da klub ima fizioterapeuta, današnji trener Matija Đulvat me pitao da li bi za stalno mogla biti kod njih. Otišla sam iz ženskog rukometa i prešla u Futsal Dinamo gdje sam i sad.
Iako danas više nije neuobičajeno vidjeti ženske osobe uz muške sportske ekipe, kako vas gledaju muške kolege?
Istina, imate puno primjera ženskih osoba koje su uz muške ekipe, bilo kao doktorice, fizioterapeutkinje ili trenerice. Kako sam dosta dugo i kao član stožera reprezentacija, viđala sam puno svojih kolegica na tim pozicijama. Bila bih u krivu kada bi rekla da gledaju loše, bar svoje mišljenje javno nisu rekli, tako da je meni s kolegama komunikacija uvijek bila odlična i išli smo zajedno svi prema nekom postavljenom cilju koji smo u tom trenutku imali. Iz iskustva, prije bih rekla da su kolegice bile te zbog kojih je rad i napredak bio otežan.
Foto: Sandra Novaković Milašinčić
Vraćajući se na vaše početke, je li bilo teško kročiti prema uspjehu?
Viziju svog uspjeha nisam imala ili bar o tome na taj način nisam razmišljala. Vodila sam se s tim da mi je bitno da radim ono što volim i da uživam u tome. Na tom putu susretala sam ljude koji su se na neki način ponašali loše prema meni i to je ono što mi je bilo teško. Nije uzaludna poslovica:”Što te ne ubije, to te ojača.!” Ali kad bi podvukli crtu, svi se susrećemo s tim u bilo kojem kolektivu i na bilo kojem radnom mjestu. Uspjela sam naučit kako preskakat i zaobilazit to “kamenje”, prebacit fokus na dobre ljude, pozitivne stvari i mogu Vam reći,to mi za sad ide dobro.
Smatrate li kako ste se kao žena trebali više dokazivati?
Pa sad s ovog stajališta, ne bih rekla da jesam. Više je to do muške strane jer oni na žene gledaju s nepovjerenjem i tu je borba njihovog ega. U smislu:” Što će meni jedna žena govorit što da ja radim?!”. I tu vam je situacija dosta individualna jer nismo svi isti, nemamo svi ista stajališta ni razmišljanja, na kraju krajeva ni kućni odgoj nam nije isti. Ja radim najbolje što znam i što mogu, gdje god se nalazila i s kim god surađivala.
Foto: Sandra Novaković Milašinčić
Postoji li diskriminacija u svijetu muškog sporta općenito i je ste li se osobno susreli s njom?
Općenito vjerujem da još uvijek postoji, pogotovo kada se ide prema većim pozicijama gdje je uloga, odgovornost, a i financije veće. Ali gledajući prošlost i sadašnjost mislim da se to polako mijenja. Polako ali se mijenja.
Osobno se nisam susretala s tim. Futsal Dinamo vam je pozitivan primjer istog i jako je lijepo biti dio takvog kolektiva.
Koje su mane, a koje vrline posla kojim se bavite?
Mana ili negativna strana po meni je nedostatak slobodnog vremena. Fizioterapeuti koji rade u sportu će znati o čemu pričam. Vi iako niste sportaš, u sportskom kolektivu pratite ritam sportaša. U počecima kad sam radila u rukometu i reprezentaciji gotovo da ga nisam imala. Svaki dan su treninzi, nekad i po dva puta dnevno. Putovanja vikendom, a ako su europske utakmice onda su izbivanja višednevna. Kada je riječ o reprezentacijama, europska i svjetska natjecanja su preko ljeta, što znači da odmor od nekih 15 dana nisam imala jer sam kraj reprezentativnih natjecanja u profesionalnom sportu znači i početak nove klupske sezone. Da ne govorim obiteljska druženja, svadbe, rođendani, krštenja… Sve sam to u jednom periodu života propuštala.
Ali nisam se žalila, radila sam i znala sam što želim. Stajališta sam takvog, da ako želiš uspjeti, u jednom periodu moraš sebe dati maksimalno da bi ti se to nekad vratilo. Vjerovat u to i ne odustat.
Za pozitivne strane bi naglasila da su to ljudi, poznanstva, putovanja. Emocije koje osjetiš porazom i sreću pobjedom. Sve me to gradilo u osobu koja sam sad i zahvalna sam na tome.
Foto: Sandra Novaković Milašinčić
Možete li izdvojite neku od najneugodnijih situacija u kojima si se našla?
Neugodnosti, ako aludirate na to kao odnos muško ženski koji prelazi poslovni odnos, nisam imala. Uživam maksimalno poštovanje, a ako i uvidim da nešto prelazi mjeru poslovnog odnosa, verbalno se znam itekako izborit za sebe.
U sportskom kolektivu u kojem sam sad, postavila sam pravila ponašanja tako da nema nekih neugodnosti. Prije svega ja sam zdravstvena djelatnica, radila u bolnici ili u klubu meni je isto. Jedino je ovdje drugačije jer sam uočljiva kao jedina žena među muškima.
Što vas svakodnevno pokreće?
Život. Radost života i ono što svaki dan s tim donosi. Pomisao da sam držiš konce u svojim rukama i da odluke koje donosim mogu promijenit puno stvari me fascinira. I koliko stvari ne znam, a koje tek mogu naučiti. Ali ono najvažnije je moja obitelj i prijatelji. Koji su tu uz mene i svakim danom upotpunjuju mi život i čine boljom osobom.
Foto: Sandra Novaković Milašinčić
I za kraj kakva bi bila poruka svim ženama koje se razmišljaju krenuti vašim stopama?
Drage djevojke, žene, ne želim da se uopće dvoumite. Ako je to ono što želite i volite, samo krenite. Ne slušajte druge, jer će vam na tom putu biti puno onih koji će misliti da znaju bolje od vas i sputavati vas. Na prve prepreke nemojte odustati, bit će teško, ali isplatit će se i ne zaboravite ono najvažnije, idite kroz to otvorenog srca.
Foto: Sandra Novaković Milašinčić
***
Sadržaj je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.
