Nacionalni muzej moderne umjetnosti od 7. prosinca 2022. do 19. veljače 2023. predstavlja izložbu Manirizam u hrvatskoj umjetnosti 20. i 21. stoljeća. Povjesničarka umjetnosti, likovna kritičarka i autorica izložbene koncepcije Iva Körbler nakon dugogodišnjeg proučavanja i istraživanja građe, pronašla je dovoljno elemenata za dešifriranje, interpretaciju i razumijevanje manirizma i manirističkih postupaka u djelima hrvatskih umjetnika 20. stoljeća i novog tisućljeća iz zbirke NMMU. U postavu izložbe prezentirano je više od stotinu i trideset djela, a riječ je o skulpturama, slikama, radovima na papiru, grafikama i instalacijama. Uz umjetnine iz Zbirke NMMU za ovu prigodu nekolicina njih posuđena je iz privatnih kolekcija u Hrvatskoj.
Autorica o izložbi - Iva Körbler: Prilog tumačenju manirizma na djelima hrvatskih umjetnika 20. i 21. stoljeća
Kada danas navodimo pojam manirizma i manirističke umjetnosti, dakle, manirističku epohu u europskoj umjetnosti između 1520. i 1650. godine, u pravilu ju i struka percipira kao dekadentni otklon od svega klasičnog, petrificirani ili oslabljeni kôd ranijeg „čistog“ stila, maniru i maniriranost u negativnom kontekstu. Bez ozbira što su brojni suvremeni teoretičari i filozofi dali izniman prilog pravilnom tumačenju kompleksnosti manirističke epohe i umjetnosti (Gustav René Hocke, Wilhelm Weischedel, Ernesto Grassi, Arnold Gehlen, Karl Jaspers i dr.) ili što su mnogi nadrealisti otvoreno isticali kako se napajaju na umjetnosti manirizma (P. Klee, M. Ernst, F. Léger, H.. Arp, S. Dali i dr.), manirizam još nije podignut na razinu čistog stilskog fenomena 20. i 21. stoljeća poput ekspresionizma ili nadrealizma. (Neki teoretičari likovne umjetnosti i književnosti čak smatraju kako je doba između 1850. i 1950. također druga velika maniristička epoha jer već tada nastaje nepopravljivi rascjep u osjećaju bitka kod modernog čovjeka).
Preskačući svojim stanjem duha trendove i vrijeme, brojni hrvatski moderni i suvremeni umjetnici stvaraju djela koja formalnim sadržajem i stilizacijom ukazuju kako je manirizam konstanta europskog duha koji se očituje kao pobuna i bježanje od svijeta / optuživanje svijeta i strah od njega, a to se formalno pokazuje kao „deformacija, konstrukcija anti-naturalnih svjetova, zatvaranje u svoje unutrašnje svjetove, ekspresionizam, nadrealizam i hermetična apstrakcija“ (Hocke). Današnji je umjetnik trajno podvojen, razjedinjen, izbačen iz svoje harmonije i simbolički idealne proporcije, egzistencijalno i emotivno-psihički trajno izvan ravnoteže jer živi u pomaknutom i iščašenom svijetu, a to se nije katarzično razriješilo postmodernom epohom.
Godinama proučavajući građu, smatram kako postoji dovoljno elemenata za dešifriranje, interpretaciju i razumijevanje manirizma i manirističkih postupaka u djelima hrvatskih umjetnika 20. stoljeća i novog tisućljeća. Prikupljanje amblematskih djela i rad na izložbi najvećim je dijelom povezan s istraživanjem fundusa Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu, i nastavlja se na seriju fenomenoloških izložbi iz fundusa NMMU- a. Moje osobno viđenje manirističkih postupaka i gesti u djelima hrvatskih modernih i suvremenih umjetnika ovom je izložbom vezano uz traganje za srodnim djelima koja postoje u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu, kako bi se muzejsku zbirku i na taj način sagledalo iz novog stilskog i fenomenološkog rakursa. Naravno i da izvan NMMU- a postoje brojna djela hrvatskih umjetnika koja nose manirističke elemente u tretmanu motiva, elemenata likovne forme, kao i stila, a ovom problemsko-fenomenološkom izložbom dajemo mogućnost njihova lakšeg prepoznavanja.
Mnogo puta smo se u tumačenjima pojedinih opusa hrvatskih umjetnika 20. i 21. stoljeća znali naći pred zidom: postojeći stilski vokabular jednostavno nije odgovarao, nešto je u interpretaciji nedostajalo za dubinsko prepoznavanje umjetnikova htijenja, metoda rada i stila, i upravo je primjena manirističkih načela u formalnoj i stilskoj analizi adekvatno funkcionirala kao ključ koji djelu najednom, neočekivano daje novi i precizan smisao. Da bismo taj kanon u svojoj mnogoznačnosti mogli optimalno primijeniti na radove hrvatskih umjetnika 20. i 21. stoljeća, potrebno se okrenuti modernim interpretacijama i koncepcijama manirizma, među kojima se najviše ističe djelo Gustava Renéa Hockea „Svijet kao labirint – manira i manija u europskoj umjetnosti od 1520. do 1650. i u suvremenosti“ iz 1957. godine. Hockeov pristup i vokabular manirizma je, naravno, jedna od mogućnosti analize, no on se kroz zadnjih petnaestak godina osobne interakcije s hrvatskim umjetnicima pokazao idealnim jer fenomenološki pokriva sav na prvi pogled heterogen i kompleksan raspon njihovih umjetničkih koncepata i rukopisa.
Vizualni čudesni efekti i konstrukcije (tzv. effetti meravigliosi, prospettiva accelerata), mistični simboli i parabole, dvosmislenosti, deformacije i anamorfoze već posjeduju prema teoretičarima manirizma u sebi ekspresivnu i nadrealnu (denaturiranu) prirodu, stoga manirizam kao poetološko-morfološki fenomen već u sebi uključuje ekspresionizam i nadrealizam – a oni su dokazano dvije velike kontnuirane stilsko-problemske linije u umjetnosti 20. stoljeća do danas. U tom smislu, ako manirizam shvatimo kao vrhovni, superordinirani pojam za tzv. subjektivni, anti-klasični, anti-naturalni stil – kao što su ga osim teoretičara 16. i 17. stoljeća tumačili u novije vrijeme A. Warburg, E.R. Curtis, M. Dvořák i E. Panofsky, on se otkriva kao nezaobilazna treća linija europske umjetnosti i duha.
Možemo nastaviti nizati repertoar motiva / zaštitnih znakova, postupaka ili efekata koje tvore manirističku svijest i djela, i koje ćemo pronalaziti u umjetnosti 20. i 21. stoljeća: irealna fantastika, groteske, kabineti čuda, demonska estetika, sat kao oko vremena, „ali i pijavice koje kod Dalija sišu vrijeme“ (Hocke), umjetna ili denaturirana priroda, motivi čudovišta, smrti i paklenih prizora, vizije propasti svijeta, divovi, hermafroditi, stvorovi iz bajki, likovi iz antičke mitologije, motiv jednoroga, arhitektura koja je svjesno puna pogrešaka, labirinti, tzv. arhitektura koja se ruši, slike kao ideogrami, anamorfoze.
Na izložbi će biti predstavljena djela brojnih hrvatskih umjetnika 20. i 21. stoljeća, od onih nedvojbeno manirističkog načina razmišljanja (Boris Bućan, Tomislav Buntak, Ferdinand Kulmer, Željko Lapuh, Dimitrije Popović, Željko Kipke, Duško Šibl, Marija Ujević Galetović, Ratko Petrić, Josip Diminić, Ivo Friščić, Nikola Koydl, Ivica Šiško, Dalibor Stošić, Zlatan Vrkljan, Josip Zanki, Boris Glumac Slavenski), do pojedinih opusa koji se tek sada pokazuju u drugačijoj mogućnosti interpretacije: Robert Auer, Emanuel Vidović, Ljubo Babić, Mirko Rački, Milivoj Uzelac, Miron Makanec, Marijan Detoni, Slavko Šohaj, Antun Babić, Ivo Dulčić, Belizar Bahorić, Željko Hegedušić, Vilim Svečnjak, Vanja Radauš, Frane Paro, Josip Biffel, Ivan Kožarić, Zlatko Bourek, Ivan Lesiak, Valerije Michieli, Borka Avramova, Virgilije Nevjestić, Belizar Bahorić, Nebojša Uglješić, Albert Kinert, Raul Goldoni, Nives Kavurić - Kurtović, Ante Brkan, Vera Fischer, Marijana Muljević, Fadil Vejzović, Munir Vejzović, Ante Orlić, Stanko Jančić, Željko Kipke, Dubravka Lošić, Damir Facan Grdiša, Josip Klarica, Nada Zec Ivanović, Zlatko Zlatić, Robert Šimrak.
(Izložba je posvećena akademiku Tonku Maroeviću s kojim sam dijelila jednaku zaluđenost manirizmom i koji bi bio važan suradnik na izložbi da je još među nama jer me ohrabrivao da se prihvatim ove teme.)
Iva Körbler
Reprodukcija: Ferdinand Kulmer, Grifozna nježnost, 1986., akrilik na platnu / 162 x130 cm / MG-4463
