Rastu napetosti uoči novih razgovora SAD-a i Irana. Predstavnici Teherana i Washingtona trebali bi ovog četvrtka (26.2.) u Ženevi pregovarati o iranskom nuklearnom i raketnom programu. Analitičari ocjenjuju da je ovo jedan od najkritičnijih trenutaka u suvremenoj povijesti Bliskog istoka. U političkim i sigurnosnim krugovima sve češće se koristi termin „vojno odbrojavanje“ – ako ne dođe do dogovora.
Prema izvještaju lista Wall Street Journal od 20. veljače, američki predsjednik Donald Trump razmatra mogućnost ograničenog vojnog udara na Iran. Cilj bi bio natjerati tu zemlju na prihvat njegovih uvjeta za nuklearni sporazum. Prema izvještaju, taj korak zamišljen je kao sredstvo pritiska i navodno ne bi trebao prerasti u totalni rat.
Istovremeno se navodi da bi američka vlada, ako Teheran nastavi odbijati zahtjeve Washingtona, mogla razmotriti i znatno širu vojnu akciju protiv državnih institucija Irana. Cilj bi, prema tom scenariju, bio slabljenje ili rušenje vodstva u Teheranu.
Iran je u pismu upućenom glavnom tajniku UN-a Antoniju Guterresu naglasio da ne želi rat. No, kako se navodi, ako bude vojno napadnuta zemlja će, u skladu s pravom na samoobranu, odgovoriti „odlučno i primjereno".
Rizici vojne eskalacije
Nitko trenutno ne može sa sigurnošću reći kakve bi ciljeve Sjedinjene Američke Države imale u slučaju rata, ukazuje za Deutsche Welle Menashe Amir, stručnjak za Bliski istok koji živi u Izraelu.
„Možda ni sam Trump trenutno nema konačan odgovor.“ Ipak, raste uvjerenje da SAD sve više razmatra mogućnost promjene režima u Iranu.
„Trump je došao do zaključka da Bliski istok nikada neće pronaći stabilnost bez okončanja vladavine aktualnog teheranskog režima", kaže Amir.
Dva američka dužnosnika potvrdila su 20. veljače za novinsku agenciju Reuters da su vojni planovi već u poodmakloj fazi. Opcije obuhvaćaju ciljane napade na pojedine osobe, ali i mjere koje bi mogle imati za cilj smjenu režima – pod uvjetom da Trump izda takvo naređenje.
Damon Golriz, analitičar pri Haškom institutu za geopolitiku, upozorava da bi i ograničeni vojni udar gotovo sigurno prerastao u širu eskalaciju. Režim koji se osjeća egzistencijalno ugroženim na više fronti ne doživljava eskalaciju kao nešto što je izbor, već kod njega počinje djelovati „instinkt preživljavanja". Pod pritiskom unutarnjih prosvjeda i međunarodne izolacije, Teheran bi mogao aktivirati svoje militantne savezničke skupine. To bi, prema Golrizu, dovelo do eksplozivnog širenja sukoba.
On podsjeća i na upozorenje bivšeg direktora CIA-e Davida Petraeusa, koji je 23. veljače naglasio kako čak i sveobuhvatan vojni udar ne jamčio da će iransko vodstvo biti destabilizirano, odnosno da bi režim mogao biti smijenjen.
Trump bi zato i dalje mogao preferirati dogovor, smatra Kamran Matin, docent na međunarodnim odnosima na Sveučilištu u Sussexu: „Vojni sukob bi bio teško predvidiv i bez jasne izlazne strategije. Savjetnici predsjednika više puta su upozoravali na rizike otvorenog sukoba."
Izrael pojačava pritisak
Izraelski premijer Benjamin Netanyahu pokušava uvjeriti Trumpa da izvede vojni udar. U obraćanju izraelskom parlamentu 23. veljače eksplicitno je govorio o „oštrim odgovorima":
„Budni smo i spremni za svaki scenarij. Jasno sam stavio do znanja režimu ajatolaha – ako naprave najveću grešku u svojoj povijesti i napadnu Izrael, odgovorit ćemo silom koju ne mogu ni zamisliti."
Stručnjak Menashe Amir ukazuje da postoji veliki utjecaj Izraela, najbližeg američkog saveznika: „Izrael je, uz obimne dokaze, uvjerio Washington da se problemi regije mogu radikalno riješiti samo padom režima u Teheranu."
Amir dodaje: „U Trumpovim novijim izjavama vidimo da on ne govori samo o nuklearnom programu, već i o represiji nad iranskim stanovništvom. To bi moglo ukazivati na promjenu u njegovoj strategiji."
Ti politički i vojni signali znatno povećavaju pritisak na razgovore koji se u Ženevi nastavljaju ovog četvrtka – a koje mnogi analitičari vide kao posljednju priliku za diplomatsko rješenje. To nije samo dijalog – to je povijesni ultimatum Teheranu.
Promjena režima u Iranu?
Analitičari su skeptični oko mogućnosti da bi te okolnosti dovele do sekularne demokracije u Iranu. Kamran Matin podsjeća na američku Nacionalnu sigurnosnu strategiju objavljenu u studenome, u kojoj stoji da je era „stvaranja nacija" (nation‑building) prošla, kao i da je fokus SAD-a premješten s Bliskog istoka na Kinu. Bez jasne političke alternative, dogovor s postojećim režimom u Teheranu djeluje kao realnija opcija.
Ni Damon Golriz ne vjeruje da bi američki napad otvorio put demokraciji u Iranu:
„Čvrstina teheranskog režima poslije ubojstva više od 30.000 demonstranata, dakle bez značajnih unutarnjih prelazaka na stranu opozicije, pokazuje koliko je demokratska tranzicija još uvijek daleko."
Mnogo je vjerojatnije, kaže, da bi na vlast došao autoritarni vojni režim – ili bi, u najgorem slučaju, došlo do potpunog kolaps države i čitavog niza regionalnih ratova.
