Na Svjetskim igrama humanoidnih robota u Pekingu, humanoidni robot po imenu Tiangong Ultra istrčao je utrku na 100 metara za nevjerojatnih 8,64 sekunde, srušivši pritom legendarni svjetski rekord jamajčanskog sprintera Usaina Bolta od 9,58 sekundi.
Internet se smijao nespretnim, teturavim završecima utrka i spektakularnim padovima robota – no taj je smijeh skrivao zastrašujuću stvarnost.
Samo dva dana nakon završetka igara, službene novine kineske Narodnooslobodilačke vojske (PLA) pozvale su istraživače da ubrzaju prelazak tih vrhunskih strojeva iz laboratorija na vojne poligone. Pritom ih nisu nazivali eksperimentima, već „borcima”.
Strašno brzo napreduju
Javnost često doživljava humanoidne robote kao nezgrapne novitete iz znanstvene fantastike. Stvarnost je posve drukčija: hardver je već iznimno sposoban, a softver napreduje brzinom bez presedana, piše EconoTimes.
No, prava priča nije samo u tome da robot može pobijediti čovjeka na atletskoj stazi. Važno je ono što taj uspjeh otkriva: kinesku sposobnost integracije motora, reduktora (zupčanika koji omogućuju precizno kretanje zglobova), senzora, upravljačkog softvera, infrastrukture za testiranje i proizvodnih kapaciteta u jedinstven industrijski sustav.
Humanoid koji trči sprint nije samo atrakcija. Pri velikim brzinama svaki dodir stopala s podlogom stvara snažne reakcijske sile tla. Korekcije ravnoteže moraju se odvijati u milisekundama jer i najmanja pogreška može dovesti do toga da se stroj zabije u zaštitnu ogradu.
Desetljećima su glavne prepreke bile fizička mehanika humanoidnih robota, uključujući aktuatore (komponente poput motora koje pretvaraju energiju u fizičko kretanje), senzore i samu fiziku održavanja ravnoteže na dvije noge. Danas su ti mehanički problemi uglavnom riješeni.
Softverski iskorak
Konstrukcije od ugljičnih vlakana i aluminija održavaju nisku masu i tromost (otpor mase robota na promjenu stanja). Napredak u tehnologiji aktuatora omogućuje postizanje zakretnog momenta do 400 Nm (njutn-metara – jedinica za zakretni moment ili silu uvijanja) u zglobovima humanoidnih robota, čime se postiže vrhunska kombinacija snage i okretnosti.
Ono što ste vidjeli na stazi u Pekingu nije bio samo trijumf motora, već i trijumf programiranja. Pravi se iskorak događa upravo u području softvera.
Roboti se uvježbavaju u virtualnim simulacijskim okruženjima, gdje putem učenja potkrepljivanjem (engl. *reinforcement learning*) prolaze kroz milijune scenarija temeljenih na metodi pokušaja i pogreške, i to prije nego što uopće naprave prvi fizički korak. Učenje potkrepljivanjem područje je umjetne inteligencije (UI) u kojem roboti donose odluke na temelju rezultata svojih prethodnih postupaka.
To im omogućuje da nauče kako se oporaviti od posrtanja, prilagoditi neravnom terenu i u stvarnom vremenu obraditi informacije iz kaotičnih okruženja. Humanoidni roboti ubrzano premošćuju jaz između kontroliranih laboratorijskih uvjeta i nepredvidivog stvarnog svijeta.
Gusjenice naspram nogu
No, sve to nameće neizbježno pitanje: zašto bi vojsci trebao složen i skup humanoidni robot kada može koristiti znatno jeftinije i robusnije dronove na gusjenicama ili kotačima? U borbi na otvorenom terenu vozila na gusjenicama apsolutno su nadmoćna. Mogu nositi veći teret i debeli balistički oklop te su znatno energetski učinkovitija.
Međutim, priroda sukoba se mijenja, a urbana okruženja zauzimaju sve važnije mjesto u vojnom planiranju. Gradovi su izgrađeni isključivo za ljude. Robot na gusjenicama ne može se lako popeti uz okomite požarne ljestve, okrenuti standardnu kvaku na vratima, provući se kroz usko stubište zatrpano ruševinama niti sjesti na vozačko mjesto zarobljenog kamiona za opskrbu.
Humanoidni robot djeluje kao izravna zamjena za vojnika. Ako je zgrada projektirana tako da se njome može kretati čovjek, humanoidni robot njome se može kretati bez potrebe za prilagodbom prostora ili ugradnjom posebnih rampi.
To nas dovodi do važne etičke dvojbe. Ipak, ovi strojevi imaju neospornu korisnost u obrambenim scenarijima te u situacijama usmjerenima na neutraliziranje prijetnji vojnom osoblju i civilima. Slanje humanoida u zgradu radi spašavanja talaca, neutraliziranje aktivne prijetnje poput otmičara ili pretraživanje prostorije s postavljenim zamkama spašava ljudske živote.
Zapravo, moderni porast humanoidne robotike uvelike je potaknut američkim Darpa Robotics Challengeom, koji je financirao dvonožne robote posebno za reagiranje na katastrofe poput nuklearne katastrofe u Fukushimi gdje ljudski spasioci nisu mogli preživjeti.
Obrambena i ofenzivna namjena
Dilema je u tome što je tehnologija agnostična prema namjeri. Osnovne sposobnosti potrebne za navigaciju kroz srušenu zgradu i izvlačenje ranjenika iste su sposobnosti potrebne za ulazak u zgradu i ubijanje neprijateljskih vojnika. Ako je tehnologija spremna za obranu, spremna je i za ofenzivnu upotrebu.
Možda najalarmantniji aspekt ovog brzog napretka jest koliko je dostupan. Za razliku od nuklearne tehnologije ili stealth zrakoplova, moderna robotika napreduje na okvirima otvorenog koda. Na primjer, vojni softverski ekosustav (mreža aplikacija i drugih usluga koje rade zajedno) poznat kao ROS-M, zajedno s alatima za simulaciju i skupovima podataka za obuku, uglavnom su javni i dijele se među globalnim akademskim zajednicama.
