Tjedan iza nas obilježio je poziv na bojkot trgovina na jedan dan, iza kojega stoje potrošačke udruge, a sve kako bi se poručilo trgovcima da je građanima poskupljenja preko glave.
Mjesece iza nas obilježila su konstantna divljanja cijena kojima se, očito, ne nazire kraj ni u (bližoj) budućnosti. Možda ne razumiju svi građani što točno znači i donosi inflacija, ali itekako su svjesni da za 20 ili 50 eura danas mogu kupiti mnogo manje nego prije godinu dana. Hrana nije bila nikada skuplja, a posebice ako se povuče paralela s odjećom i tehnikom. Za dva odlaska po "špeceraj" može se kupiti perilica rublja. Na hranu smo, ujedno, i najosjetljiviji.
U Hrvatskoj se najavljuju nova poskupljenja. Koliko su ona uopće realna i opravdana? I gdje je tome kraj?
– Nema nikakvih objašnjenja osim da su distributeri povećali cijene. Dakle, cijene nisu skočile zbog nekog očitog razloga poput poremećaja u distribucijskom lancu, nestašice ili pak povećanja cijene energenata što onda utječe na sve ostale cijene. Već dugo govorim kako se cijene u Hrvatskoj dižu zato što se mogu dignuti. Vlada je propustila veliku priliku zaštititi građane za vrijeme uvođenja eura jer u zakonu nije propisala nikakve kazne za one koji su prilikom konverzije "zaokružili" cijene naviše. Premijer je tada govorio o povećanjima od šest, sedam lipa, a danas mi se građani žale da je nekadašnja cijena od sedam kuna doslovno postala cijena od sedam eura. Tržišni nadzor u tom je razdoblju bio "reda radi" i temeljio se na provjeri cijena istih proizvoda prema unaprijed utvrđenom popisu svaki mjesec. Unatoč upozorenjima građana i potrošačkih udruga, Vlada je zadržala taj, nazovi "nadzor" premda su trgovci učinili očekivano – cijene proizvoda koji su pod kontrolom ostavili su iste, a sve ostale povisili – kaže za Večernji list Biljana Borzan, SDP-ova europarlamentarka čiji je rad, među ostalom, usmjeren i na zaštitu potrošača.
Prema Eurostatu, dodaje ona, Hrvatska ima najvišu inflaciju u eurozoni.
– Tu činjenicu čini još gorom uzmemo li u obzir da je druga Belgija, a tamo je prosječna plaća dvostruko viša nego u Hrvatskoj, premašuje 3100 eura. Belgijance inflacija pogađa u smislu da si ne mogu priuštiti luksuzna dobra, a nas, kao i sve zemlje istočne EU, pogađa tako da si ljudi ne mogu priuštiti osnovne proizvode, ponajprije hranu. Prema istraživanjima, rast cijena hrane najviši je u zemljama istočne EU. To su ujedno i zemlje s najnižim prosječnim plaćama i najvećim rizikom od siromaštva. Budući da smo na zajedničkom tržištu i da je to problem koji pogađa više država, smatram da uz mjere koje provode nacionalne vlade, treba pronaći i europsko rješenje – ističe.
Na upit može li politika stati tome na kraj, Biljana Borzan kaže kako postoji niz načina za borbu boriti protiv inflacije, a najbolje je da se više mjera poduzme istodobno.
– Kod nas se pusti tržištu i trgovcima da rade što žele, a kada dođe novi podatak da je kod nas najgore u cijeloj EU, na brzinu se zamrzne još cijena. Već se pokazalo da taj način rada ne donosi rezultate i može se reći da je zapravo riječ o gašenju požara u političke svrhe. Problemu treba pristupiti sustavno. Odmah je trebalo zamrznuti cijene puno većeg broja proizvoda kao u drugim EU državama. Dakle, svih onih proizvoda koji su nužni za normalan život, a njih sigurno nije samo 30. Isto tako, građanima treba olakšati prepoznavanje tih proizvoda jasnim označavanjem u trgovinama, a ne da ljudi u paletama mlijeka pokušavaju sami odgonetnuti koje ima zamrznutu cijenu. Trgovcima nije u interesu da to rade, na tome treba inzistirati Vlada. Isto tako, jednokratna financijska pomoć najugroženijima, ponajprije umirovljenicima, ne treba biti tek predizborna aktivnost. Što se tiče trgovaca, rađena su brojna istraživanja i vidljivo je da su cijene identične u svim trgovinama. Agencija za tržišno natjecanje trebala bi raditi svoj posao. Očito je da se cijene i poskupljenja dogovaraju, a za to postoje jasne i oštre kazne. Treba ih samo provoditi. SDP je predlagao i ovaj tjedan će predložiti niz mjera za sustavnu borbu protiv inflacije, ponajprije reformu sustava poreza na dobit koja nagrađuje poduzetnike koji isplaćuju veće plaće i kažnjava one koji neopravdano podižu cijene – odgovara naša sugovornica.
Borzan je svojedobno provela istraživanje stavova građana o poskupljenjima u Hrvatskoj. Po njemu, čak 77,2 posto ljudi ne vjeruje da će se cijene vratiti na staro. U međuvremenu su skočile još više. Koliko je realno očekivati da će ikada početi padati? – U normalnim državama cijene padaju, a u našoj se smatra uspjehom ako njihov rast stagnira. U susjednoj Sloveniji je za vrijeme energetske krize prvim paketom mjera postignut pad cijena hrane u 11 kategorija proizvoda. Kod nas cijene kontinuirano rastu od epidemije koronavirusa kad je prvi put došlo do velikog poskupljenja. Cijene rastu jer trgovci procjenjuju da ih mogu podizati, budući da Vlada osim prigodnog pozivanja na sastanak ne radi ništa – kaže ona.
Na nogama su i potrošačke udruge, čiji telefoni neumorno zvone. S druge su strane ogorčeni građani.
– Pokrenula se posljednjih dana lavina nezadovoljstva, poklopila su se poskupljenja i naplata jednokratnih vrećica, a sve to dolazi na određeni teret građanima, tako da oni apsolutno reagiraju. Zaista se u javnosti stvorila kritična masa koja želi nešto promijeniti. Bojkot trgovina možda neće nešto promijeniti u kontekstu prodaje, jer će se kupovati dan prije ili dan poslije, ali mislim da se njime daje jasna poruka građana, kako trgovcima tako i Vladi RH, a ona glasi: "Mi ne želimo više ovako" – započinje Tanja Popović Filipović, predsjednica Centra za edukaciju i informiranje potrošača.
Često komentiramo zašto je isti proizvod osjetno jeftiniji u Njemačkoj, Italiji ili Sloveniji, a dio je odgovora, kaže ona, i u samim potrošačima. – Mi diktiramo tržište. Ako odustanem od kupnje određenog proizvoda jer mi cijena više ne odgovara i nema nikakvog smisla, promijenim proizvod, onda će trgovac, odnosno dobavljač, proizvođač i bilo tko u tom lancu drukčije razmišljati jer on želi da se taj proizvod proda. Znači, moramo razmišljati u smjeru da smo i mi kao potrošači dijelom odgovorni. Komentiramo cijenu kave, ali ako dopodne prođemo gradom, nećemo naći slobodno mjesto u kafiću – nastavlja Popović Filipović.