Sada već bivši austrijski
kancelar Sebastian Kurz, koji je bio najmlađi ministar vanjskih poslova ikada (27 g.), dao ostavku, kada su on i njegovi suradnici osumnjičeni da su
novcem poreznih obveznika plaćali medijima objavljivanje pozitivnih članaka i to zbog dvosmislenih SMS poruka. Kurz se uspinjao kao političar jasnim
političkim govorom, ali i mijenjanjem stranke iz koje je izvirala njegova
politička moć.
Političari i politički komentatori u Austriji, vrlo su
eksplicitno govorili kako je on izgubio moć i sposobnost vođenja. To je uistinu
brutalna istina političkog djelovanja. U vremenima post demokracije, kad su
ideologije iza nas kad političari i politika općenito imaju sve manje
sposobnosti nešto učiniti, kad priče o
svjetonazorima ili vrijednostima mogu izazvati samo podsmjeh, možda nam način
kako djeluju, upravljaju ili vladaju može najviše reći o njihovoj kakvoći.
Ovdje ne treba podleći
pomodnoj političkoj leksici, gdje se pojam „političke ideologije“ pozitivo
konotacijski eufemizira, a kojoj je pojam „industrije zabave„ uzor. Istovremeno
politički puk radi na korist svoje štete, kada se uvijek prije i poslije izbora nada kako će
političari nastaviti javno djelovati, bitno drugačije nego što je bilo njihovo
djelovanje kada su uspinjali u političkoj stranci. Javni dužnosnik tj.
političar mora težiti političkoj moći, jer bez nje je on ili ona nitko. Ta
politička moć kumulira se kao vjerodostojnost, a može se transformirati kao
sposobnost za djelovanje. No, kada političke aktere prate stalne afere, koje to
više i nisu kada iz Vlade na različite, ali nečasne načine izađe dvoznamenkasti
broj ministara, ne pomažu ni vrhunaravne pa ni nadnaravne moći Premijera. Bilo kakvo
djelovanje vlasti tj. vlade koja bespotrebno ili u nejavnom interesu, srozava
ili umanjuje povjerenje javnosti, bitno ograničava sva moguća djelovanja, pa i
efikasnu stratešku komunikaciju, jer je komunikacijska vjerodostojnost vitalni
resurs, koji se ničim, pa ni kontrolom medija ne može nadomjestiti.
Ovdje kod koruptivnih djelatnosti različitih oblika,
nisu bitne njihove etičke sastavnice, nego oni koruptivni sadržaji s društveno korozivnim učincima. Stoga bi
ovdje bila važna istraživanja o
tome koliko neki oblici koruptivnih
radnji, utječu na nacionalnu sigurnost, slabeći povjerenje i vjerodostojnost, u
padu morala, mobilizacijskog i participativnog potencijala za nadilaženje ugroza,
kriza i katastrofa prirodnog ili tehnološkog podrijetla. Izbor naziva i
terminologija izuzetno je bitna posebno za stratešku komunikaciju, tako o toj
temi ne treba govoriti samo neutralno, kao o borbi protiv korupcije, nego sve
češće o pobjedi nad korupcijom, što baš i ne čujemo, slučajno ili ne.
Po pitanju broja
cijepljenih ili umrlih od COVID-a u Europi, spadamo u treću (od tri) ligu. Tomu
je tako ne zbog neke nacionalne imunološke slabosti nego zbog sramotne
političke kulture, koja je opet političkom socijalizacijom inficirala naš
politički sustav koji može biti interesantan za istraživanje, ali nikako nije u
javnom interesu. Tako da naš politički sustav trebamo cijepiti javnim interesom
kako bi preživio. To je najbolje činiti slobodnim i neovisnim javnim
intelektualcima, čija će kritike, poput oslabljenog uzročnika u vektorskim
cjepivima, omogućiti građanima da se čuje i njihov glas, a vlast zamisliti i
potaći na korekcije. Doživjeli smo da je
naša najveća stranka osuđena na značajan novčani iznos, a njen predsjednik
ističe kako se nama namjeru ispričavati, pa je to potkrijepio kojim to stankama
i strančicama i partijama i partijicama ne kani ispričati. Potpuni nedostatak sposobnosti socijalne
percepcije doveo je do toga da građane i porezne obveznike on nije ni spomenuo.
Kada nečeg nema kao npr.
pravde nađe se uvijek neki Robin Hood ili „ajduk“ na ovim prostorima ili pak
branitelji raznih profesija koje je pronašao rat, kao i naš imunolog u stanju
anti-COVID komunikacije. Prof. dr. Stipan
Jonjić gostujući na jednoj našoj televiziji, iako neprirodno, da on kao
prirodnjak stane stati u „obranu
građana. Tako je odbio tezu nekih naših dužnosnika kako su građani odgovorni za novonastalu lošu epidemiološku situaciju.
Zatim je posve točno komunikološki zaključio, kako se građani ponašaju prema
onome što čuju, a moguće je čuti i oprečne tvrdnje i iz samog zdravstvenog
sustava. Te je nastavio, kako i kod cijepljenja postoji nekonzistencija i u
službenoj komunikaciji, što je dovelo do konfuznih stavova i o cijepljenju.
Na početku ove
zdravstvene krize COVID 19, kada nije bilo cjepiva i kada se nije dosta toga
znalo, kada smo imali znatnu količinu straha, naš Stožer civilne zaštite,
zdravstveni sustav, znanstvenici, mediji,
institucije pa i politički akteri
i Vlada uradili su sjajan posao. Članovi Stožera komunicirali su pravovremeno jasno
i razumljivo i raznoliko kroz različite segmente krize. Iako su istaknuti
članovi stožera bili iz vladajuće stranke, to se nije osjećalo, a Vlada i
premijer držali su se po strani, znanost i struka su vladali situacijom. Bila
je to mala škola znanosti za cijeli puk,
premijer je briljirao izjavom „Ono što zna Vlada, znati će to i građani.“
Konferencije za novinare bile su nešto neviđeno na ovim prostorima. Prvi dio
epidemije Hrvatska je pobjeđivala.
No, krizno komuniciranje
je planirano i uvježbano komuniciranje, koje možemo nazvati i nametnutim ili
iznuđenim podskupom strateškog komuniciranja.
Krizno komuniciranje je vremenom mjestom i opsegom nametnuto strateško
komuniciranje vezano samo za nadilaženje određene krize. Krizno komuniciranje
to prestaje biti kada mu se zadaju nepotrebne zadaće kao npr. politički
interesi ili što drugo, kao i različito epidemiološko tretiranja događanja i
ponašanja političkih aktera prema epidemiološkim preporukama i sl. Jednako tako kako bi krizno
komuniciranje bilo vjerodostojno, što znači i uspješno, komunikacijski akteri
moraju pretežito govoriti u svom
području rada i djelovanja jer su tada najrelevantniji i vjerodostojniji. Kao
medicinari o simptomima bolesti, epidemiolozi o širenju zaraze, imunolozi o
cjepivu i sl. Posebno je bitno da djelatnici ministarstva zdravstva pa bili i
medicinari značajnije govore o organizaciji javnog dobra zdravstva, jer su u
ulozi javnog dužnosnika.
Malo po malo uslijed
zamora javnosti temom virusne zaraze, smanjenog opsega straha i drugih
predvidljivih faktora, sve se više osjeća nedostatak planirane i uvježbane
komunikacije odnosno komunikatora. To je s jedne strane i razumljivo kada se
glasnogovornička funkcija u Vladi tretira kao neki oblik komunikološke
specijalizacije ili prakse, ali i drugih interesa. U samoj Vladi po procjeni
mora raditi od pedeset do sto ljudi, s većom vjerojatnošću kako je bliži veći
broj, na poslovima odnosa s javnošću. To je posve nevidljivo iz više razloga od kojih dominira izbor ljudi, normiranjem
polja djelatnosti, do neuvezanosti u nešto što bi trebalo stvoriti osnove
sposobnosti za strateško komuniciranja. Premijer je u jednom trenutku otvorio
mjesto za svog savjetnika za strateško komuniciranja umjesto da je tako naš
komunikacijski stručnjak bio iskorišten
kao koordinator strateškog komuniciranja Vlade. Ovo nam govori kako naši javni dužnosnici žele komunikacijske
sposobnosti držati gotovo pod osobnom kontrolom. To su nam zamjerili i prilikom ocjene
komunikacije u cilju javne podrške pristupanju u EU, s obrazloženjem da su
komunikacijski resursi i sposobnosti korištene primarno za isticanja dužnosnika
tadašnje vlasti.
Vlada je zbog krivih
procjena stvorila određene probleme u nabavci cjepiva. Sada kada nam je procijepljenost
tek oko polovice stanovništva, to govori kako do građana nisu došle prave informacija i
na pravi način. Sada se opet od medija i društvenih mreža traži neka
odgovornost , no ovo može vrijediti samo za javne medije, kako su za lošu procijepljenost
stanovništva krive lažne vijesti, teorije zavjere i sl. Naša javna televizija,
koja je opterećena brojnim aferama, prenosila je prosvjed dvadesetak prosvjednika
protiv cijepljenja u Rijeci. Komunikacija tj. komunikator koji na identificira
ili uzme u obzir sve komunikacijske aktere i njima ne prilagodi sadržaje, kanale
i tehnike komunikacije ne može se tako zvati.
Još u je u veljači prošle
godine direktor Svjetske zdravstvene
organizacije na minhenskoj konferenciji o sigurnosti rekao, dok je cijeli svijet mislio kako je
pandemija COVID 19 „popularnim“
Koronavirusom samo stvar Kine,
kako se tu ne radi samo o borbi protiv epidemije/pandemije virusom, već
se po prvi put u informacijskom vremenu borimo i s Infodemijom (Infodemic), jer se površne i
lažne vijesti, šire brže, a možemo reći i razornije od same virusne zaraze i to je opasnost sama
po sebi. Premijer je imao jedno druženja s vodstvima naših medija, ali o tome
se ne zna baš previše.
Osim toga u javnom prostoru uspjelo se učvrstiti
jedno površno shvaćanje slobode o tome kako se epidemiološkim mjerama negiraju
osobne slobode i prava, no to je gruba i sebična zamjena teza. Naime, slobode o
kojima se primarno govori su negativne slobode ili prava, dok bi ih trebala
nadjačavati pozitivna prava i slobode, kao pravo na život i zdravlje kao
osnovna prava i slobode. Zamislimo samo situaciju, kako netko tko se cijepio ne
može na neodgodiv operativni zahvat jer je zdravstveni sustav prenapregnut zbog
velikog broja necijepljenih. Jednostavno tko odbija zdravstvene politike trebao
bi biti pošten i odbiti ostale usluge zdravstvenog sustava, kada se zarazna
bolest rasplamsa. Vlada mora omogućiti osiguravanje bitnih funkcija zdravstvenog sustava, a ne „cviliti“ kako svi
moramo biti odgovorni, jer to nikada i nećemo biti. Zdravstveni djelatnici su
naši sadašnji ratnici i heroji, no nije oprostivo tolerirati ponašanje nekih u
nepodržavanju politika zdravstvenog sustava kojem pripadaju i ne cijepe se.
Gotovo jednako je i s prosvjetarima.
U kampanjama zdravstvenog
ustava, Nacionalnog stožera civilne zaštite i regionalnih stožera treba
multidisciplinaran pristup, značajnije su potrebni komunikolozi, psiholozi, sociolozi, pa i matematičari i dr.
Kako bi se efikasno i točno komuniciralo treba učiniti formalna, a negdje su
dovoljna i neformalna istraživanja
mišljenja i stavova ciljanih segmenata društva kako bi komunicirali potrebu cijepljenja,
jer virusna zaraza ne poznaje pojedinca i našu prefokusiranost na njega. Jedna marketinška
dosjetka kaže, kako ako svima prodajemo sve nikom ne prodajemo ništa, a to nam
govor kako sadržaje, kanale i tehnike komunikacije treba prilagoditi ciljanom
dijelu populacije. Danci su npr. cijepili u većem broju starije i mlade prve kao
najugroženije a druge kao najmobilniju populacije i jasno je kako je komunikacijska
kampanja trebala biti usmjerena prema tim ciljanim skupinama. Jasno je kako za tave kampanje trebamo
vjerodostojnost i povjerenje u institucije pa i vlasti. Istraživanjem u anketi
trebali bi dosegnuti stavove o cijepljenju, razne nedoumice i strahove u vezi
cijepljenja kako po smjeru tako i po intenzitetu, te zatim ciljanom
komunikacijom utjecati na promjenu stavova i promjenu ponašanja u smjeru
jačanja društvene odgovornosti i želje za cijepljenjem. Kod aktera komunikacije
treba uzeti u obzir društvenu činjenicu kako javnosti najmanje vjeruju
profesionalnim komunikatorima kao novinarima i političarima, a najviše struci i
znanosti tj, stručnjacima i znanstvenicima, kao
i javnim intelektualcima.
Vlast ako djeluje u javnom interesu treba upravljati
institucijama tako da im osigura javne resurse za izvršavanje svojih javnih
zadaća i omogućavanje javnih dobara. Te se tako dolazi do svojevrsnog
povjerenja i dogovora građana s institucijama. Policija i vojska kao i službe
spašavanja kao Civilna zaštita, Crveni križ ili HGSS koji čak i ne djeluje na
profesionalnoj osnovi jer država ne može osigurati takvu količinu motivacije i
stručnosti su uvijek na vrhu povjerenja javnosti.
Zato je zanimljiv i
poučan primjer iz Portugala, kojega je
za medije ispričao hrvatskoj javnosti gore spominjani imunolog Stipan Jonjić.
Naime, u vrijeme kada je u Portugalu početkom godine od COVID-a umiralo i do
tri stotine ljudi dnevno, na čelu stožera postavljen je Vice-Admiral Henrique
Gouveia e Melo. On je za kratko vrijeme postigao gotovo potpunu
procijepljenost, jer je punu vakcinu primilo nevjerojatnih 86.8 posto stanovnika
ove zemlje, a ostatak od oko 13 posto necijepljenih su djeca mlađa od 12 godina.
Tako je značajno smanjen učinak ove zaraze pa Portugal ukida epidemiološke
mjere i sada se okreću cijepljenu protiv gripe.
Ovaj mirni prosijedi
šezdesetogodišnjak i bivši zapovjednik podmornice sustavno je „mljeo“
protivnike. Kada su mu na ulicama razni
ativakserski smutljivci govorili kako je ubojica, on je došao pred njih u
ratnoj odori govoreći im lice u lice (vjerojatno s maskama), kako je virus
pravi obojica i kako je on tu da ih od njega brani. On je posao organizirao
tako da je oformio stožer od trideset vojnih stratega, matematičara i liječnika koji su isplanirali i uz pomoć vojske i
lokalnih dužnosnika sagradili operativnu terensku mrežu od preko 300 državnih
punktova za cijepljenje, na različitima, a najpogodnijim mjestima. Možemo reći
kako unatoč tome što su vojnici uvježbani djelovati u nesigurnim okruženjima,
uspjeh nije izostao uslijed izravnog okomitog djelovanja prema problemu
oslobođenog od narcisoidnih partikularnih primjesa politikantstva. Pametna
politika znat će ubirati kapitalne plodove uspjeha svojih strateških izbora, pa
i našeg portugalskog junaka netko je izabrao. Pogledajmo samo potpredsjednika
Vlade Tomu Medveda kako vodi i djeluje na Banovini/Baniji kako hoćete, a kako u
saniranju posljedica potresa u Zagrebu.
U nas u jeku epidemijske
krize naše vlasti poput dezertera, ali pod oružjem, odlučuju se na
samoranjavanje tj. pucanje u nogu javnom povjerenju u institucije i to po ne znam
koji puta je baš Hrvatska vojska. Na
jednoj svečanosti prisege dragovoljnih ročnika predsjednik države ujedno i
vrhovni zapovjednik oružanih snaga izdaje usmenu zapovijed posredstvom
načelnika Glavnog stožera, koja ne može postojati, da ministar obrane ne može
govoriti. Ministar obrane poslije u kameru kaže kako je rekao načelniku GS ako
ne može podnijeti pritisak da podnese
ostavku, a ni ne zna kako to nije moguće. Pa onda Vrhovnik pred kamerama
u napadima bijesa u tom stilu i komunicira, kao vojska je moja, ja ću tražiti
ostavku i slično. Onda je Ministar isto rekao kako bi smirio hrvatsku javnost
da je predložio Vrhovniku muški razgovor, valjda ljubomoran jer je ovaj u onaj Klub vodio Načelnika GS-a,
a ne njega, valjda i kako bi tapkali Pokemone za koje je Vrhovnik rekao da je
Ministar skupljao dok je hiperažurno smijenjeni zapovjednik Počasno-zaštitne bojne ratovao.
Ovdje mora biti jasno
kako je predsjednik prekomotno, toliko da gotovo nije ni odjeven, shvatio svoje
ovlasti, osim što ima i problem s bijesom, kako ministar slabo razumije sustav kojim
upravlja, kako Predsjednik „vrbovanjem“ vrši pritisak na načelnika GS-a, te
kako se Premjer nemušto drži postrani i koji također svojom izjavom, kako je
posrijedi „puzajući državni udar“ u biti vrijeđa pripadnike vojske. Teško je
vjerovati kako će sjednice Vijeća za obranu i Vijeća za nacionalnu sigurnost
biti produktivne, jer njihovo shvaćanje ovih državnih funkcija ali i javnih
dobara, govori nam kako bi jedna online sjednica bila možda jedino mogućnost i
to ne zbog epidemiološke situacije. Sektor obrane i nacionalne sigurnosti traži
visoku razinu političke kulture.
Ovdje ne treba brinuti
jer pripadnici obrambenog sustava su dobro
i kao poziv samo odabrani i to je kao i u svim našim državnim sustavima donja
linija ili postroj, koji su nam uvijek i to se često i osvjedočimo najbolji dio
države. Izgleda kako Weberova teza o politici kao pozivu samo zaziv da ne
kažemo nedokučiv ideal. Razina procijepljenosti građana razmjerna je povjerenju
tih istih građana u institucije ili vlasti. Naznake su da se epidemija izmiče
kontroli, tako da se moramo nadati kako će izmaknuti i politika. Od raspada
zdravstvenog sustava mogu nas spasiti samo naši heroji zdravstvenog sustava, no
ni oni nisu nadljudi, jer samo jači interes za cijepljenjem i pridržavanje
epidemioloških mjera, bit će im nagrada i odličja, kako bi izdržali svi mi. Tako
se najjednostavnije svako društvo brani, sad je samo pitanje tko je glavni
protivnik, virus ili politika.