Završila je Hotelijersko-turističku srednju školu i ekonomiju poduzetništva na FOI-ju, a radi u obiteljskoj putničkoj agenciji. Autobus, ali i već ranije kamion je počela voziti kao i njezina majka, s 21 godinu, a u skladu s obiteljskim poslom vozi na svim rutama.
S Larom Smolek razgovarali smo u novom iz serijala tekstova Svijet ravnopravnosti, kroz koji vas upoznajemo sa ženama u atipičnim zanimanjima, odnosno želimo pokazati kako su neka zanimanje posve nepravedno 'rezervirana za muškarce', odnosno da žene ravnopravno rade na istim radnim mjestima.
Foto: Privatna arhiva
Od kuda ljubav prema autobusima?
To je nekako bilo slijedno obiteljski. S obzirom na to da je moj djed krenuo s prijevozničkim poslom pa je majka nastavila. Sve u svemu obiteljski posao koji svi zaista volimo raditi. Već s dvije godine išla sam s majkom u Međugorje. I tako redom na razna putovanja po čitavoj Europi.
Jeste li se oduvijek vidjeli za volanom vozila ili je to rezultat spleta okolnosti?
U početku sam mislila da položim pa da smo "uskačem" kad je potrebno, no posao i splet okolnosti doveo je do toga da vozim sve redom. Sve u svemu, volim posao koji radim jer sam u kombinaciji posla u uredu (putničkoj agenciji) i vožnje autobusa.
Kakva je bila vaša prva vožnja?
Iskreno, ne sjećam se točno, ali kretala sam uvijek na vožnje gdje su dva vozača. U našem poduzeću osim mene, voze kolega Zvonimir i moja majka. Vrhunski vozač već više od 25 godina. Na samom početku sam odlazila na vožnje s njima i dobila brdo vrhunskih savjeta. Uvijek je tu naravno i doza straha kojeg mora biti jer je to vrlo odgovoran posao.
Foto: Privatna arhiva
Postoje li još uvijek predrasude prema vašem poslu? Smatrate li kako se i dalje trebate više dokazivati jer ste žena?
Mislim da više nema puno negativnih predrasuda. S obzirom na to da je sve više žena u ovom poslu. Ponekad im je još i zanimljivije jer ih vozi žena. U nekim slučajevima je i lakše jer često putnici žele pomoći, primjerice kod smještaja prtljage u autobus, no što zaista nije potrebno.
Kako putnici reagiraju kada shvate tko upravlja autobusom?
Zbog toga jer mi majka vozi već 25 godina, nije više uobičajeno vidjeti mene za volanom. Nekad je to bila druga priča, neki su se čak i bojali ući u autobus. Sad su se već svi navikli i drago im je kad znaju da ćemo na polazak doći moja majka ili ja.
Foto: Privatna arhiva
Putujete po cijeloj Europi, postoje li mjesta/države gdje vas ipak kao profesionalnu vozačicu još uvijek 'gledaju' s nepovjerenjem?
Ne bih definirala to kao nepovjerenje, naprotiv često s oduševljenjem. To se najviše odnosi na južne države kao što je Srbija, Makedonija, Bugarska, Albanija i slično. Već u susjednoj nam Bosni i Hercegovini imamo često takva pozitivna iskustva.
Znamo kako je riječ o poslu koji zahtjeva veliku koncentraciju, koje su njegove mane, a koje vrline?
Trenutno je najveća mana ovog posla da se svakodnevno susrećemo s velikim brojem vrlo loših vozača koji su sudionici prometa. Vidljivo je pogoršanje unazad nekoliko godina. Ljudi su nervozni, svima se jako žuri i time su opasnost na cesti kako za sebe tako i za druge sudionike u prometu. To nam znatno otežava održavati vožnju sigurnom. Vrlina je svakako to što imate mogućnosti putovati po cijeloj Europi, upoznati razne ljude i sakupiti puno raznih iskustava, koja su često neophodna za vrhunsko kreiranje putovanja koja kasnije radimo u našoj poslovnici putničke agencije.
Foto: Privatna arhiva
Kako uspijevate uskladiti sve obiteljske i poslovne obveze, je li teško?
S obzirom na to da se radi o obiteljskom poduzeću često neko putovanje koje je poslovno ispadne i obiteljsko. Neke blagdane kao što su Uskrs, Božić i slično, ne radimo već uvijek ostajemo kod kuće sa svojom obitelji.
Sigurno dosta komunicirate sa svojim kolegicama koje su profesionalne vozačice, kakva su njihova iskustva?
Ponekad se čujem s nekim kolegicama, no to više ako se negdje sretnemo na cesti. Mi Vam baš i ne komentiramo puno muško-ženske odnose, smatramo da smo svi jednaki u ovom poslu. Više Vam je to komentiranje putnika i zgoda/nezgoda na putovanjima.
Što biste poručili ženama koje se možda dvoume oko toga krenuti ili ne vašim stopama, sigurni smo kako ih ima?
Bez volje i ljubavi prema ovom poslu teško da će čovjek biti zadovoljan. Puno je to odricanja, uloženog vremena, propuštenih događaja. Osoba koja nije spremna na takvu vrstu odricanja, teško će se naći u poslu kojim se bavimo. Ono što ljudi vide kod nas je najviše ljubav prema tom poslu koju prenosimo i na čitavu grupu kad smo na nekom putovanju.
Foto: Privatna arhiva
