Susret s lopovom je iznenađenje, zapravo, šok. Odjednom se nađemo sa osobom koja nam je potpuno neznana i strana. Upravo zbog toga naglog i iznenadnog susreta, lopova doživljavamo opasnim. On ulazi u naš životni prostor bez pitanja. Čini nasilje nad našim životnim prostorom. Lopov nije otmičar; on ne otima nas same, nego otuđuje, prisvaja naše dragocjene stvari. On se ne zanima za nas nego za ono što posjedujemo.
Na jednom mjestu u Matejevom evanđelju Isus priča prispodobu o domaćinu kuće i tatu (kradljivcu) koji dolazi u noći da ga pokrade. „A ovo znajte: kad bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi, bdio bi i ne bi dopustio potkopati kuće. Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.“ (Mt, 24, 43-44). Što nam Isus zapravo poručuje kada svoj dolazak opisuje s djelatnošću lopova?
Riječ Advent doslovno znači „dolazak“ (zato je hrvatska riječ za Advent – Došašće) i u svom korijenu ima latinsku riječ adventus: dolazak. Netko dolazi, stoga, i Advent je usmjeren prema čekanju i iščekivanju. Iskreno, čekati nitko ne voli. Tu je i naš glavni problem s Adventom: čekati i bdjeti nije lako! Čekanje je možda jedno od najmržih stanja današnjeg čovjeka, nešto što neprestano nastojimo izbjeći. Advent je čekaonica. Svi smo mi pozvani provesti više vremena, nego što bismo to željeli u čekaonici, ali naša kultura nije kultura čekanja i strpljivosti. Mi ne čekamo više nikoga, niti bilo što. Današnja kultura, filozofija življenja željela bi da zaboravimo na potrebu čekanja i nudi nam isključivo instant zadovoljstva. Ako se malo bolje razmisli, jedan od glavnih pokretača tehnologije upravo je ta želja da se čekanje smanji ili potpuno dokine, da se stvari ubrzaju. Iz te želje u povijesti su nastali mnogi izumi, a u današnje vrijeme mnoge aplikacije hvale se upravo skraćivanjem vremena za ovo ili ono, postizanjem istog učinka za manje vremena.
Njemački sociolog Hartmut Rose nazvao je današnje društvo „društvom ubrzanja“ koje stvara nekoliko vrsta otuđenja. Prvo je otuđenje od prostora. U neprestanoj jurnjavi prostor ne doživljavamo, on gubi svoje značenje. Može dogoditi da netko godinama živi na nekom prostoru, a da ga uopće nije doživio, i to svim svojim osjetilima. Drugo je otuđenje od stvari koje neprestance konzumiramo. Ne mijenjamo ih kad se pokvare nego kad ih se zasitimo, kad poželimo nešto drugačije. Treće otuđenje odnosi se na vlastite djelatnosti. Suvremeni čovjek zapada u sljedeći paradoks: njega više nitko ni na što institucionalno ne sili, kao nekoć država ili Crk¬va, ali on je tim više pod prisilom društvenih "moranja". Zato on nema vremena i što god čini, kao da ne može bez glagola "morati": moram spavati, moram jesti, moram držati dijetu, moram moliti, moram vježbati, moram biti u trendu... Četvrto je otuđenje od vremena. Vrijeme se pretvorilo u puki "doživljaj" na štetu "iskustva" (W. Benjamin). Dok iskustvo čovjeka iznutra prožima i oblikuje, doživljaji ostaju na površini. Zato je u društvu ubrzanja bitno imati što više doživljaja. Pritom doživljaji moraju biti "kratki", što uzrokuje "kratko" sjećanje. Naposljetku, peto otuđenje jest otuđenje od osobnih odnosa. Čovjek je "prezasićen" tolikim komunikacijama, porukama, mailovima, statusima, telefonskim pozivima da više nije sposoban ni s kim ući u dublji odnos, te istinski upoznati drugoga. Takvo „društvo ubrzanja“ sve manje je sposobno čekati.
Kršćansko čekanje nije pasivnost i rezignacija, već bdijenje. On je usporedivo s čekanjem prijatelja kojeg nismo dugo vidjeli ili rođenjem djeteta kojeg majka i otac strpljivo čekaju da se rodi, jer znaju da ne mogu ništa požuriti, ali da mogu sve učiniti da ga dočekaju spremnog. Takva čekanja imaju za cilj susret s drugom osobom. Ona nisu gubljenje vremena, jer u tom čekanju i mi rastemo, budimo svoju žudnju za drugim, jer ne čekamo već bdijemo. Čovjek bdije i iščekuje samo onu osobu do koje mu je stalo, za koju nešto emotivno osjeća. A ako Isusa Krista ne očekuješ, onda će on zaista za tebe biti lopov, jer će biti za tebe tuđinac. Za one koji nisu budni i pripravni, bit će to velik šok, jer će susresti stranca „Isusa Lopova“. Njegovo će im lice biti strano, kao što je bilo strano mnogim njegovim suvremenicima, pa ga nisu prepoznali kao Mesiju, već su ga osudili i raspeli kao pravog lopova.
Postoji još jedno iznenađenje adventa. „Najdraži Lopov“ već je tu, ne treba otići u posebnu čekaonicu. On je u svakom potrebitom, bolesnom, potlačenom, osamljenom, zapostavljenom, nepravedno osuđenom i društveno marginaliziranom čovjeku. Ako je Bog iz ljubavi prema čovjeku postao čovjekom, tada mora biti nešto veliko i važno „biti čovjek“. Božje utjelovljenje otkriva ne samo veličinu Božje ljubavi nego i veličinu ljudskoga dostojanstva. Pomoći nekom vratiti dostojanstvo ljudskog življenja je najbolji način aktivnog i zauzetog čekanja, jer netko čeka i nas.
„Dok smo nemirni, možemo biti mirni.“ (Julien Green, franc. pisac)
