Milivoj Bešlin je povjesničar i viši znanstveni suradnik na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju Sveučilišta u Beogradu. Autor je dvotomne monografije Ideje moderne Srbije u socijalističkoj Jugoslaviji, kao i brojnih znanstvenih članaka, studija i priloga objavljenih u nacionalnim i međunarodnim akademskim časopisima i uredničkim sveskama.
Srpski svijet
Ono što se nekada pojavljivalo pod zastavama Načertanija iz 19. stoljeća, četničke vizije „homogene Srbije“ ili ratnog stroja iz doba Miloševića, samo je promijenilo ime i usavršilo svoje metode. Danas se zove „Srpski svijet“ – fraza preuzeta iz suvremene ruske propagande, ali čvrsto usidrena u dva stoljeća srpske ekspanzionističke misli.
Pod predsjednikom Aleksandrom Vučićem, Srbija provodi regionalnu politiku koja je nepogrešivo revanšistička. Svaku postjugoslavensku granicu smatra privremenom, a svaku susjednu državu sa značajnom srpskom manjinom nelegitimnim ili propalim projektom. Cilj više nije grubo teritorijalno osvajanje 1990-ih, već uspostavljanje trajne srpske hegemonije unutar formalno priznatih granica. Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Kosovo izloženi su kontinuiranoj destabilizaciji tako da se njihova krhkost jednog dana može navesti kao opravdanje za intervenciju ili reviziju.
Ova politika uživa prešutno ili eksplicitno odobravanje dominantnih struja u srpskoj političkoj i intelektualnoj eliti – istog miljea koji je stvorio intelektualnu osnovu za ratove iz Miloševićevog razdoblja. Moćno tabloidno medijsko carstvo, neofašističkog tona i zapaljivog sadržaja, obavlja dvostruku dužnost: na domaćem planu održava klimu straha i ometanja koja štiti režim od odgovornosti za korupciju i institucionalni kolaps; regionalno funkcionira kao oružje psihološkog ratovanja, sije podjele i demoralizaciju u susjednim društvima, a istovremeno održava na životu izglede za obnovu sukoba. Kao Jedan od visokih dužnosnika režima, Ivica Dačić, jednom je otvoreno primijetio da se zemlja samo priprema za „drugu polovicu“ nedovršenog projekta iz 1990-ih, piše EUalive.
„Srpski svijet“ razlikuje se od ranijih velikosrpskih programa po namjernom nedostatku jedinstvenog kanonskog dokumenta. Njegova prilagodljivost je njegova snaga. U Bosni i Hercegovini već de facto kontrolira gotovo polovicu teritorija putem entiteta Republika Srpska i njegovog secesionističkog vodstva. U Crnoj Gori je uspio, između 2020. i 2023., zauzeti državni aparat i nastavlja dominirati putem Srpsko-pravoslavne crkve i savezničkih političkih snaga. Na sjeveru Kosova održava paralelne strukture i stalnu sposobnost provokacije. Čak i u Hrvatskoj, Beograd tvrdi da djeluje kao zaštitnik – i stoga implicitni su-suveren – srpske manjine.
Najopasnija faza Vučićeve ere
Trenutna faza je taktičko povlačenje od otvorenog teritorijalnog revizionizma prema suptilnijoj doktrini ograničenog suvereniteta nad susjednim državama. Granice se više javno ne osporavaju (barem ne još), ali se neovisnost Crne Gore, Bosne i Kosova sustavno narušava. Vučić se više ne predstavlja jednostavno kao predsjednik Republike. Srbije; on se pozicionira kao vođa svih Srba u regiji i, posljedično, kao nositelj suvereniteta u svakoj zemlji u kojoj Srbi žive.
Ta vanjska ambicija neodvojiva je od unutarnje erozije demokracije. Velikosrpska ideologija oduvijek je zahtijevala homogenizaciju: crnogorski identitet mora se raspustiti, bosanski Muslimani protjerati ili podrediti, Hrvati kazniti, a kosovski Albanci ušutkati. Ista logika djeluje unutar same Srbije, gdje se nacionalna uniformnost koristi za opravdanje uništavanja političkog pluralizma. Izborne manipulacije koje demokratska oporba osuđuje kada je usmjerena protiv nje u Beogradu, pozdravljaju se kada se koriste za postavljanje prosrpskih vlada u Podgorici ili Banja Luci. Metode su identične, mijenjaju se samo žrtve.
Do kraja 2025. godine Srbija je ušla u najopasniju fazu Vučićeve ere. Kontinuirani studentski i građanski prosvjedi suočili su se s represijom koja je eskalirala u ono što mnogi promatrači sada karakteriziraju kao državni teror. Institucije su ispražnjene, a izbori, kada se dogode, izgubili su sve značenje.
Režim je pokrenuo spiralu nasilja čiji prekid više ne može diktirati. Što su institucionalni kanali dulje blokirani i teror pojačan, to će konačna cijena političkog rješenja biti veća.
Samo demokratska Srbija koja nedvosmisleno prihvaća postojeće granice, odriče se hegemonističkih pretenzija i tretira svoje susjede kao ravnopravne partnere može dovesti eru ratova za jugoslavensko nasljeđe do istinskog kraja. Dok se takva Srbija ne pojavi, „Srpski svijet“ ostat će središnja destabilizirajuća sila na Zapadnom Balkanu – nemrtvi projekt koji je naučio preživjeti stalno mijenjajući svoje ime, a da nikada ne napušta svoju bit.
Fotografija: Institut za filozofiju i društvenu teoriju
