Prije neki dan prijatelj
me nagovorio na posjetu otvaranja jednog kafića, kojeg vode mladi
ljudi i intelektualci koji imaju zanimljivu udrugu i kvalitetan časopis za
kulturu, društvo i politiku. Kada smo došli sve je bilo puno mladih ljudi i
pripremljena je bila bogata zakuska. Pa moj prijatelj inače čovjek sa svekolikim pa i
političkim iskustvom, kaza kako su ti mladi ljudi naša budućnost, a i politički
su aktivni, nastavi kako ih ima u više naših političkih stranaka, oni će biti
naša politička elita završio je zadovoljno.
To zadovoljstvo se moram
priznati umnoženo sa suhomesnatim delicijama prenijelo i na mene. No, kad je namirena pohlepa, uz
razgovor počinju mi se javljati crne misli. Ne, neka osnuju novu stranku, ali će
ih političke stranke pojesti brzinom galebove probave, naknadno mu odgovorim.
Naš politički sustav nije efikasan upravo u svojoj osnovnoj
funkciji provođenja narodne volje ili učeno legislatizaciji, i to uslijed
prakse u našim političkim strankama, osnovnoj „namirnici“ političkog sustava.
Naime naši šefovi stranaka mogu se dok im se prohtije ponašati kako oni to žele. Tako naši predsjednici
stranaka mogu izbacivati iz svoje stranke i saborske zastupnike, jer su oni
instalacija prijašnjeg šefa stranke, a sada
unutrašnja oporba. Šefovi stranaka u nas mogu postavljati na javno vidljive
dužnosničke funkcije svoje prijatelje susjede, prijatelje iz djetinjstva,
rođake, jednostavno koga god im se prohtije. Oni za svoje ciljeve koriste i
izborni proces, što je posebno vidljivo na lokalnim izborima. Tako vrlo brzo
dolazimo to činjenice kako su naš politički sustav i politički procesi u njemu
stubokom zagađen, osobnim i skupnim interesima.
Zato ti stranački ljudi ne mogu razmišljati strateški u nacionalnom
ili javnom interesu jer oni će odrezati i granu na kojoj sjede ako je to u
njihovom trenutnom primarnom interesu. Tako se čelni ljudi stranaka korumpiraju
ili se „samo“ služe korupcijom kako bi učvrstili svoje stranačke pozicije. To
može uzeti toliku mjeru da često ulažu i potencijalnu i poželjnu političku moć
sazdanu od vjerodostojnosti, ali to ne mogu sami ili u svojim političkim strankama,
već uz pomoć svoj javnog komunikacijskog djelovanja uz pomoć medija kao alatom
kako bi spomenute moći transformirali
ili nadomjestili. Time ne čine samo materijalne štete nego i štete u
kapacitetima javnog djelovanja na materijalnoj, političkoj i simboličkoj razini.
Strateško komuniciranje
rabi se kao potpora nekom djelovanju pa i političko ili ostvarivanju ciljeva.
Jedino se u nas kao i u drugim neuspješnim državama strateški komunicira baš i
gotovo jedino korupcija. Gdje se god okreneš vidi se korupcija i njeni maligni
učinci, od medija do osobnih kontakata i doživljaja, naslikavaju se uz šefove
stranaka što rezultira malu
participaciju u društvenim i političkim procesima, uslijed stalnog
strateškog obeshrabrivanja korupcijom.
To je po mnogim
svjedočenjima jedan od najvećih motiva iseljavanja mladih, ta bespomoćnost za
djelovanje i potpuni izostanak pozitivnih sloboda, kao sloboda za nešto, poput
akcijskog potencijala. Sad možemo postaviti pitanje, kako bi mlada obrazovana
osoba koja k tomu još ima želje i ambicije za djelovanjem uopće neumrežena
mogla djelovati u jednoj našoj političkoj stranci
Ako niste nečiji, vi sta
zapravo nevidljivi i ničiji. Stalna kočenja i postavljanje klipova brzo mogu
obeshrabriti, pogotovo mladu i ambicioznu osobu. Što nakon nekog vremena
jednostavno mora stvoriti frustracije. Tako mlada i ambiciozna osoba može
izgubiti i po nekoliko godina svog života i to u najproduktivnijoj i
formatirajućoj dobi, pa to realno nije preporučljivo. Ovo nije kraj priče jer kada
se mlada osoba ipak uspije uspeti po stranačkoj hijerarhijskoj ljestvici, može
kod toga zadobiti ozbiljne formatirajuće devijacije, pa kao takvi uvijek su
štetni za bilo kakvo djelovanje i realni život općenito.
Kao treće, javno
djelovanje u našem političkom sustavu ili strankama iz navedenih razloga ne
može biti kvalitetno ni u javnom interesu. Pa možemo izreći nešto kao zakon
javnog djelovanja – Onako kako se stranački ljudi uspinju u svojoj stranci,
tako će i javno djelovati. To vidimo u stalnim i neprekidnim korupcijskim
ponašanjima, koje je pogrešno zvati aferama, zatim u izostanku djelovanja u
javnom interesu, nego isključivo u osobnom ili najviše u skupinskom interesu.
Tu je još i izostanak prepoznavanja nacionalnih strateških interesa kojima oni
ne žele biti sputavani, što se vidi u nedorečenim odlukama kod ove
epidemije/pandemije ili u glavinjanju u vanjskim politikama, kada se tu npr.
zalaže za daleku zemlju, a u susjedstvu se ne želi djelovati u cilju prevencije
ili saniranja nestabilnosti u regiji, a koje uvijek potječu iz istog centra i
vrlo prepoznatljivog, može se reći standardiziranog djelovanja.
To su samo neki od
razloga zašto mladi ljudi ne bi trebali pristupati našim političkim strankama,
što ne znači kako trebaju biti samo promatrači. Baš suprotno, najbolje će
mijenjati elemente političke socijalizacije u nas osnivanjem novih stranaka
frontalno, ali ni to nije lagan put. Tu su naime mediji u Hrvatskoj, koji
poglavito služe kao informacijska potpora sadašnjeg stanja u političkom
sustavu, propagirajući dominante političke aktere, a ne kao informacijski
posrednici između političkih aktera i javnosti ili ne daje Bože građana. Zato npr. Vlada niti ne treba glasnogovorničku
funkciju u svom javnom djelovanju, ovo ne treba brkati s nominalnim imenovanjem
bliskih ljudi, jer nije dovoljno da nešto piše na plotu pa da bude ona stvar … . Tu su i primjeri izbacivanja iz
javnog informatičkog prostora javnih i slobodnih intelektualaca, a instaliranje
takozvanih intelektualaca, koji komentiraju sve od medicine do svemira, a
kojima nije jedini grijeh izostanak intelektualnog kapaciteta, nego najčešće
izostanak moralnih vrlina, do gadljivosti.
Tri su stvari, koje
negativno utječu na mladog obrazovanog i ambicioznog čovjeka prilikom pristupa
u neku našu političku stranku, da će tamo beskorisno biti iskorišten i da će
uzalud potrošiti svoje vrijeme, kao drugo preveliki je rizik kako će se kvarno
formatirati u društvenog parazita kroz svoju političku socijalizaciju u
stranci, a naposljetku kao takav činiti će društvene štete u svom „javnom“
djelovanju. Stoga mladi kreativni, obrazovani i ambiciozni pojedinci/dinke
trebaju okupiti takve slične mlade ljude sličnih pogleda i ustrajno graditi
nove stranke iz početka i pritom paziti na odabir i razvoj svojih članova i to
kvalitetno i jasno komunicirati kako prema unutra, tako i prema van.
Na kraju posebno je važan
i odnos s medijima kojima treba nuditi nadasve zanimljive sadržaje koje teško
mogu odbiti, biti im dostupan ili javno podatan, ali isto tako pratiti njihov
rad kako bi se prilagodili sadržaji kao potporu političkom djelovanju. Ovdje
nije bitno na razne načine „poznavati“ novinare, nego se truditi upoznati
novinare, i njihovo djelovanje. Nije teško, a tako malo stranačkih i državnih
dužnosnika to radi. Ovdje kao da vrijedi zakon spojenih posuda, jer zatvoreni
medijski sustav pogoduje opstanku zatvorenog političkog sustava, koji kao
rezultat daje zarobljenu državu.
Protiv toga može se
„boriti“ direktno ili bočno. Direktno promjena svih izbornih zakona, te zakona
o financiranju i djelovanju političkih stranaka. Zatim nanovo urediti Zakon o medijima i elektroničkim medijima, te urediti
medijski prostor samo regulacijom, a još bitnije koregulacijom, ali to bi mogao
samo neki imaginarni prosvjetitelj. Ta norma o slobodi medija, i zavaravajuće
vrckave slobode državnih funkcija i institucija treba stalno preispitivanje ona
–Neka institucije rade svoj posao, doživljava stalne javne poruge. Mi ne
trebamo nekakvu općenitu slobodu medija, koga pritom novinara urednika vlasnika
nije rečeno, a trebamo pozitivne slobode i prava građana za vjerodostojnim
informacijama tj. informiranjem.
Bočno pak djelovanje ili suprotstavljanje
ovakvom stanju u društvu, može biti kroz poticanje rada ili djelovanja neovisnih
neprofitabilnih medija. Dok bi direktno, djelovanje bilo jačanje demokratski
procesa u političkim strankama uz efikasnu uskratu javnog novca kada stanka ne
zadovolji sve demokratske i zakonom propisane norme i tu ne treba stati nego
istraživati i stalno osmišljavati nove. Jer političke stranke su inkubatori
javnih dužnosnika, ali ipak mladim i još neiskvarenim ljudima i u sadašnjim strankama pružaju se unutar
stranački izbori koje kvalitetni i pošteni ljudi trebaju iskoristiti. Tako je
pred nama jesen i izbori u našoj još uvijek najvećoj stranci za predsjednika
gradske organizacije s zanimljivim kandidatima, tako da prilika uvijek ima, i
treba dok je još vrijeme hrabro iskoristiti,
nema se što izgubiti, jer su sve već i uzeli uz našu podršku u
političkoj igri ili s tribina.
