Postupci i izjave rijetko kojeg političara ili javne osobe izazivale su toliko blagonaklonog ili kritičkog diskursa, kao u slučaju bivše ministrice i predsjednice države. Kolinda Grabar-Kitarović neosporno je u posljednje vrijeme učestalije u medijima a paralelno je i aktivna na društvenim mrežama.
Mnogi smatraju kako priprema teren za ponovni povratak na političku pozornicu. Od nekadašnjih spominjanja o poziciji u NATO Savezu najvjerojatnije nema ništa, tako da je domaća arena njena izgledna, nova, stara destinacija.
Pritom objavama na društvenim mrežama ali i ciljanim istupima u javnosti dodatno gradi svoj imidž. A upravo je taj dojam njenog nekadašnjeg političkog djelovanja, često bio meta opravdanih ali isto tako i neopravdanih napada.
Imala je bivša predsjednica svojih gafova, nepromišljenih izjava koje su dijelom bile rezultat želje da se dodatno svidi javnosti i koje su tada opravdano kritizirane. Uspoređujemo li ipak nekadašnji angažman i politički vokabular Kolinde Grabar-Kitarović sa primjerice ovim aktualnog predsjednika Zorana Milanovića, ne možemo se oteti dojmu kako je bivša predsjednica nezasluženo učestalije bila predmet kritika, od odijevanja, frizure, ponašanja, pa do uloge njenog supruga.
Profesorica Marijana Grbeša-Zenzerović s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, smatra kako je Grabar-Kitarović još od vremena predizborne kampanje bila objekt šovinističke diskriminacije. 'Kako su je tretirali njezini politički suparnici i mediji od samog početka dokumentirano je dijelom u izvještajima pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, ali to je, nažalost, bio tek početak priče. Zanimljivo je, recimo, da je The Economist, nakon njezine pobjede na izborima imao tekst pod naslovom "Barbie wins", referirajući se na njezin 'nadimak' iz kampanje. Nažalost, kako se mandat Grabar-Kitarović bližio kraju, seksističko iživljavanje bilo je sve žešće, a reakcija javnosti i institucija na to bila je mlaka ili nikakva. Žalosno je da su u tom festivalu šovinizma sudjelovali brojni političari i mediji. Medijski tretman nje i Zorana Milanovića je neusporediv. O njemu se piše s velikim obzirom, čak i kad briljira svojim izjavama, a ona je bila razapinjana na dnevnoj bazi i to često zbog nečeg što ima veze s izgledom ili nekih potpuno banalnih stvari. Sve to pokazatelj je velikog licemjerja i primitivizma u našem javnom prostoru.'
I naš drugi sugovornik, komunikacijski i politički konzultant Aleksandar Musić, drži kako se neke o ondašnjih izjava Kolinde Grabar-Kitarović ocjenjivane kao skandali, dok se današnje izjave Zorana Milanovića smatraju čak i 'simpatičnim'. 'Može se reći da je tomu tako. Primjer - svaka oscilacija tjelesne težine bivše predsjednice naširoko je komentirana, bilo ismijavana, bilo komplimentirana, dok se ista, daleko intenzivnija oscilacija (naviše) u tjelesnoj težini trenutnog predsjednika gotovo i ne komentira. Nadalje, u medijanskoj javnosti neke izjave bivše predsjednice etiketirane su kao prvorazredni skandali, dok se česti retorički izleti trenutnog predsjednika, u toj istoj medijanskoj javnosti, katkad uzimaju kao neka danost, katkad i kao simpatična luckastost.'
Francuski predsjednik Emmanuel Macron i Kolinda Grabar-Kitarović, Foto: Kolinda Grabar-Kitarović/Instagram
Na pitanje možemo li u slučaju bivše predsjednice govoriti o neprimjerenom 'seksističkom diskursu', samo zato što je riječ o ženi, slažu se oboje naših sugovornika. Grbeša-Zenzerović smatra kako se bivšoj predsjednici sigurno svašta može prigovoriti politički, ali to što je kritika njezinog mandata ušla u prostor vrlo agresivnog seksizma, nema nikakvog opravdanja. 'Muškarci uglavnom nisu izloženi takvoj vrsti diskriminacije. U njenom slučaju seksizam je bio sustavan. Ako taj diskurs promoviraju neki mediji i dio političara, dakle oni koji su snažno prisutni u javnom prostoru, onda oni šalju poruku da je to ok, da je tako ponašanje u redu. To se onda preslikava na cijelo društvo.'
Musić se također slaže s navedenom tvrdnjom ali i dodaje kako bez obzira ne sve žene u politici mogu biti puno uspješnije od muškaraca 'S druge strane, u politici su žene, ako su dobro pripremljene, nerijetko politički ubojitije i uspješnije od muškaraca. Lakše vezuju ljude uz sebe, teže ih je (uspješno) napadati, a izgrađena osobno-percepcijska bliskost u pravilu duže traje.'
Kada pak pričamo i političarima kao javnim osobama, koje ovise o glasovima birača, postavlja se i pitanje, jesu li u današnje vrijeme više nego ranije prisiljeni činiti brojne ustupke da bi glas i dobili. Zašto se u politici, ako pričamo o pokazivanju emocija i ponašanju poput influensera, bar se tako ponekada čini, identično ponašanje više tolerira muškarcima, dok ženama ne.
Musić smatra kako pokazivanje emocija u politici nije ništa loše, već naprotiv. 'Ljudi glasuju ponajprije emotivno, potom interesno, a tek onda racionalno. Dobro realizirana emocija plasirana dobro odabranim ciljnim skupinama rezultira mobilizacijom, a to je ključ izbornog uspjeha. Žene su tu u osjetnoj prednosti, pod uvjetom da je emocija kvalitetna i autentična. Ako pak nije, hinjenje emocije im u politici se zamjera (i kažnjava) osjetno više no muškarcima.'
Grbeša-Zenzerović sa svoje pak strane upozorava kako je vrijeme u kojem jesmo, nezgodno za političarke, između ostalog zbog 'selebrizacije' politike i sve veće uloge zabavnog diskursa u politici. 'Zbog normativnih okvira, muškarcima je puno lakše funkcionirati u tim novim okolnostima, rekla bih da su oni od njih profitirali. Međutim, ženama je dosta teško jer i one moraju hvatati trendove, ali čim uđu u afektivnu sferu, a zabava je afektivna, odmah im se nalijepi neka šovinistička etiketa, ismijava ih se itd. Puno je znanstvenih radova napisano o tome zašto žene zaziru od celebrity politike. Konstrukcija emotivnosti je jedan od klasičnih mehanizama diskreditacije. Ako je političarka emotivna, onda nije 'sva svoja', iracionalna je, a samim time nedorasla 'ozbiljnom' poslu kojim se bavi. Kad je političar emotivan, onda je 'empatičan', 'samo čovjek' i 'jedan od nas'. Što se tiče influensera, MOST-ovog Marina Miletića, koji je najveći influenser među političarima, malo tko 'proziva' zato što se ponaša poput influensera. A ta se etiketa Kolindi Grabar-Kitarović lijepi u negativnom kontekstu. Jadranka Kosor je dobar primjer žene koja dobro pliva u digitalnim vodama, ali pitanje je koliko bi se održao taj dobar javni imidž da ponovno počne obnašati neku visoku političku funkciju.'
Vratimo li se na početak priče i zapitamo kako bi mogao izgledati budući politički scenarij po pitanju povratka Kolinde Grabar-Kitarović, naši se sugovornici slažu kako je to isključivo stvar njene prosudbe i izbora.
Musić pritom upozorava kako se u svakom trenutku, pa i ovom može vrednovati svačiji politički rejting. 'To je statistika, a ne vrijednosna kategorija. Ono što vam politički rejting ne govori jest mogućnost rasta, sinergije, objedinjavanja širih biračkih bazena, mobilizacije vlastitih, pridobivanja neodlučnih i pasivizacije tuđih birača. To je ono o čemu u konačnici odlučuje tajming eventualne kandidature i uspješnost strategije kampanje.'
Napominje kako se po njegovom osobnom mišljenju Kolinda Grabar-Kitarović želi ponovno javno aktivirati, pritom ne nužno politički, pri čemu u ovom trenutku ni sama nije odlučila u kojem modalitetu. 'U svakom slučaju, na koju se god izbornu utrku odluči, ako se odluči, u njoj neće biti bez izgleda za uspjeh. Naime, atributi vidljivosti i prepoznatljivosti grade se godinama, pa i desetljećima, a ona ih posjeduje. Oni sami po sebi ne jamče uspjeh, ali kandidata osjetno približavaju cilju u odnosu na one koji se tek moraju izboriti za plasiranje svog imena u šumi kandidata, interesa, tema, medija, odnosa i sentimenata. Ako baš moram licitirati, procjenjujem kako nije zainteresirana za Banske dvore, ali predsjedničku ili kampanju za gradonačelnicu Zagreba - ne bih isključio.'
Musić ne isključuje uspjeh koju god opciju izabrala jer kako kaže imamo puno primjera gdje su se političari nakon što 'posrnu' na izborima, vraćali. 'Ako posjeduju vidljivost, prepoznatljivost, realnu prisutnost kod pojedinačnih ciljnih skupina i dobro odaberu trenutak ponovnog aktiviranja - apsolutno. Richard Nixon je sjajan primjer - prvo je u dva mandata bio na vlasti kao potpredsjednik SAD-a (Eisenhower predsjednik), potom je poražen od Kennedyja, u sljedećem izbornom srazu nije imao povjerenje svoje stranke kao kandidat te su ga mnogi otpisali a onda je 1968. pobijedio i postao predsjednikom SAD-a.'
Kako god priča sa povratkom na političke tribine završila, način vrednovanja angažmana bivše predsjednice u usporedbi sa ovim predsjednika Zorana Milanovića, od strane javnosti, najviše govori o nama samima i trenutku u kojem se kao društvo nalazimo. Gdje ćemo pak gledati Kolindu Grabar-Kitarović u budućnosti, na Pantovčaku ili možda u Banskim dvorima, ostaje za vidjeti
