Tko god (barem
onako usput, iz hobija i "rekreativno") prati političku scenu u
Lijepoj našoj tijekom proteklih 30 godina, morao je zamijetiti jednu zakonitost
- konstantu koja se ponavlja gotovo jednako kao već dokazani kemijski ili
fizikalni eksperiment koji se izvodi po tko zna koji put, s unaprijed poznatim
učincima, efektom i rezultatima.
Taj naš
"eksperiment" koji bi se mogao nazvati i neprestanom vrtnjom u krug u
potrazi za "trećom" opcijom traje već više od dva desetljeća i
doživio je bezbroj ponavljanja, no, uvijek ima onih koji nastoje iznova
pokrenuti kotač, koliko god to ponekad uzaludno izgledalo.
Što je povod našim
lutanjima bespućima političke i društvene zbilje i zašto se potraga za onim što
zovemo "Treći put" (a pod čime mi koji sebi tepamo kako smo
"domoljubi" shvaćamo kao jednu normalnu konzervativnu, demokršćansku
stranku koja zastupa svjetonazor goleme većine građana) uvijek završava ako ne
na isti, a ono na vrlo sličan način?
Kako to da su
mnoge marginalne strančice i grupacije bez ikakve težine u javnosti koje dolaze
s lijevo-liberalnog političkog spektra u poziciji "vedriti i
oblačiti" - odnosno "drmati" Hrvatskom uz pomoć koalicijskih
partnera pod čijim se kišobranom okupljaju - a da takvo što baš nikako ne
polazi za rukom onoj "drugoj", našoj, konzervativnoj strani koja bi
po svemu morala voditi glavnu riječ u političkom i društvenom životu?
Prisjetimo se
onoga što se događalo u prošlosti vezano za HNS, Libru, Liberalnu stranku,
HSLS, HSS, IDS, PGS, pa sve do današnjih Čačićevih "reformista" i
tragikomičnih strančica i grupacija "Možemo", "GLAS",
"Stranke s Imenom i Prezimenom", "Zagreb je naš", "Pametno"
itd. itd. i upitajmo se:
Kako to da se
ništa slično nije moglo događati na "desnom" spektru i otkud niti
jedna jedina stranka od brojnih koje su zastupale tu opciju (od
Hrvatsko-kršćanske demokratske stranke Ivana Sesara iz 1990., do Hrvatske
demokratske stranke - kasnije Hrvatske kršćansko-demokratske unije što ju je
vodio karizmatični Marko Veselica, pa Paraginog i Đapićevog HSP-a, Gabeličine
Hrvatske čiste stranke prava do današnje Hrvatske stranke prava 'dr. Ante
Starčević', Suverenista, Domoljubnog pokreta i Hrvatske demokršćanske stranke
pod vodstvom Gorana Dodiga) ni izbliza nije uspjela sebi izboriti poziciju koja
bi joj omogućila biti dijelom izvršne vlasti?
Ova potonja
(HDS) utemeljena je 21. veljače 2009. godine ujedinjenjem Hrvatskih demokršćana, Hrvatske kršćanske demokratske stranke i Hrvatskih proljećara. Postoji, dakle, više od 12 godina i njezin
politički program temelji se na socijalnom nauku Katoličke crkve, te
(kako sami kažu), "na sintezi bogatih povijesnih, kulturnih i političkih
iskustava svih hrvatskih naraštaja".
Pogledajmo na trenutak što zagovara Hrvatska
demokršćanska stranka:
HRVATSKU DEMOKRŠĆANSKU STRANKU
UTEMELJUJU HRVATSKI DOMOLJUBI. Utemeljuju je posve uvjereni da je Hrvatska
demokršćanska stranka suvremena potreba hrvatskoga naroda i jedna od garancija
kvalitetnog funkcioniranja hrvatske države. Utemeljuju je posve uvjereni da je
siguran zalog uspješne hrvatske budućnosti. Hrvatska demokršćanska stranka je
tumač i promicatelj istinskih humanističkih, nacionalnih i civilizacijskih
stečevina i potreba hrvatskog naroda i svih građana Republike Hrvatske. Svoj politički
nauk ona temelji na socijalnom nauku katoličke crkve, te na sintezi bogatih
povijesnih, kulturnih i političkih iskustava svih hrvatskih naraštaja. Ta
iskustva uzima kao osnovu za razumijevanje društvenih procesa, razumijevanje
svojih građana i njihovih potreba, te razumijevanje međunarodnih subjekata kada
je u pitanju njihov odnos prema hrvatskoj državi, dakako,vodeći računa o
suvremenim međunarodnim političkim odnosima, te
socijalno-psihološko-gospodarskim i političkim specifičnostima suvremene Hrvatske.
Povijesne činjenice zlokobno upozoravaju da hrvatska opstojnost ponajprije
ovisi o snazi hrvatske države i jedinstvu hrvatskoga naroda kada su u pitanju
državni interesi. Upravo iz te činjenice proizlazi nedvojben zaključak da
odgovornost za očuvanje i uređenje hrvatske države ponajprije leži na hrvatskom
narodu i svim hrvatskim državljanima. HDS drži da ta odgovornost proizlazi iz
duboke zainteresiranosti svih njenih građana za očuvanje hrvatske države, a ta
zainteresiranost pak proizlazi iz dva podjednako važna čimbenika, koji su tek u
zajedničkom djelovanju garancija punog uspjeha. To su, prvo, u hrvatskom narodu
duboko ukorijenjen domoljubni osjećaj radosne pripadnosti, a drugo, posve
realna rješenja i događanja unutar države, koja svim njenim građanima pružaju
podjednake šanse za uspjeh i čvrsti osjećaj građanske, ideološke i gospodarske
sigurnosti i slobode. HDS posve uvažava i razumije sve terete prošlosti i
sadašnjosti kojima je opterećena hrvatska zbilja i zbog toga u hrvatsku
politiku želi unijeti duh razumijevanja i tolerancije kao temeljnu pretpostavku
svekolikog hrvatskog napretka. U tom smislu HDS drži da na Hrvatsku državu
imaju podjednaka prava svi njeni državljani. Da bi se sve to postiglo HDS će
promicati sljedeće vrijednosti i načela:
1.ČOVJEK JE SMISAO I CILJ, ČOVJEK JE NAJVEĆA
VRIJEDNOST ZA DEMOKRŠĆANE
Čovjek je smisao i cilj. Njegove slobode, prava i izbor
jamče njegovu puninu duhovne, ideološke, vjerske i moralne cjelovitosti.
2.OBITELJ ZA DEMOKRŠĆANE PREDSTAVLJA NAJZNAČAJNIJU
PRIRODNU I DRUŠTVENU OSNOVU IZ KOJE OSOBA IZRASTA KAO PSIHOLOŠKI, EMOCIONALNO I
DUHOVNO BIĆE SPREMNO NA IZAZOVE KOJE PRUŽA ŽIVOT
Zato demokršćani poklanjaju osobitu pozornost očuvanju
zdrave obitelji, donoseći takova rješenja i njeguju obrasce ponašanja u kojima
je obitelj zaštićena spram sve većih nasrtaja na integritet obitelji,
razdvojenost roditelja od djece i njegovanja obiteljskog načina življenja.
3.ZA DEMOKRŠĆANE DRŽAVA JE POLITIČKO TERITORIJALNO
SIGURNOSNA CJELINA ČIJI OKVIR OMOGUĆAVA DA SE PROVODI ZAŠTITA I OSTVARENJE
INTERESA NJENIH GRAĐANA NA NAJBOLJI MOGUĆI NAČIN. HRVATSKA
DRŽAVA JE DRŽAVA KOJA ĆE TRAJATI KOLIKO I HRVATSKI NAROD
Hrvatska država mora njegovati svijest o svojoj dugoročnosti kao temeljnoj
pretpostavci vjere u svoje potencijale i u tom smislu osloboditi se iluzija da
se velike i kvalitetne promjene planiraju samo za sadašnju generaciju nego da
osim rješavanja aktualnih problema, neophodno je načiniti dugoročne
strategijske projekte.
4.HRVATSKA DRŽAVA ZEMLJA ZNANJA I KULTURE
Hrvatska država osobitu pozornost poklanja obrazovanju, znanosti i kulturi,
vodeći računa o kvalitetnom obrazovanju i kulturnim događanjima i vrijednostima
kao ukupnoj i nepotrošivoj vrijednosti hrvatske države.
5.HRVATSKA DRŽAVA JE SLOBODNA DRŽAVA
Sloboda hrvatskih državljana proizlazi iz temeljnog prava
čovjeka na slobodu, ustavnih rješenja Ustava Republike Hrvatske i sustava
sloboda prihvaćenih međunarodnim konvencijama i dogovorima.
6.HRVATSKA DRŽAVA JE PRAVEDNA DRŽAVA
Hrvatska država je država koja se odnosi posve jednako prema
svim svojim državljanima. Svi njeni državljani posve su jednaki pred zakonom
bez obzira na ideološke, vjerske, rasne, spolne ili nacionalne razlike. Svi
njeni državljani imaju podjednako pravo na uspjeh.
7.HRVATSKA DRŽAVA JE PRAVNA DRŽAVA
Hrvatska država je pravna država u kojoj su svi njeni
građani dužni poštivati odredbe ustavnog i pravnog poretka. Vladavina prava ne
može biti dovedena u pitanje nikakvom moći pojedinaca ili skupina.
8.HRVATSKA DRŽAVA JE DRŽAVA RADA
U hrvatskoj državi rad i radni rezultat u zakonom
predviđenim okvirima su jedino mjerilo pojedinačne i grupne korisnosti.
Pojedinci i skupine imaju neotuđivo pravo raspolagati zaradom stvorenom
vlastitim radom.
9.HRVATSKA DRŽAVA POTIČE STVARALAŠTVO I PODUZETNIŠTVO
Hrvatska država polazi od činjenice da brojčano i
teritorijalno mala država te da između ostalog njena stabilnost i opstojnost
leže i u njenoj gospodarskoj snazi. Nadalje drži da je njena snaga u njenim
građanima među kojima treba poticati stvaratelje i poduzetnike kao lučonoše
gospodarskog prosperiteta i blagostanja.
10.HRVATSKA DRŽAVA JE SOCIJALNA DRŽAVA
Dio hrvatskih državljana nije u stanju živjeti od vlastitog rada. Hrvatska
država je dužna skrbiti o toj kategoriji pučanstva tako da se gospodarski,
socijalno, psihološki i politički osjeća sigurno i ravnopravno.
11.HRVATSKA DRŽAVA JE DEMOKRATSKA DRŽAVA
Unutarnji društveno politički odnosi u hrvatskoj državi
uređuju se demokratskim načinom odlučivanja u skladu s najvišim demokratskim standardima
odgovorne demokracije.
12.HRVATSKA DRŽAVA PODJEDNAKO VODI BRIGU O SVIM
NJENIM DIJELOVIMA
Svaki pedalj hrvatske države podjednako je važan. Niti jedan
dio hrvatske države ne smije biti zapostavljen na račun nekog drugog dijela. U
ekološkom smislu niti jedna generacija ne smije sljedećoj generaciji ostaviti
devastiranju hrvatsku od one koju je zatekla.
13.HRVATSKA DRŽAVA JE MIROLJUBIVA DRŽAVA
Hrvatska država drži da je mir univerzalna vrednota koja se
smije dovesti u pitanje jedino kada su agresijom vitalno ugroženi građani,
pojedinci, narod ili teritorij hrvatske države, odnosno opstanak slobode
hrvatske države. U tom smislu hrvatska država će učiniti sve da bi bila u
miroljubivim odnosima sa svim članicama međunarodne zajednice, u cijelosti poštujući
i uvažavajući sve različitosti koje proizlaze iz specifičnosti članica
međunarodne zajednice. Imajući u vidu povijesna iskustva hrvatskog naroda
hrvatska država mora imati učinkovit obrambeni sustav.
(Vidi: https://www.demokrscanihds.hr/programska-nacela/; stranica posjećena 24. 7. 2021.)
Volio bih da mi
netko kaže što je u ovim načelima i programu Hrvatske demokršćanske stranke
protivno moralu ili svjetonazoru bilo kojeg čovjeka koji se smatra kršćaninom -
ili konzervativcem, domoljubom, državotvorcem, neovisno o tomu je li vjernik
ili nije. Nisu li to načela za koja većina nas koji pripadamo toj (većinskoj)
društvenoj skupini tvrdi kako predstavljaju temelj našeg morala i svjetonazora?
I sve su
dosadašnje demokršćanske stranke po naravi stvari imala iste temelje - s
osloncem na kršćanski nauk. Pa kako to da nam kao kršćanima ni jedna od njih -
od HKDS-a Ivana Sesara, preko HKDU-a Marka Veselice i Ante Kovačevića, do
današnje HDS Gorana Dodiga nije bila prihvatljiva u toj mjeri da bi imala značajniju
potporu javnog mnijenja?
Ne možemo svu
krivnju svaliti na mainstream medije, koji istini za volju po pravilu promiču
sve što naginje ljevičarskoj, anarhističkoj i neoliberalnoj ideologiji pa i kad
je riječ doista o marginalnim skupinama, nego odgovor na to pitanje moramo
potražiti na drugoj strani.
Je li problem u
liderima - ili u nama "kršćanima", jer u načelima i programima
zacijelo nije niti može biti? Ili možda u tomu što nismo skloni obraćati
pozornost na programe i načela, nego se povodimo za "karizmom" javnih
osoba, ispraznim obećanjima ili pragmatičkim principima i interesima u smislu
"tko da više - ima moj glas"?
U svakom
slučaju, ne može se opovrgnuti činjenica kako u našoj novijoj političkoj
povijesti - uzimajući u obzir sve ono što se događalo od 1990. godine do danas
- jedna od zakonitosti kojoj ne znamo pravog uzroka ni povoda ali joj ne možemo
negirati postojanje, jest ta da kao nacija ne uspijevamo iznjedriti jednu uspješnu,
autentičnu i vjerodostojnu demokršćansku stranku koja bi imala utjecaja na
politički i društveni život.
Naime, ovo je
utoliko čudnije, što se (prema podacima iz 2018. godine) u Hrvatskoj 80,3%
stanovnika izjasnilo kao rimokatolici, dok broj kršćana prelazi 86%. Što nam to
govori i zašto je tako? Jesmo li uvjereni kako na političkoj sceni imamo
stranku koja vjerodostojno zastupa demokršćanska načela ili nama samima do tih
vrijednosti i nije bogzna kako stalo - odnosno, ponašamo li se kao farizeji
koji mantraju o Bogu i vjeri, kršćanskom moralu, odlaze u crkve na sv. Mise i
procesije, a u suštini se ni sami ne drže onoga što formalno zagovaraju?
Istina, najteže
je pogledati sebi u lice - a mi koji se smatramo kršćanima, domoljubima ili
državotvorcima bi na to morali naviknuti mislimo li pronaći "Treći
put" o kojem toliko govorimo. Nije li i Otac Domovine dr. Ante Starčević
već davno rekao kako moramo sagledati i vlastite mane da bi ih bili svjesni i
na njima mogli stjecati potrebna iskustva?
Upravo smo
svjedoci sunovrata Domovinskog pokreta koji je nakon što su ga napustili brojni
ugledni članovi - a na kraju s vodeće pozicije otišao i sam predsjednik
Miroslav Škoro - vjerojatno na putu u rasulo. Što god tko mislio o političkom
projektu DP i njegovom začetniku, ovo "cipelarenje" sad već bivšeg
lidera je ne samo otužno i jadno, nego i gadljivo, bljutavo, ogavno, odvratno i
ne priliči civiliziranim ljudima, bili političari ili ne.
Ne sjećam se da
su bilo koja opcija i njezin začetnik - od kad je samostalne Hrvatske - bili
dočekani s toliko zluradosti, uvreda, optužbi i niskih udaraca kao DP i
Miroslav Škoro. Udruženi i vođeni svojim prljavim i niskim strastima, na istom
su se kolosijeku našli i farizejski HDZ i neostaljinistički SDP sa svojim
trabantima ("antifama", samozvanim liberalima, anarhistima i
društvenim aktivistima koji su "revolucionarnu praksu" tzv. moderne
ljevice pretvorili u ideologiju s rješenjima za sve moguće i nemoguće situacije
i predstavljaju se kao "eksperti" s gotovim "receptom" za
sve: od suzbijanja korupcije i kriminala do ekonomskog napretka i ljudskih
prava - pogotovu kad je riječ o povlaštenim grupacijama zvanim "seksualne
manjine").
Gebelsovska
kampanja koja se u vrijeme izbora pretvarala u pravu harangu, vođena je
bespoštedno, a blaćenja nisu bili pošteđeni ni članovi obitelji Miroslava
Škore. Na sve strane su pljuštale uvrede i objede - od toga da je on sam
"srpski zet" i "dezerter", "ratni profiter",
"pobegulja" itd., do blasfemičnih konstrukcija o tomu kako su on i
supruga prodali autorska prava za pjesmu "Sude mi" ljudima iz štaba
jednog od najvećih zločinaca što ih ovi prostori pamte u novijoj povijesti,
Ratka Mladića. Jedino i samo Škori se spočitavalo "dezerterstvo".
Nesudjelovanje u Domovinskom ratu nije bila smetnja ni za koga drugoga - ali za
njega jest. Takvom javnom genealoškom preispitivanju obiteljskog stabla
("od stoljeća sedmog") nije bio nikad podvrgnut nitko. I ta smrdljiva
baruština kakvu smo u stanju stvoriti samo mi, širila se i dobivala
zastrašujuće oblike i dimenzije pogotovu u vrijeme izbora (kako predsjedničkih,
tako i parlamentarnih i lokalnih).
Od Škore i DP
se nastojalo stvoriti strašilo i dokazati kako su on i ljudi iz najbližeg
okruženja "projekt" nekih tobožnjih "biznismena iz sjene"
koji imaju nečasne namjere i ciljeve, tvrdilo se da je riječ o
"ekstremistima", da iza svega stoje sasvim konkretni planovi koji
nemaju veze s politikom i izborima - pa ih se dovodilo čak i u vezu s masonima,
Rotary klubom, Sorosem, Bill Gates-om i tko zna s kime sve ne. Tisuće
"botova" angažirani su na društvenim mrežama ne bi li promicali ove i
brojne druge klevete, a sve s jednim ciljem: da se mogući "Treći put"
u korijenu sasiječe.
Doduše, svome
sunovratu su doprinijeli i sam Škoro i neki od najistaknutijih ljudi koji su od
početka predstavljali okosnicu DP. On sam pokazao se u samo nekoliko mjeseci
kao igrač posve nedorastao ozbiljnoj političkoj utakmici. Od početnih jasnih i
nedvojbenih političkih stavova koji su podsjećali na suverenističku koncepciju
nalik Tuđmanovoj, ubrzo se sve pretvorilo u "li-la" diplomaciju, pa
je popularni pjevač ne rijetko tjednima mucao pred kamerama pokušavajući
objasniti što je mislio reći u nekoj od "spornih" izjava - a
neprestano su se gomilale.
Osim toga, cjelokupna njegova strategija svodila su
mahom na negativističku kampanju na račun HDZ-a, pri čemu je sam lider DP očito
bio uvjeren kako je za osvajanje vlasti sasvim dovoljno u javni prostor
redovito ubacivati šale, poskočice i doskočice čija je meta Andrej Plenković -
ne shvaćajući kako kao bivši član te stranke i njezin saborski zastupnik
stalnim optužbama i teškim riječima više blati sebe nego njih, a to nabacivanje
mu se vraća kao bumerang.
Onaj potez koji
je povukao nakon što nije ušao u drugi krug predsjedničkih izbora, kad je praktično
pozvao svoje birače na poništavanje listića, bio je prvi u nizu stupidnih i
infantilnih postupaka koji je na svjetlo dana iznio svu nezrelost popularnog
Mire koji ne vidi dalje od nosa i ne shvaća kako mu je HDZ (kakav god bio)
jedini potencijalni koalicijski partner. No, on nastavlja dalje, pa Plenkoviću u
vrijeme parlamentarnih izbora "nudi" mjesto ministra vanjskih poslova
u budućoj vladi, uvjeren kako će DP osvojiti dovoljno glasova za samostalno
formiranje vlasti. Optimizam je to ravan ludosti, jer svaka koliko-toliko
realna i objektivna analiza govorila je kako je broj od 15 - 20 mandata jedino
čemu se Škoro i društvo mogu nadati. Da se "sve vraća i plaća",
potvrdili su izbori za zagrebačkog gradonačelnika, kad mu je kao kandidatu koji
je ušao u drugi krug jedina nada bila potpora HDZ-a, koja je, naravno,
izostala.
Kombinacija
medijske sotonizacije i već tradicionalnog sindroma da se kod nas (na
"desnici") svaki marginalac koji se dva puta pojavi pod svjetlima
reflektora smatra bogomdanim i nezamjenjivim, urodila je time da se i sam DP
M.Š. odmah poslije parlamentarnih izbora počeo iznutra "rasklimavati"
a prva je naznaka da će sve ići baš u tom smjeru bilo odvajanje
"Suverenista" u poseban saborski klub. Da sve nije ni malo bezazleno
potvrdili su Milan Vrkljan i Karolina Vidović-Krišto koji se napuštajući Škorin
tabor (kojem su se koliko jučer kleli na vjernost stavljajući jedinstvo
domoljubne opcije iznad svega) nisu baš proslavili svojim bon-tonom i
gospodskim manirima.
Ostalo je
povijest - kako bi se reklo u narodskom žargonu. Škoro je sišao s
"vrteške", ali cirkus ide dalje. Traže se i analiziraju razlozi i
motivi njegove ostavke, naklapa o uzrocima svega što se u DP događa i kako je
već uobičajeno, prevladava crnilo naše svagdanje s primjesama fatalizma i
ezoterije.
Mi bez teorija
urote, tajnih zakulisnih projekata ovih ili onih sila i bez proganjanja
vještica ne možemo. "Ljudi u crnom" su već odavno iskoračili iz
svijeta mašte i postali nam suputnici prateći nas na putu u - ništa.
Još jedan
pokušaj da se "Treća opcija" izbori za svoje mjesto na političkoj
pozornici i etablira neslavno je propao. Varljiva nada trajala je kratko i po
svemu sudeći završit će u frustraciji onih koji su do sada vjerovali u nemoguće
- da su se Hrvati u stanju okupiti na jednoj platformi nalik demokršćanskoj.
Adio…i tko zna
gdje i tko zna kad…
