Svi oni koji su imali priliku razgovarati s tobom, osjetiti tvoju čarobnu energiju kojom zračiš ili koji su te upoznali kroz tvoje knjige i tekstove, sigurno bi mogli dodati cijelu listu važnih uloga i zanimljivih epiteta koji idu uz tvoje ime. Nakon prve objavljene knjige 2019. „Kud si krenula?“, prestala si se skrivati i blokirati svoju kreativnost – na oduševljenje i iznenađenje svih tvojih čitatelja. Kada i kako je sve krenulo?
Hvala na ovim lijepim riječima. Još uvijek mi je čudno čuti nešto takvo i povezati da se odnosi na mene. To sigurno ima veze sa spomenutim skrivanjem. Od kad je krenulo odblokiravanje, da to tako nazovem, nisam prestala istraživati, otkrivati, raditi na sebi. Sve ono što sam u međuvremenu otkrila i naučila trudim i primijeniti na život, jer što je znanje bez primjene, ali ako se ipak vratim malo unatrag, do trenutka kad je sve krenulo, mogu reći da je izlaganje sebe same službeno počelo s pisanjem priča koje sam 2018. počela objavljivati na svojoj internet stranici www.nastjacool.com. To pokretanje stranice, biranje teme/izgleda, imena, rečenice koja će opisivati o čemu se tu radi… pamtim kao jedan od najuzbudljivijih poduhvata u životu. Sjećam se i panike koja me uhvatila kad sam greškom objavila stranicu prije nego što je bila spremna. Smirila sam se tek kad sam shvatila da sama objava ne znači da će cijeli svijet odmah znati za mene i čitati ono što pišem. Poslije me količina truda koju je potrebno uložiti da svega stotinjak ljudi sazna za mene i pročita ono što pišem više uznemiravala nego smirivala (😊), ali bio je to svečan trenutak, iako za ostatak svijeta beznačajan; trenutak u kojem sam sama sebi dala javno obećanje da ću pisati i da ću ispuniti snove devetogodišnje Nastje koja je, od kad je pronašla nalivpero u svojoj sobi i njime napisala detektivski roman, neumorno pisala i svima govorila kako će kad naraste biti spisateljica.
Blog je prethodio pisanju prve knjige „Kud si krenula?“, koja je prva objavljena, ne i prva napisana (puno sam ih napisala do tog trenutka, ostale su skrivene po kutijama, ladicama, disketama, oblacima..), ali ne treba zanemariti ni mentorship program Žane Poliakov koja je bila i urednica knjige, a unutar kojeg sam prvo rehabilitirala svoju kreativnost. Šalila sam se kasnije, pričajući o tome, kako je to kao da svoju kreativnost odvedete u toplice, kupate u termalnoj vodi, mažete ljekovitim blatom, vodite na masaže, ugađate joj na razne načine kako biste joj se ispričali što ste je toliko dugo zapostavljali i kako biste je potaknuli na suradnju. Kreativnost je tema koja me jako zaokuplja, a najjednostavnije bih je objasnila kao – stvaranje. Često je vežemo uz poznata imena iz svijeta umjetnosti i znanosti, ali ja na kreativnost volim gledati kao na proces stvaranja. Kad iz nečeg stvorimo nešto drugo: iz problema rješenje, iz namirnica obrok, iz riječi pjesmu, pomoću tijela pokret – mi smo kreativni.
Mene je moja kreativnost potaknula da se prestanem skrivati. Više nije mogla izdržati da čuči u mraku, pa je izašla u velikom stilu.
Foto: Privatna arhiva
Informaciju da si odrastala kao stakleno dijete saznala si tek pišući svoju knjigu „Kud si krenula?“. Zbog nedostatka informacija o toj važnoj temi, u suradnji s Udrugom „Ljubav na djelu“ pokrenula si kampanju „Vidite li staklenu djecu?“. Tko su zapravo „staklena djeca“ i traje li kampanja još uvijek?
Tako je, za taj pojam sam saznala tek pišući „Kud si krenula?“. Bio je to poseban trenutak, kao trenutak dobivanja dijagnoze, nimalo ugodan, ali presudan. Odjednom mi se objasnilo toliko mog života, apsurdna krivnja u kojoj sam živjela (zato što sam ja zdrava, a moja sestra nije), potiskivanje vlastitih potreba, pretjerana briga za druge, identificiranje s ulogom spasiteljice, zrelost koja nije bila primjerena mojim godinama…
Staklena djeca su zdrava djeca koja odrastaju s bolesnim bratom ili sestrom ili s bratom ili sestrom s poteškoćama u razvoju zbog čega ih njihovi roditelji, okupirani bolešću – ne vide. Važno je naglasiti da taj pojam ne služi kako bi stigmatizirao nas koji smo tako odrastali ili djecu koja danas tako odrastaju niti naše roditelje, već kako bi se imenovalo ono što ionako postoji. Kad nešto imenujemo, kad možemo ukazati na to, lakše je nešto poduzeti s tim. To je kao s pričama kad su napokon ispričane. Tek tad možemo vidjeti koliko su stvarne, moć koju imaju, tek tad ih možemo i promijeniti, ako je potrebno. To je snaga transformacije, još jedna tema koja me zaokuplja u jednakoj mjeri kao i kreativnost.
Nakon što sam otkrila taj pojam, krenula sam u istraživanje koje me dovelo do spoznaje da se o toj temi gotovo uopće ne priča. Odlučila sam javni prostor, koji mi se počeo otvarati s knjigom, iskoristiti kako bih podigla svijest o toj temi. Želja mi je bila skrenuti pažnju na činjenicu da bolest utječe i mijenja i uskraćuje i bolesne, ali i zdrave članove obitelji; i roditelje, ali i djecu. Odrasloj staklenoj djeci sam željela pružiti objašnjenje koje donosi i olakšanje, a roditeljima one male ukazati na to da, uz današnju svijest, roditeljsku posvećenost i dostupnost informacija i resursa, ta djeca ne moraju (p)ostati staklena. Tako je nastala i kampanja i suradnja s udrugom „Ljubav na djelu“ koja je jedno vrijeme pružala podršku roditeljima i terapiju igrom za tu djecu.
Ta je tema jako osjetljiva jer je usko povezana s krivnjom. Prvo što će većina roditelja osjetiti je, kad se ta tema pokrene, da su nešto napravili pogrešno i da ih se za to proziva i okrivljuje. A kad je bolest prisutna u obiteljskoj dinamici, život je često sveden na preživljavanje i borbu za zdravlje pa bavljenje s djetetom koje ima ono najvažnije, zdravlje, nije prioritet, što je sasvim razumljivo.
Zbog svih tih komponentni nisam željela da ta kampanja bude agresivna, svijest o staklenoj djeci širim i dalje, ali nježno.
Izvor: Kampanaja 'Staklena djeca' Foto; Ilustracija Ena Sadiković
Svojom drugom knjigom „Nešto drugo“, pozivaš čitatelje u dvorište svog djetinjstva da biste zajedno potražili odgovor na pitanje što je prava ljubav. Osim priče o ljubavi i svim njezinim manifestacijama, to je priča o izdaji, krivnji, grijehu, osudi, prihvaćanju, praznini, prepoznavanju, oslobađajućoj čvrstoći korijenja i putovanju ka sebi. Postoje li univerzalni odgovori na to naizgled komplicirano pitanje?
Zvuči kao jedna bogata knjiga (😊). Istina, to je priča o svemu nabrojanom. Mnogo toga što je izašlo je i mene iznenadilo. Polazište mi je bilo da otkrijem kako je tragična ljubavna priča mojih djeda i bake, koji su svoj zajednički život započeli u jednom sisačkom dvorištu u kojem sam i ja živjela do odlaska na fakultet u Zagreb, utjecala na sve nas, ne samo na njih (sad uviđam poveznicu s bolesti u „Kud si krenula?“). Putem sam otkrila toliko toga, odgovorila na mnoga pitanja. To je svojstveno mom procesu pisanja: postavim pitanja pa pisanjem pokušam doći do odgovora. Jesam li došla do univerzalnog odgovora što je prava ljubav? Umjesto odgovora mogu ponuditi dva citata iz knjige „Nešto drugo“, uz napomenu da kao što je put ozdravljenja pa i iscjeljenja za svakog individualan, tako je i put ljubavi i potrage za odgovorima na vječna pitanja.
Prvi dolazi od dječakove majke i kaže:
– Znaš što mi je sve češće na pameti – započela je otvoreno, kako je uvijek s njim pričala – da pravu ljubav možeš iskusiti tek kad si ti čitav, a ne napola jer tad ne tražiš sebe u drugima.
Drugi je iz mog zamišljenog razgovora s bakom i ide ovako:
– Što je ljubav? – ti bi ponovila pitanje.
– Ljubav je poštivanje i divljenje i povjerenje. Ljubav je kad te tuđa sloboda ne ugrožava. Ljubav su granice koje ne prelazimo. Ljubav je razumijevanje – nabrajala bih skrivena u hladu smokve koja bi tad bila obrezana, a ne ovako divlje velika, prepuštena sama sebi u našem dvorištu ispred vaše kuće u kojoj više nitko ne živi. – Ljubav je kad dvoje mogu sami, ali biraju biti zajedno.
Izvor: Citat iz knjige Nešto drugo
Sisak, Solin, Mali Lošinj, Novi Vinodolski, Crikvenica, Popovača, Požega i Slavonski Brod samo su neki od gradova u kojima si predstavila svoje knjige i dodatno se zbližila s onima koji su bili spremni zaviriti u sebe. U najavi je još jedan takav susret u Zagrebu, u četvrtak 26. siječnja u knjižnici Vladimira Nazora s početkom u 18:00 sati. Razlikuju li se tvoji posjeti ovisno o gradu u kojem se nalaziš, o čemu to ovisi? Kako se osjećaš uoči predstavljanja u Zagrebu?
Baš sam u svom nedjeljnom pismu (svojoj inačici newslettera u kojoj se nedjeljom osvrćem na temu koja me okupirala tog tjedna) pisala o tome kako je uvijek izazovno izložiti se na predstavljanjima, jer je lako vrednovanje sebe kao spisateljice pa i osobe povezati s odazivom ljudi. Ali to je samo jedan sloj tih promocija. Na onom drugom, dubljem i za mene puno važnijem, uvijek se dogoditi zbližavanje i povezivanje kroz prepoznavanje, kroz ispričanu priču koja drugima pruži utjehu, pokaže da nisu jedini koji prolaze kroz nešto ili osjećaju nešto (bolest, nesretnu ljubavnu priču, sram, krivnju…). Odlazim na ta predstavljana s namjerom da se povežemo oko priča u kojima se prepoznajemo. Zapravo mi je lakše biti prisutna za svakoga kad je manje ljudi, ali i velik broj okupljenih ima svoje prednosti: tako se oni važni dijelovi mojih priča (da bolest transformira cijelu obitelj, da je često povezana sa sramom, da ne mora biti teže da bi više vrijedilo, ni tragično da bi bilo veliko, da je svačija priča važna, da je život dar, priča o staklenoj djeci…) brže šire dalje. Ali ne mora biti ni brže da bi više vrijedilo (😊). Osjećam da je u manjim gradovima pričati o takvim temama potrebnije, tamo osjećam još veću odgovornost, ali veselim se i susretu u knjižnici Vladimira Nazora. Razgovor o ljubavi nikad ne može biti dosadan (😊).
Izvor: Predstavljanje knjige Nešto drugo u Sisku, Foto: Damir Pahić
Nedavno si bila u gostima i na satu hrvatskog jezika u razredu svoje kćeri Eve Lole te učenicima pokazala da pisanje i stvaranje ne ovise o naletu inspiracije već o njima samima. Kako je to prošlo? Imaš li u planu još takvih gostovanja?
Istinski sam uživala. Imala sam tremu, drugačije je pričati pred djecom, treba im zaokupiti pažnju, a ni bolest ni ljubav mi se nisu činile kao prikladne teme za sat hrvatskog jezika, pa sam odlučila probati s tim. Često mislimo da je inspiracija nešto izvan nas, nešto čiji nalet trebamo čekati, koja ovisi o nekoj muzi, ali kreativnost, kao što sam već rekla, treba poticati i njegovati. Kad kreativnost teče, kad nije blokirana, lakše ćemo stvarati.
Bilo je izvrsno, dala sam im jednu vježbu za poticanje kreativnosti pa smo do kraja sata zajedno napisali otkačenu božićnu priču. I moja kćer je bila zadovoljna, nisam je osramotila, to je bio uvjet da dođem (😊). Voljela bih to ponoviti.
Osim podcasta „Sretne koze“ kojeg snimaš zajedno s jednako znatiželjnom prijateljicom Natašom, prije 12 godina počela si pisati "Oglase na prvi pogled" koji su kasnije postali „Lutajući oglasi“, a i danas ih možemo vidjeti na ulicama. Koja priča stoji iza njih?
Podcast je projekt s kojim smo moja prijateljica Nataša i ja krenule prošle godine i koji je još jedan od načina na koji se mogu izraziti, što mi je od kad sam se prestala skrivati, postalo jako važno. Uvjerena sam da je svakom od nas važno da ga se čuje i vidi. Iscjeljujuće je kad nam je to omogućeno. Volim pričati jednako koliko volim i pisati pa je podcast o sreći bio projekt koji je prirodno proizašao iz mojih i Natašinih strasti (jedna od njih je osobni rast), a koji je otvorio put nekim novim idejama i projektima koje se sad rađaju.
S Antonellom Šantek, poznatom kao „Lutajuća knjiga“ sam pak oživjela taj moj stari izraz kreativnosti – „Oglase na prvi pogled“ koji su zapravo moja interpretacija ljubavnih oglasa na koje sam naišla u čikaškim novinama kad sam ondje bila u potrazi za grobom svog djeda (o kojem je moja druga knjiga). Zanimljivo mi je kako tek sad uočavam tu poveznicu ljubavi i Chicaga, stvarno neke stvari možemo uvidjeti tek s odmakom.
U tim su oglasima ljudi opisivali gdje i kako su sreli nekoga tko im se svidio na prvi pogled pa bi ostavili kratki opis sebe i šifru pod kojom im se osoba na koju se odnosi može javiti, ako to pročita, a osjetila je isto. Pod navalom oduševljenja, istrgnula sam tu stranicu iz novina, osjećajući da nešto želim napraviti s tim. Poslije sam ispisala svoje verzije oglasa, izmišljenih susreta, koje sam opisala kao ljubavne priče u malim dozama. Stajale su prvo u kompjuteru, pa sam dio njih preselila na blog, onda u rokovnike koje je moj muž dijelio kao poslovne poklone, a najsretnija sam bila kad su pod Antonellinim čarobnim kistom osvanuli u novom ruhu – kao „Lutajući oglasi“ koje smo lijepile po ulicama Zagreba i mog rodnog Siska. Ono što mi je bilo izazovno, ali i uzbudljivo kod te suradnje je činjenica da je ulična umjetnost nestalna, već sutra netko naš rad može prelijepiti, otrgnuti, pošarati (što se i događalo). Meni, ovisnoj o kontroli, to je isprva teško padalo, ali kad sam otkrila stvaranje neovisno o ishodu, otkrila sam samu čar i srž stvaranja: kad stvaramo, jer nas to čini ispunjenima, ostvarenijima, pa i zdravijima.
Foto: Privatna arhiva
Uz sve navedeno (a nismo se dotaknuli svih tvojih hobija), tvoja neopterećena kreativnost dovela te i do pisanja scenarija za film „Brižnost“. O kakvom filmu je riječ?
Sad se i ja čudim koliko toga kod mene ima, valjda to tako ide kad se kreativnost oslobodi (😊).
Pomisao na „Brižnost“ u meni budi mješavinu nevjerice i dječje radosti, one zbog koje bismo skakali i vriskali. Riječ je o scenariju koje sam sa suradnicama Anom Skinner i Beatricom Kurbel zamislila kao filmski nastavak „Kud si krenula?“. Kad smo počele razmišljati o tome da prijavimo ideju na razvoj scenarija na HAVC, odmah mi je bilo jasno da to ne treba biti ekranizacija tog romana, film snimljen po bolnicama, s ubodima igala i pčela.. Ipak, atmosfera unutar obitelji koja živi s traumom bolesti ima potencijal dramatičnosti i filmičnosti pa smo, iako smo se odmakle od moje obitelji kao likova i naslova, priču gradile na istim temeljima: radi se o obitelji koja se dugi niz godina nosi s kroničnom bolesti jednog, najmlađeg člana obitelji, da bi za vrijeme vikend druženja na moru otkrili da se još jedan član razbolio od iste.
Jako mi je drago da je HAVC prepoznao vrijednost te priče i odobrio sredstva za pisanje scenarija. Vjerujem da ćemo u ne tako dalekoj budućnosti gledati „Brižnost“ na velikim ekranima. To će biti velika stvar i za onu mene koja je u studentskim danima radila u kinu cijepajući karte i čekajući u mraku kino dvorane da završi projekcija filma kako bi očistila dvoranu od kokica, ni ne pomišljajući da će jednog dana snovi postati stvarnost.
