Dok svi zajedno iščekujemo nove utakmice hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Kataru, mnogi se od nas zasigurno prisjećaju veličanstvenih trenutaka slave s prošloga prvenstva, na kojem je Hrvatska osvojila visoko drugo mjesto. Međutim, ono što posebno ostaje u sjećanju Hrvata dan je dočeka naše reprezentacije. U tzv. špaliru, pratili smo naše dečke od Zračne luke Tuđman sve do Trga bana Jelačića. Slike koje su tih dana obilazile svijet, simbolizirale su rijetko primijećeno, ali opet živo i žilavo hrvatsko zajedništvo.
Koji su to dani u godini kada Hrvati zajedno slave, kada se zajedno prisjećaju ili druže u krugu obitelji? Ima li Hrvatska u svojoj suvremenoj i daljoj povijesti potencijal za međunarodno prepoznat praznik poput irskoga Svetog Patrika ili američkoga Dana zahvalnosti? Nažalost, treba priznati da je zbrka oko pojedinih praznika uzela svoj danak u hrvatskome narodu.
Primjerice, Dan državnosti se do 2001. godine slavio 30. svibnja u spomen na konstituiranje prvoga demokratski izabranog višestranačkog Sabora. 2001. godine isti praznik nova je vlast prenijela na 25. lipnja, a po zadnjim izmjenama Zakona koji definira praznike iz 2020. godine, Dan državnosti vratio se na 30. svibnja. Također, po zadnjim izmjenama Zakona iz 2020. godine, Dan nezavisnosti, koji obilježava povijesnu odluku Sabora o pokretanju postupka razdruživanja od ostalih članica SFRJ-a, slavi se 25. lipnja te ima značaj spomendana. Sve ovo za posljedicu ima nemogućnost poistovjećivanja hrvatskoga naroda s datumima koji su udarili temelje hrvatskoj državi i državnim institucijama. Dan antifašističke borbe nažalost gotovo svake godine obilježen je bezizlaznim ideološkim previranjima koje u pravilu ne pobuđuju potencijal zdravo argumentirane javne rasprave, već nas, upravo suprotno, bacaju nazad u rovove 40-ih godina prošlog stoljeća. Drugim riječima, pojam antifašizma i danas u Hrvatskoj uzrokuje razjedinjavanje, a ne zajedništvo.
Antifašizam posjeduje veliku mogućnost okupljanja, a neki intelektualci ne prežu od ideje otkupiteljske moći istoimenog pokreta za sve narode na ovim prostorima, ako mu se pristupi iskreno i objektivno te s odrješitom političkom voljom. Nastavno na politički vrući svibanj, svake godine u jeku turističke sezone nastupa vrući kolovoz, kada se državni i politički vrh okuplja u Kninu te obilježava Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. Naime, i ovaj praznik obilježile su brojne kontroverze poput dviju službenih proslava, jedna u Kninu, a druga u malenome mjestu Dalmatinske zagore Čavoglavama. Na sreću, takva praksa danas je stvar prošlosti i svake godine veliki broj Hrvata, iz Hrvatske i izvan nje, posjećuje Knin te proslavlja ovaj dan sve do kasnih noćnih sati. Tih dana održava se i povijesna Sinjska alka, koja nema status ni praznika ni spomendana, ali veliki je društveni događaj, popraćen na nacionalnoj televiziji jednako kao i obilježavanje Oluje. Veliki broj ljudi taj dan spušta se u Cetinsku krajinu, a slavodobitnik pridobiva veliku čast na gradskoj, regionalnoj i nacionalnoj razini. Nakon ovih, tzv. sekularnih praznika, slijedi jedan kršćanski, Velika Gospa. Ovaj blagdan specifičan je u hrvatskome narodu, ponajprije zbog mnogih hrvatskih i bosansko-hercegovačkih marijanskih svetišta, koje u vrijeme priprave za ovaj blagdan i ovo slavlje, posjećuju brojni vjernici, ponajviše Hrvati iz cijeloga svijeta.
Pri kraju godine, točnije u jesen, dočekuje nas još jedan kršćanski blagdan, Dan svih svetih. Dan kada posjećujemo grobove naših bližnjih. Međutim, ovaj blagdan poseban je po unikatnoj kulturološkoj, a s druge strane široko kolektivnoj navici paljenja svijeća za sve umrle podno velikih križeva na grobljima. Poruka nade, zajedništva i univerzalnih humanih vrijednosti, a opet duboko ukorijenjena u hrvatski identitet. Naposljetku, s hladnijim danima dolazi Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata koji se obilježava 18.11. Dan kada je pao Vukovar 1991. godine. Pojedini analitičari su govorili da obilježavanjem ovoga dana Hrvati sami sebi nabijaju kompleks žrtve, ali pohađanje gradova poput Vukovara i Škabrnje govori o oprostu onima koji su činili zlodjela. Ne stvara se kompleks žrtve obilježavanjem pada Vukovara, već neiskorištavanjem geostrateške pozicije grada na Dunavu ili primjerice, dugoročnim neuspjelim rješavanjem problema nestalih.
Postoji još dana u godini, poput Božića i Uskrsa, kada se Hrvati tradicionalno okupljaju, međutim, ostaje i dalje pitanje je li se ikada u povijesti hrvatskoga naroda dogodilo toliko mnogobrojno i spontano okupljanje poput onoga kada smo dočekali hrvatsku reprezentaciju 2018. godine? Hoće li obilježavanje takvoga dana pasti u zaborav, ako nekada u budućnosti osvojimo i prvo mjesto? Rezultat Vatrenih je definitivno bio ključan povod za ovakvo okupljanje i zajedničko slavlje bez ijednog incidenta, ali u narednim godinama, ako ćemo ikada od toga dana raditi neku vrstu spomendana ili praznika, slavilo bi se nacionalno zajedništvo kojem smo svi zajedno svjedočili tih dana.
