Kako onda obilježiti sjećanje na sve te silne svece? U prvim stoljećima zbog toga je nastao skupni termin za sve nepoznate i manje poznate svece – svetkovina Svih svetih, koju Crkva slavi 1. studenog.
U hebrejskom jeziku pojam „svet” označen je riječju qadoš, a ta riječ, čini se, izvedena je iz glagola koji je nekoć značio „sjeći”, „odijeliti”. To bi onda značilo da je sveto ono što je izuzeto iz svakodnevne uporabe, pa tako odijeljeno od svega drugoga, nešto što više nije profano. Je li doista tako?
Jednom je vjeroučitelj pitao dječaka na satu vjeronauka: „Želiš li biti svet?“ „Ne bih ja to, sveci su mi nekako preozbiljni, nikad se ne smiju“, odgovorio je dječak. Upravo odgovor ovoga dječaka često je stav mnogih ljudi na poimanje svetosti. Takvom stavu ponekad pridonosi i način na koji svece prikazujemo, kao pretjerivanje i romantiziranije njihovih biografija. Često ih doživljavamo kao neke „nadljude“ koji su daleko iznad nas običnih ljudi. Ne osjećamo se biti pozvanima u njihovu društvu. „Nisam ja za tako društvo, grešan sam čovjek“, rekli bismo.
U jednoj židovskoj hasidskoj priči pripovijeda se o rabinu koji je rado išao na tržnicu i promatrao ponašanje ljudi. Jednoga dana ukaže mu se prorok Ilija, a rabin ga upita, hoće li itko od onih što trguju na tržnici doći u nebo. Ilija mu odgovori: „Neće ni jedan jedini!“ U to ugledaju kako se izdaleka približavaju dva čovjeka, a prorok Ilija upre prstom u njih i kaže: „Ona dvojica će sigurno u nebo“. Na to rabin, sav znatiželjan, potrča im u susret da čuje što su po zanimanju, misleći da možda o tome ovisi nebo. Oni mu odgovore: „Mi smo cirkusanti, putujemo svijetom i uveseljavamo ljude“.
To je samo priča, ali ona sadrži mudru poruku: ako može doći u nebo obični cirkusant koji svojim zanimanjem služi ljudima i čini njihov život ljepšim, zar ima neko drugo zanimanje u kojem ne bi bilo moguće postići svetost? Oscar Wilde je napisao da „jedina razlika između sveca i grešnika je da svaki svetac ima prošlost, a svaki grešnik budućnost. “Svetkovina Svih Svetih ne stavlja u prvi plan svece koje ionako slavimo kroz cijelu crkvenu godinu, već svetost kao odrednicu ljudskog života. Pozvani smo suočiti se s našim vlastitim životom i pozivom na svetost.
Model svetosti daju nam i Isusova blaženstva. On nam pokazuju da je svetost dohvatljiva svakome od nas. Dakako uz puno odricanja, truda i rada na sebi. Blaženstva su put prema svetosti. Isus nas ne nagovara da nešto učinimo ili da budemo netko zbog nekakve nagrade. Ne govori nam da trebamo činiti sve te stvari – da duhovno osiromašimo, da tugujemo, da trpimo ugnjetavanje, glad i žeđ – kako bismo primili blagoslov. Svetost nije odgovor na pitanje: Kako živiš? Svetost je odgovor na pitanje: Zašto živiš? Kojim se duhom nadahnjuješ? Za koga s opredjeljuješ?
„Bog stvara iz ničega. Predivno, kažete vi. Da, nema sumnje, ali on čini nešto još veličanstvenije: on pravi svece od grješnika.“
(Søren Kierkegaard)
