Prije svega, mislim da je pri predstavljanju napravljena kolosalna pogreška jer joj se pristupilo vizualima s dječjeg laptopa, bez video prezentacije a pogotovo bez osnovne, ključne stavke pojašnjenja funkcionalnosti, a ne arhitektonskog ostvarenja.
Ideja je bezdvojbeno bila dobiti (i) omaž Turini, postmoderni, brutalizmu, ali poanta je sljedeća: ako je ovo između ostaloga spomenik, ljudi moraju znati da će ovo biti - živi spomenik, piše Tomislav Juranović iz Jutarnjeg lista.
Ovo nije kraj, već početak
Natječajem je odabrano rješenje na temelju kojeg tek slijede idejni, glavni i izvedbeni projekt; čak i sam Natječajni program ima zasebno poglavlje „Prilagodba prvonagrađenog rješenja“. Dakle, ovo nije kraj, već početak. Postoje pritom četiri vrlo usporediva stadiona, pogotovo u Lausennei, Genovi i Bragi.
Pritom, na tim dijagonalnim uglovima može se postaviti transparentna zaštita od laminiranog stakla, polikarbonata ili ETFE-a; može se zatvoriti samo niža razina i ostaviti vizualni otvor prema Maksimiru; mogu se napraviti vertikalni wind-screenovi iza posljednjih redova; može se produljiti unutarnji rub krova, osobito u kutovima; a moguće je i akustički oblikovati donju plohu krova tako da se zvuk vraća prema travnjaku. Dakle, izvana bi stadion i dalje izgledao "razrezano“, a gledatelj iznutra ne bi imao doživljaj Vile propuh. Tako govori nekoliko ljudi s kojima sam razgovarao. A oni neku kiflu znaju...
Ujedno, nakon što je novi stadion u Bilbau, taj sada već famozni San Mames bio dovršen, pokazalo se da početni krov nije dovoljno štitio gledatelje od kiše nošene vjetrom. Athletic je naručio ozbiljne CFD analize vjetra i kiše i 2016. produljio krov za 13 do čak 23 metra, dodavši oko 4700 m² lagane ETFE konstrukcije. Procjena je bila da će se broj sjedala pogođenih kišom smanjiti za otprilike 60–70 posto. Arhitektonska ideja San Mamésa pritom nije nestala; intervencija je poslije dobila i prestižnu nagradu za konstrukciju...
Funkcionalnost je ključ
Četiri tribine, naglašeni zasebni Sjever, gole velike plohe krova, dijagonalni kutovi i odnos prema parku jesu DNK pobjedničkog projekta. Ako bi se to sve uklonilo i napravio zatvoreni oval, teško bi se više moglo govoriti o razradi istog arhitektonskog koncepta. I Plejić/Boban upravo tako formuliraju granicu: promjene da, gubitak osnovne ideje ne. E sad, je li to dobro, i je li se nekom sviđa, nije poanta: funkcionalnost je ključ svega! Ovo, konačno, nije ni želja za nekom presudom...
Ali vratimo se na koncept: i unutar te granice prijelaza ima prostora za promjene: krov na kraju može biti dublji i tanji, kutovi mogu dobiti gotovo nevidljivu prozirnu opnu, sadašnja golema otvorenost može biti bitno smanjena, konstrukcijski elementi mogu promijeniti proporcije, tribine i komunikacije mogu se optimizirati, mogu se promijeniti materijali, stolice, osvjetljenje, fasadne mreže, hospitality, ugostiteljstvo, ulazi... Taj dio, realno, i važno, nismo ni vidjeli.
Dakle, stadion nije, simbolično, "beton verzija". Šteta je iskreno ta, a čini mi se i nemjerljiva, što je ekipa jučer potrošila vrijeme držeći predavanje iz povijesti umjetnosti, umjesto da je sve svela na plošnu razinu funkcionalnosti koju svi razumiju. Ne govorim da je ovo sjajno, niti branim izbor, ali siguran sam da bi savršena oluja ipak, barem djelomice, zaobišla Zagreb...
