Profesor Musa istaknuo je da je Tokićevo pjesništvo u tematsko-motivskom pogledu široko razvedeno, višeslojno i kompleksno, ali čvrsto integrirano samosvojnošću njegove poetike, misaonosti i jezične osobitosti.
Tokićeva refleksivna lirika, naglašava, humanistički je oplemenjena osobitom emocionalnošću i dubinom riječi i slike. Ona produbljuje doživljaj, snaži vjeru i domoljublje, klanja se moćima ljubavi, a život i smrt mosti neprolazom, piše Musa.
Napomenuo je i da Tokićev pjesnički svijet često pokreću zavičajni motivi što se očituje u slikama krajolika, značajkama govora, običaja i etičkim uvjerenjima, postojanosti vjere i ljubavi, što metaforom nade i pouzdanosti štiti i spašava taj kozmos držeći ga otkupiteljskim žarom, javom i snovima svoga pjesničkog ostvaraja.
Po Musinim riječima, Tokićevo se pjesništvo rađa iz životno bogata iskustva, plodne i odnjegovane jezične riznice bogaćene literarnim i znanstvenim pritocima te korištenjem svakodnevna leksika.
"Tokić piše u najboljoj whitmanovskoj zamisli, bez osobita kićenja, bez mitskih i fantastičnih obilježja, jasno glasno i uvjerljivo", dodao je i naglasio da je tu riječ o slobodnim stihovima bliskima prozi s dosta reminiscencija na biblijske tekstove.
Tokićeva je poezija dubokoga iskustva zagledana u Apsolut, o prvim i posljednjim stvarima, napisana samosvojnim jezikom što ga "s obe ruke" drže srce i razum, istaknuo je.
U knjigu "Breme te tvoje nosi" (236 str.) uvrštene su pjesme iz zbirka: Knjiga nemira, Drago kamenje, Oteto sunce, Sjaju li zvijezde, Uspinjanja, Moja kam, Siguran grm i Konjanik.
Mijo Tokić rođen je 1951. u Kongori kod Tomislavgrada. Objavio je deset zbriki pjesama. Za poeziju je nagrađivan više puta, a između ostaloga dobitnik je Nagrade Dubravko Horvatić te nagrade Hrvatskoga kulturnoga društva sv. Jeronima. Pjesme su mu uvrštene u udžbenike hrvatskoga jezika, a zastupljen je i u više pjesničkih antologija i zbornika.
