Katedrala je posvećena 25. kolovoza 1217, premda je ona u redovitoj upotrebi bila i ranije, što se vidi po pokapanju crkvenih i svjetovnih odličnika u njezinoj unutrašnjosti, kaže se.
Tada je Ugarsko-hrvatski kralj Andrija II. (1205.-1235.) pošao u križarski rat u Palestinu i na putu prema Dalmaciji došao u Zagreb. Pratilo ga je osam biskupa i dva nadbiskupa koji su posvetiti Zagrebačku katedralu.
To stoji u najopsežnijem radu o zagrebačkoj katedrali, djelu zagrebačkog kanonika kustosa Antuna Ivandije „Stara zagrebačka katedrala, Historijsko-umjetnička rasprava“ (1948). Radi se o Ivandijinoj doktorskoj disertaciji koja nikada nije objavljena, a čije su podatke obilno koristile autorice monografije Zagrebačka katedrala Ana Dejanović i Željka Čorak (1988).
Danas se zagrebačka katedrala često naziva i Stepinčeva katedrala, a kao titular se slavi Uznesenje Blažene Djevice Marije (Velika Gospa), iako je katedrala posvećena sv. Stjepanu Kralju.
"Najstariji dokumenti jasno govore da je patron biskupije i katedrale sv. Stjepan Kralj, a ne Bl. Djevica Marija. Sva kasnija mišljenja i želje pojedinaca, koji bi htjeli drukčije, nemaju historijskog temelja“, ističe Ivandija.
Ipak, prevladava mišljenje da bulom pape Pija IX. Ubi primum placuit“, kojom je 1852. godine Zagrebačka biskupija uzdignuta na čast nadbiskupije, katedralna crkva promijenila titulara. Naime, u Buli se spominje crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije kao metropolitanska crkva nove nadbiskupije i njezino sjedište, dodaje se.
U tekstu koji je nadbiskupija objavila u povodu obljetnice, spominje se da je nakon nedavnog potresa otkriven veći dio nadgrobne ploče biskupa Luke Baratina, koja je prije bila poznata samo po fragmentu glave, a koja s novim otkrićima čini cjelinu.
Kako do kamena za obnovu?
No, posljedice potresa iz 2020. zadaju glavobolju istraživačima koji brinu o vrstama kamena kojim bi trebala biti obnovljena Zagrebačka katedrala.
Četvoro autora sa Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta u Zagrebu: Ana Maričić, Zlatko Briševac, Petar Hrženjak i Helena Jezidžić, u novom broju časopisa toga fakulteta ističu, uz ino, da se eksploatacija kamena kojim je građena Katedrala na nekadašnjim nalazištima ne može obnoviti, niti je moguće eksploatirati građevinski kamen na novim lokacijama.
Tijekom povijesti za izgradnju i obnovu Katedrale koristilo se pet različitih vrsti kamena: četiri domaće - litotamnijev vapnenac, litavac, vapnenački pješčenjak, vinicit - i peti uvozni talijanski travertin.
Točnu količinu pojedine vrste kamena upotrijebljenog u gradnji Katedrale moguće je utvrditi tek nakon restauracije pod vodstvom Hermanna Bolléa.
On je 1882. koristio kamen iz Vrapča, iz Podsuseda (Bizek), iz Bregova kod Samobora, iz Vinice, te iz Markuševca.
Iz Bregova je dovezeno 61,93 kubična metra, iz Vinice 83,74 kubična metra, a najveći dio, 126.078 kubična metra kamena, dovezen je iz Podsuseda, kaže se u tekstu.
Na tim izvornim lokacijama traju službene zabrane vađenja kamena kao i negativna percepcija javnosti, zbog čega ondje nije moguće vaditi kamen za obnovu Katedrale, ističe se.
Autori s RGN fakulteta smatraju da je potrebno raditi na pronalaženju vizualnih prikaza rudarenja kamena i te materijale kategorizirati kao javna dobra, te teko sačuvati kulturno sjećanje na ovu ljudsku djelatnost.
