Naglasci su to rasprave o obnovi kulturne baštine Zagreba održane u Hrvatskom školskom muzeju u Zagrebu, važnoj povijesno-umjetničkoj građevini kojoj niz pitanja priječi pristupanje obnovi.
Neki sudionici istaknuli su kako Zakon o obnovi potresom oštećene baštine donosi neke korisne alate za provođenje obnove, ali i stvara prepreke.
Odjeljivanje konstrukcijske od cjelovite obnove
Pročelnica Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode Lana Križaj ističe problem zakonskog odjeljivanja konstrukcijske od cjelovite obnove.
To je u samoj provedbi obnove dovelo do cijelog niza problema jer naravno, svako kulturno dobro, ali općenito svaka zgrada, mora se gledati cjelovito, kazala je Lana Križaj i objasnila da je to „diktat europskog Fonda solidarnosti od kud su se radovi financirali“.
Radimo po tom zakonu i snalazimo se najbolje što možemo da bi se vrijedni elementi baštine sačuvali, kazala je.
Fond za solidarnost namijenjen za brzu reakciju na terenu. Ja bih se usudio reći da je putem njega pokrivena trećina financija obnove. Dvije trećine su sada pred nama, kazao je Alen Braun s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu.
Razdvajanje cjeline obnove na dvije faze dovodi da određene marginalizacije važnog aspekta baštine.
Konzervirati i unutrašnji namještaj
Povjesničar umjetnosti s Filozofskog fakulteta u Zagrebu Dragan Damjanović upozorio je da u obnovi treba čuvati sve što se može, jer svaki najmanji gubitak neke povijesne strukture, nekog oslika, nekog namještaja, pa u krajnjem slučaju izvornih materijala, postaje trajan.
Nije dovoljno čuvati samo pročelja, nego i ono što je u tim zgradama unutra, ispod žbuke, itd, jer je ta baština najvrijednije što Zagreb ima, kazao je.
Zamjenica pročelnice Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo Nikolina Radić- Štivić proširuje zaštitu i na „njezinu funkcionalnu šemu“, izvornu namjenu i održivost koju danas, osim ekonomske, čini i društvena održivost.
To, međutim, ne podrazumijeva ekonomsku samoodrživost, jer je baština javni resurs u koji treba ulagati javna sredstva.
Konstrukcijskom obnovom otpornost zgrada se podiže na otprilike 75 otpornosti koje imaju nove zgrade, pri čemu treba imati na umu da su to građevine od kojih je nekima životni vijek prošao dva, i tri puta.
Neki preskaču obnovu podruma
To je naglasio Dejan Čižmar s Tehničkog veleučilišta u Zagrebu. Dodao je da na papiru sve izgleda jednostavno, ali kada se susretnete sa zastarjelim instalacijama, sa svim termotehničkim sustavima i s neuređenim podrumima čija se obnova u dijelu slučajeva zaobilazi, rezultat obnove će biti takav da ćemo imati zgrade koje će za 4, 5, 10 godina imati probleme s instalacijama, s podrumima.
Napravit će se konstrukcijska obnova, potrošit će se ogromna sredstva, a opet ćete imati podrum koji je neodržavan, gdje imamo kapilarnu vlagu i drugi niz problema koji će se prije ili kasnije manifestirati, kazao je.
Arhitekt Alen Braun kazao je da je bavljenje baštinom izuzetno zahtjevno, jer je „svaka kuća slučaj za sebe“. Za svaku treba provesti velika istraživanja da bismo donijeli prihvatljive odluke sa što manjom greškom.
Imate kratko vrijeme projektiranja, koje nam diktiraju financijska sredstva, izvođači su nam takvi kakvi jesu, hrvatska građevinska operativa i u normalnim okolnostima teško zadovoljava domaće potrebe.
Posljedice su nekvalitetna radna snaga. „I vi imate danas u Muzeju za umjetnost i obrt sljedeću uputu radnicima za gradnju ispisanu na zidu: 'This wall is not important' (Ovaj zid nije bitan). Ima puno osjetljivijih stvari, a još više će ih biti kada krene cjelovita obnova", kazao je.
Čižmar je skrenuo pozornost na činjenicu da se navedeni problemi tiču javnih građevina, kod kojih nema vlasničkih problema.
MUO dobar primjer pripreme
Izrazio je nezadovoljstvo slabim angažmanom suvlasnika kod obnove privatnih građevina. Grad ili država su trebali više ne toliko s mrkvom koliko s batinom početi rješavati te probleme, jer se tiču opće sigurnosti. Zgrade imaju 10, 12, 15 suvlasnika i one svaki dan sve više propadaju, kazao je.
Braun je naveo pozitivno iskustvo obnove Muzeja za umjetnost i obrt, čije je vodstvo paralelno naručilo projekt konstrukcijske obnove, koja je ozbiljno oštećena u potresu, i projekt cjelovite obnove.
Tako smo mi zapravo, dok se radi o projektu konstruktivne obnove, dobili i idejni projekt budućeg funkcioniranja Muzeja, koji nam daje sliku cjeline, kazao je, ali je i upozorio na opterećenja koja muzejskoj funkciji stvara škola koja je u sastavu zgrade.
Nikolina Radić- Štivić se složila s problemima koji su uočeni, ali je kazala da se oni često izražavaju kroz pristup je li čaša napola puna ili prazna.
Raspravu koji je organizirao i udomio Hrvatski školski muzej u podstanarskim uvjetima, ona je zaključila: Koliko kod se bilo šta može kritizirati, u konačnici možemo, ako svi budemo jednako upirali u tom smjeru, godine 2026., kada ističe Nacionalni plan oporavka i otpornosti, imati obnovljene sve javne objekte.
