Gostujući na Hrvatskoj televiziji u emisiji "Nedjeljom
u 2", 16. prosinca 2012. godine, beogradski odvjetnik Srđa Popović je govorio i o stanju duha u Srbiji i Beogradu devedesetih godina i zovu ratničkih truba
kojeg je najveći dio tamošnje javnosti zdušno prihvatio, te među ostalim rekao
i ovo: "Oni su u to vreme tražili i
prizivali Treći svetski rat…, ili ako ne svetski, a ono bar balkanski i bili bi
srećni da su to uspeli…" uz konstataciju kako se ni više od 12 godina
poslije pada Slobodana Miloševića u
toj zemlji "nije promijenilo ništa".
Podsjetimo, spomenuti intelektualac i demokrat
bio je jedan od rijetkih ljudi u Srbiji koji su otvoreno, jasno i glasno
govorili kako se srpski fašisti koji su 1991. godine krenuli u svoj krvavi
pohod, mogu zaustaviti samo silom i da je to rješenje koje međunarodna
zajednica mora primijeniti ako želi okončati rat i spriječiti daljnje
krvoproliće. Zbog takve izjave koju je dao zapadnim medijima u prosincu 1991.
godine (što je u Srbiji protumačeno kao "poziv NATO-u na vojnu
intervenciju"), Popović je obilježen kao nacionalni izdajnik. Beograd i
Srbiju napustio je već krajem lipnja 1991. godine upravo zbog ozračja mržnje i
narastajućeg fašizma (o kojem su osim njega govorili i pisali i književnik Mirko Kovač, filozof Radomir Konstantinović, Bogdan Bogdanović i neki drugi
intelektualci) i vratio se tek nakon pada Slobodana
Miloševića.
Ovaj je
odvjetnik osim po tomu što je u vrijeme komunizma branio brojne disidente i
oponente režima, ostao upamćen po sjajnim i britkim analizama političke i
društvene zbilje u Srbiji, pri čemu je uvijek otvoreno i bez zadrške iznosio
svoje stavove i promišljanja, pa i onda kad su na tribine na kojima je nastupao
upadali batinaši - srpski neonacisti i četnici. Jako je dobro poznavao
prošlost, političku povijest naroda kojem je pripadao i njegov mentalitet i
nikad se nije libio stvari nazvati pravim imenom, koliko god to ponekad bilo
bolno.
Gotovo čitavo
desetljeće nakon što je "srpski izdajnik" i "janjičar", Srđa Popović, izrekao svoju
"heretičku" misao (da se Miloševića i njegov fašizam može zaustaviti
samo silom), Europa je postigla konsenzus oko zračnih udara NATO-a po vojnim
ciljevima u Srbiji i na Kosovu. Tako je spriječen najveći egzodus u dotadašnjoj
poratnoj povijesti Starog kontinenta i zaustavljen genocid koji se odvijao nad
Albancima - Kosovarima. No, svijet je, nažalost, godinama promatrao kataklizmu
u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ne poduzimajući gotovo ništa da se zaustave
potoci krvi i masovni zločini. Srpskom agresoru se dopustila okupacija gotovo
trećine Hrvatske, oko 70% Bosne i Hercegovine i surovo petogodišnje divljanje
pri čemu su barbarski uništavani gradovi i sela, domovi žrtava paljeni i
pljačkani, civili progonjeni i ubijani, žene i djevojčice silovane, a sve u ime
i za račun "srpstva" i "Velike Srbije". I na kraju ga je
Cllintonova administracija nagradila "Republikom Srpskom".
Srđa
Popović je jako dobro znao što slijedi iza višegodišnje
euforije koja je stvorena u Srbiji, Crnoj Gori i "srpskim zemljama"
zapadno od Drine u godinama prije rata, u situaciji kad su najradikalniji
nacionalistički elementi došli na vodeće pozicije i dobili masovnu potporu
naroda. Znao je, ne zato što je bio prorok, nego stoga što je bio spreman na
temelju svojih spoznaja o prošlosti i analizirajući epizode "nacionalnih
uzleta" koje su se ciklično ponavljale u duljem vremenskom trajanju
tijekom srpske povijesti (od Četničke akcije u Makedoniji preko Balkanskih
ratova, osvajanja sjeverne Albanije do Prvog i Drugog svjetskog rata), pogledati istini u oči.
Kako bi se shvatilo
o čemu je riječ, ali i izvukli zaključci o načinu na koji se ovo zlo koje se
rodilo u Srbiji i poput požara zahvatilo prekodrinske prostore može zaustaviti,
bilo je, dakle, dovoljno samo to: otvoriti
oči. Mnogima, nažalost, to ne polazi za rukom ni danas - i ne samo u
Srbiji, nego i ovdje kod nas, u Hrvatskoj koja je u ne tako davnoj prošlosti na
svojoj koži osjetila učinke i posljedice velikosrpskog fašizma; oni iz
povijesti nisu naučili ništa i skloni su i ovo što se sada događa sa Srbijom i
u Srbiji promatrati kao plod slučajnosti ili nekih stihijskih procesa koji
nastaju tko zna kako i zašto, buknu poput plamena i potom se ugase sami od
sebe.
Ništa
se ne događa slučajno
Naravno, nije
tako. Ništa se ne događa slučajno, samo po sebi. Ni jedan društveni proces ne
odvija se po automatizmu, bez povoda i razloga, nego ima svoje uzroke i
pokretačke mehanizme. Imamo li ambicija razumjeti ove složene i višeznačne
fenomene, najprije moramo biti svjesni tih činjenica, a potom bez predrasuda i
opterećenja pristupiti analizi. Ili, ako to ne želimo, možemo i onako kako to
mnogi od nas čine: zabiti glave u pijesak i negirati stvarnost. Izbor je na
nama.
To što su u
Srbiji i danas na vlasti ratni huškači i akteri srpske agresije iz devedesetih
godina, Aleksandar Vučić, Ivica Dačić, Aleksandar Vulin i njihova garnitura, također nije nikakav splet
okolnosti niti slučajnost, a još manje puki relikt jednog prošlog vremena u
kojem se samo zrcali lice režima čiji su krvavi tragovi još uvijek vidljivi - od
Slovenije preko Hrvatske i BiH do Kosova. Ratni huškači, politički i mentalni sljedbenici
i puleni balkanskog krvnika Slobodana
Miloševića, njegove žene, Mirjane
Marković i ratnog zločinca i četničkog vojvode, Vojislava Šešelja, odgajani su i stasali na matrici svojih mentora i
oni nisu u stanju promišljati razborito niti voditi razumnu politiku. Mentalno
i svjetonazorski pripadaju "srpskom svetu", odnosno, onoj mitskoj,
megalomanskoj, "svetosavskoj" Srbiji koja rješenje svih svojih
problema vidi u neprestanom širenju granica. No, ono što se ne rijetko zanemaruje, sadržano je u prostoj činjenici
kako ova velikosrpska - slobodno se može reći: fašistička - opcija ima ogromnu
potporu u biračkom tijelu Srbije. To je jasno manifestirano i prošle (2020.
godine), kad je Vučićeva SNS dobila
preko 62% glasova, Dačićeva SPS
10,7%, dok su malobrojne i nejake demokratske i građanske snage i dalje
ostale na margini i nisu uspjele prijeći izborni prag. Odnos snaga je gotovo
isti kao i u vrijeme Miloševića, jer ekstremna nacionalistička opcija ima preko
90% parlamenta u svojim rukama a konsenzus kad su u pitanju temeljne odrednice
jači je nego ikad.
U nemogućnosti
rješavanja pitanja unutarnjeg razvoja - kako gospodarskog, tako i političkog i
društvenog uopće - Srbija se već više od jednog stoljeća okreće traženju
"krivaca" oko sebe (u svome okruženju) i uporno se bavi
"ispravljanjem istorijskih nepravdi", pri čemu su teritorijalne
aspiracije u središtu velikosrpskog projekta. Naime, prema toj koncepciji,
Srbija može postići svoj "nacionalni cilj" ili "misiju"
(koja joj je dodijeljena "Božjom voljom"), samo ako "vrati u
svoje granice ono što je njeno", odnosno "ujedini sve srpske
zemlje" pri čemu se u prvom redu misli na područja zapadno od Drine. I
pritom uopće nije važno što ona nikad u povijesti na tim prostorima nije imala
svojih matičnih i državnih područja i što joj oni ne pripadaju ni po jednom
poznatom pravu (ni povijesnom ni etničkom).
Kao naseljenici
i izrazito manjinski element zahvaljujući volji velikih sila nasilno su prisvojili
područje današnje "Vojvodine", već stoljećima bez ikakvoga osnova
svojataju Kosovo smatrajući ga isključivo "srpskim" a danas tvrde
kako je genocidna "Republika Srpska" (entitet u okviru BiH)
"samo dio Zapadne Srbije u nastajanju" (dok cijela BiH pripada upravo
njima), negiraju i dalje postojanje nacija u okruženju (Makedonaca, Crnogoraca,
Bošnjaka - muslimana, Hrvata), ne kriju teritorijalne aspiracije prema
Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori, Makedoniji, Kosovu, a u radikalnijim varijantama i
prema dijelovima Grčke, Rumunjske, Bugarske. U svojim bolesnim glavama na sve
to oni imaju "istorijsko pravo". Samo za Srbe vrijedi ekskluzivno
"pravo" po kojem su njihove i zemlje koje su napustili u davnoj
prošlosti kao i one koje su u međuvremenu naselili, pa i područja koja im
trebaju zbog "strateških interesa" - kako bi zaokružili teritorij,
neovisno o tomu što su na njima manjina ili ih tamo uopće nema.
Od
Beogradskog pašaluka do "Velike Srbije" ili "Srpskog sveta"
Od kad su se iz tadašnjeg
Beogradskog pašaluka (koji je prema granicama najbolje odgovarao srpskom matičnom
etničkom prostoru) nakon Berlinskog kongresa (1878. godine) voljom velikih sila
počeli širiti na račun susjeda, apetiti su im porasli i od tada oni od svojih
megalomanskih ciljeva ne odustaju. To što fašističku velikosrpsku ideologiju
pokušavaju prikriti iza raznih floskula i parola ne treba zavaravati. Nekad
"Jugoslavija" ili "Velika Srbija", danas "Srpski
svet"; u suštinskom smislu riječ je o jednoj te istoj bolesnoj osvajačkoj
ideji čiji je krajnji cilj otimačina tuđih zemalja, genocid i etničko čišćenje
- osvajanje i prisvajanje onoga što nikad u povijesti nije bilo njihovo.
Iza sintagme
"Srpski svet" - za koji beogradski fašisti tvrde kako označava njihov
(srpski ili točnije, svesrpski) "duhovni prostor" - krije se ista
politika kakvu su vodili Nikola Pašić
i njegovi sljedbenici zaključno sa Slobodanom
Miloševićem kroz više od proteklih
stotinu godina. Tako su i dijelovi Bačke, Banata i "istočnog Srijema"
(koji danas tvore "Vojvodinu") u vrijeme dok su kao sastavnice ovih
(cjelovitih) regija bili u sastavu južne Ugarske odnosno Hrvatske, najprije
smatrani "srpskim duhovnim prostorom", potom su srpski nacionalisti
tražili "kulturnu i obrazovnu autonomiju", pa se to uskoro pretvorilo
u političke i na kraju teritorijalne pretenzije, da bi ova područja u konačnici
postala "oduvek srpska" i završila u granicama Srbije. Sličan
scenarij se ponavlja s Crnom Gorom i "Republikom Srpskom", obračun s
Kosovom tek slijedi, a za kraj je ostavljena Makedonija koja pritisnuta između
Grčke, Bugarske, Albanije i Srbije nema previše šanse ostati svoja i slobodna.
Pitanje je kako će se u budućnosti razvijati i odnos Srbije prema Hrvatskoj,
jer svojatanje dijela njezina teritorija zagovaranjem ponovnog osvajanja
fantomske "krajine" se nastavlja u kontinuitetu.
SOA
ne bez razloga ponovno upozorava na opasnost od srpskog ekstremizma
Militarizacija Srbije i
opčinjenost tamošnjih vojnih i političkih krugova vojnom silom i naoružavanjem
vojske, jedna je od realnih opasnosti za sve narode i zemlje u jugoistočnoj
Europi, pa i za Hrvatsku, pogotovu uzmu li se u obzir iskustva iz ne tako davne
prošlosti i poruke koje nam otuda stižu. Na opasnost od velikosrpskog
ekstremizma upozorava
i naša SOA (Sigurnosno-obavještajna agencija) u svome izvješću za 2020./2021.
godinu, navodeći na jednom mjestu:
" I dalje
su prisutne pojave velikosrpskog ekstremizma u pojedinim državama susjedstva, a
velikosrpska ideologija očituje se u poricanju teritorijalnog integriteta RH i
susjednih država, pozivanju na obnovu tzv. Republike Srpske Krajine te
netrpeljivosti prema drugim narodima ili negiranju njihova identiteta. Ovakve
velikosrpske i ekstremističke poruke ponekad javno upućuju političke i medijske
osobe iz susjednih država koristeći društvene mreže ili javne nastupe."
(Vidi: https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2020.pdf;
str. 12.; stranica posjećena 30. 9. 2021.; istaknuo: Z. P.)
Dakle, ta
opasnost ipak nije fatamorgana koju vide samo hrvatski "desničari"
ili oni neskloni Srbiji i Srbima, nego nalazi svoga konkretnog odraza u realnom
vremenu i prostoru. Zato nije mudro ignorirati činjenice i ne uzimati ih u
obzir. U svome izvješću SOA se dotiče i ugroza koje prijete od islamskog
ekstremizma i ruskog utjecaja, tako da opuštanja ne bi smjelo biti. Oprez je
majka mudrosti.
Vučić
i suradnici opčinjeni su oružjem i ubrzano rade na militarizaciji Srbije - i to
nije slučajno
Unatoč svemu, danas
je mnogim analitičarima u Hrvatskoj gotovo smiješno to što se događa u Srbiji
vezano za njezin odnos prema susjedima, pa i prema Kosovu i "Republici
Srpskoj". Oni uglavnom sve promatraju kroz prizmu dnevnopolitičkih
događaja, pri čemu zanemaruju neke bitne okolnosti koje uvjetuju ova gibanja i
u svojoj ukupnosti predstavljaju jedan mnogo dublji, složeniji i povezani
proces.
Prije svega,
mora se u obzir uzeti vanjskopolitički aspekt i činjenica kako su SAD
"digle ruke" od Balkana, jer imaju "preča posla", Europska
unija se pokazala kao slab čimbenik s nedefiniranom politikom i bez djelotvornih
mehanizama uz pomoć kojih bi utjecala na stanje na jugoistoku Europe, a Rusija
je kao i uvijek prisutna, popunjava te praznine i kao i uvijek do sada bez ikakvih
ograda daje potporu Srbiji u svemu što poduzima (pa i po pitanju Crne Gore,
"Republike Srpske" i Kosova). Snaga Srbije ustvari i izvire iz moći
Rusije i dok su naši istočni susjedi pijuni Moskve, na ovim prostorima mira
biti neće. Nitko razuman ne može poreći činjenicu kako se ruski diplomati
otvoreno miješaju u unutarnje stvari BiH, Crne Gore i Kosova i bez ikakve
dileme daju do znanja kako su na strani službenog Beograda - i to je ono što je
glavni problem i mora zabrinjavati. Ne budu li Rusi imali dostojnog takmaca na
Balkanu, stvari će se bez ikakve sumnje dalje komplicirati.
Drugi bitan
čimbenik je unutarnje stanje u Srbiji. Unatoč uvjerljivim pobjedama na
izborima, Vučić i društvo imaju vrlo oštru, borbenu, gotovo fanatičnu oporbu željnu
vlasti i moći barem koliko i oni, a koja je iako u priličnoj mjeri
dezorganizirana i heterogena, na svoju stranu uspjela pridobiti dio javnosti ogorčene
ne samo zbog načina vladavine režima, nego i iz brojnih drugih razloga: zbog
ekonomskog stanja, odsustva demokratskih mehanizama upravljanja državom, tutorstva
vlasti nad medijima, ali i zbog sve češćih i jačih glasova koji govore u prilog
tomu kako su vladari Srbije do guše u kriminalu.
Afera Vučićeve
povezanosti s kriminalcem, zločincem i kanibalom Veljkom Belivukom (Veljom Nevoljom) i sve glasnije optužbe za pljačke u koje su on i suradnici navodno
umiješani (a riječ je o basnoslovnim iznosima), ipak imaju svoj učinak. Oporba
režimu "puše" za vratom i već sad gromoglasno prijeti suđenjima i
teškim robijama, a Vučić je, naravno, prvi koji je na redu, pa sve ovo što čini
na političkom planu mora se gledati i u kontekstu njegova nastojanja spašavanja
vlastite kože - jer od sudskih progona je siguran samo dok je na vlasti pa se kao
utopljenik drži pozicije spreman braniti je svim sredstvima, ako treba i
izazivanjem novoga rata - ili ratova. Tako je, uostalom, radio i Milošević koji
nije slučajno niti stjecajem okolnosti zaigrao na kartu populizma obojenog
nacionalističkom retorikom i mitskim obrascima. Ono što svakako ne ulijeva
povjerenje jest činjenica da Vučićeva oporba nije ništa bolja nego on, pogotovu
kad je u pitanju stav prema "srpskom pitanju". Među njima veliki
utjecaj imaju fašističke i velikosrpske grupacije koje bi vrlo rado dodatno
radikalizirale stanje kad je posrijedi borba za budući "Srpski svet".
Inverzija
povijesti i propaganda kao oslonac ideologije i sredstvo za ostvarenje
"nacionalnih ciljeva"
U srpskoj
historiografiji, publicistici, novinstvu i javnom diskursu uopće, izokretanje
činjenica i lažni prikazi (kako daljnje tako i bliže) prošlosti su sasvim
normalna i široko prihvaćena stvar. Mitska komponenta igra veliku ulogu u tom
"srpskom pogledu na svijet" i ulogu srpske nacije u njemu i kroz
posljednjih 150 godina sve se pretvorilo u jedan snažni i agresivni mehanizam
uz pomoć kojeg se metodama propagande i ispiranja mozga u vlastitom etnikumu uspostavlja
posve iskrivljeni pogled na prošlost, ali i na sadašnjost. Prošlost se
"čisti" od svih "tamnih mrlja" i "natruha" koje
bi mogle pokvariti željenu sliku "nebeskog", "božjeg" i
"bezgrešnog" naroda i na temelju mitsko-romantičarskih obrazaca uspostavljaju
nove dogme ili učvršćuju stare, pri čemu se sve što je vezano za nacionalnu
povijest idealizira. Potom se ta lažna povijest nastoji prikazati kao
znanstvena akribija i istina.
Proces
sustavnog revidiranja povijesti ali i stvarnosti negiranjem temeljnih činjenica
i istine u korist SRba i Srbije vrlo intenzivno se odvijao u obje Jugoslavije u
kojima je prevladavao srpski utjecaj, za što su najvećim dijelom korišteni
državni mehanizmi. Kroz literaturu, publicistiku, crkveno nakladništvo,
kazalište, film, medije, poput crvene niti, od 1918. do 1990. godine, provlači
se jedna te ista matrica: Srbi su "jedini državotvorni narod" među
nacijama koje tvore Jugoslaviju , on je "osloboditeljski" i
"ujediniteljski" narod koji je "nesebično prolivao svoju krv za
slobodu drugih", u isto vrijeme i "junački" i
"mučenički" narod kojeg neprijatelji ga mrze i nastoje uništiti baš
zato što je takav (dobrohotan, miroljubiv, ponosan, samosvojan i hrabar) i zato
je izložen trajnim ugrozama vitalnih interesa upravo od svojih susjeda koje je
"oslobađao" uz "besprimjerne žrtve"; na kraju se priča
zaokružuje pozivom na osvetu ili "naplatu duga u krvi" - jer Srbi
imaju pravo "naplatiti dugove" svima onima koje su "svojom
krvlju oslobodili" ali i "vratiti milo za drago" svima koji su
ih "uništavali" kroz povijest i nad njima "vršili genocid".
Upravo na takvim su temeljima nastali zloćudni mitovi o "ustaškom
Jasenovcu", Jadovnu i brojnim drugim "stratištima Srba" (kojih
je nakon Prvog i Drugog svjetskog rata bilo po milijun "viška" -
usporede li se njihove tvrdnje o broju vlastitih ratnih žrtava i službeni
popisi stanovništva) i uz pomoć takvih nebuloznih izmišljotina je ispisana kolektivna
optužnica na račun nas Hrvata koji smo u vizuri srpskih rasista, nacionalnih
fanatika i mentalnih bolesnika zatrovanih mržnjom, svi od reda, u cjelini pripadnici
"genocidnog naroda" i "zločinci po rođenju".
I dok se na
jednoj strani kroje takve rasističke teorije samo zato da bi se
"nepodobnim" nacijama (osim nas na meti su i Albanci, Bošnjaci -
muslimani, Crnogorci, Makedonci, pa i Mađari, Nijemci, Bugari) otela zemlja i
prigrabila njihova dobra, na drugoj se uspostavlja matrica
"bezgrešnika", "pravednika", "mučenika" ali i
"junaka" oličenih u Srbima koji po naravi stvari predstavljaju sve
ono što je "plemenito" i "dobro". Oni su jedini autentični "branioci
pravoslavlja" i "srpstva", pripadnici "izabranog"
naroda i kandidati za "Lazarevu
nebesku vojsku" i od njih sve ovisi. Ta crno-bijela slika svijeta i
nakaradan pogled na stvarnost prenosi se na naraštaje srpske djece, prevladava u
crkvenim i intelektualnim krugovima ali i u velikom dijelu naroda i nalazi
svoga odraza u ukupnim odnosima između Srba i okruženja koji su opterećeni (najblaže
rečeno) nerazumijevanju i trajnim i teškim nesporazumima. Uostalom, kako danas
u XXI. stoljeću komunicirati s onima koji su opijeni "veličinom" i
"izabranošću" vlastite nacije, njezinim "poslanjem" ili
"misijom", tlapnjama o "Nebeskoj Srbiji" ili "Carstvu
Nebeskom", "slavnom prošlošću" u kojoj sve blista od
"srpskih pobjeda" - od "rušenja tri carstva" (Bizantskog,
Osmanlijskog i Austrougarskog) do "slavnih epopeja" u Balkanskim
ratovima, Prvom i Drugom svjetskom ratu i uzimaju za ozbiljno kako samo zato
što su Srbi imaju posebna prava kao ni jedan drugi narod na svijetu?
Neodržive teze
o "posebnim" pravima Srba među ostalim nalaze izraza i u
"legitimnom pravu" Srba da prema svojim interesima, željama i
ciljevima povlače državne granice onako kako im to odgovara, neovisno o pravima
drugih naroda. Taj ekskluzivizam (da imaju pravo oteti tuđe i uništiti druge) pripada
samo srpskom narodu i prirodna je posljedica njegove "izabranosti",
što je rječito izraženo floskulom po kojoj su Srbi "trinaesto, izgubljeno i najnesrećnije pleme Izrailjovo".
Srpski fašisti koji inače organski ne podnose Židove rado se identificiraju s
njima samo radi toga što time žele potvrditi svoju biblijsku
"izabranost".
Jednom riječju,
prema ovom iščašenom pogledu na svijet, Srbima je dopušteno sve. U vizuri
velikosrpskih ideologa i poklonika "svetosavlja" središte Univerzuma
je srpska nacija i oko nje se sve vrti, pa nije nikakvo čudo da se i svi
osvajački ratovi i zla što ih čine uvijek opravdavaju na isti način -
"obranom vitalnih interesa srpske nacije", dok se odgovornost
prebacuje na Boga, jer "sve što čine Srbi čine po naumu Božjem". I u
tom "Božjem naumu" (a koji se sastoji od osvajanja zemalja drugih
naroda metodama genocida i etničkog čišćenja) nema prostora za greške
"izabranog naroda". I kad Srbin ubija to je "Bogu ugodno"!?
Zar to nisu konstrukcije od kojih se svakom čovjeku zdravog razuma diže kosa na
glavi?
Zemaljska i
"Nebeska" Srbija ujedinjene koračaju stazom "kosovskih
vitezova", putem "besmrtne nebeske slave Lazareve vojske",
osnaženi "svetosavljem" i svojom "junačkom tradicijom" i za
Srbe "drugog puta nema". Upravo
taj fatalistički zaključak po kojem "drugog puta nema", jest ona kobna, sudbinska poveznica između
prošlosti, sadašnjosti i budućnosti koja srpski narod stavlja u položaj taoca
vlastitih mitova, fikcija i opsjena.
