Otkad su ljudi svjesni sebe, postavljaju pitanje o smrti. Otada pokušavaju različite a uzaludne pogodbe sa smrću, podmićujući je žrtvom, prinosom, molitvom. Za smrt su rezervirali i posebno carstvo, uglavnom negdje ispod, u tamnim dubinama zemlje, u špiljama i podzemnim svjetovima iz kojih izlaza nema. Ipak, smrt se nastanila usred života i kako stvari stoje tu će i ostati. Usprkos silnoj ljudskoj želji, usprkos više ili manje domišljatim mitskim religioznim objašnjenjima o njezinu nastanku, među koje treba ubrojiti i biblijsko, usprkos znanstvenim postignućima i popularnim eliksirima: ona se sudbinski svezala sa životom kao neki njegov polaritet i nadopuna. Pa ipak ljudi oduvijek osjećaju strah od njezine prisutnosti, htjeli bi je zaobići i prevariti. A smrt je neprevarljiva i neumorna. Victor Hugo će reći kako je čovjek osuđenik na smrt koji uživa neodređenu odgodu. Razmišljajući o smrti poteškoće se čine nepremostive, jer smrt je izvan svakog našeg iskustva: nitko od ljudi ne može reći: „Umro sam“. Smrt pripada posve drugačijem iskustvu od bilo čega drugoga: iako pripada poretku stvari, ona je izvanredna kategorija – nevidljiva, a tako bliska.
Francuski filozof Vladimir Jankelevitch razlikuje tri lica smrti. Smrt u trećem licu je smrt općenito, apstraktna i bezimena. Ona je predmet medicine, biologije ili demografije. On je vijest izvan nas, lagani podsjetnik da ćemo jednog dana umrijeti, ali zbog nečega mislimo da taj dan nikada neće doći. Smrt u prvom licu nije smrt tamo nekoga, ona remeti svijet jer je ne neponovljiva i jedinstvena – „Umrijet ćemo sami“, kaže Pascal. Između prve i treće, postoji smrt u drugom licu. Smrt bliskog bića koja nam nije otkrila ništa novo, jer su ljudi umirali i prije, ali otkada smo ožalošćeni, otkrili smo pojavu nepoznate dubine. Čovjek pogođen smrću počinje smrt shvaćati ozbiljno kao nešto stvarno, neizbježno i osobno. Ta nas smrt u drugom licu vodi prema prvom licu. Naša je smrt uvijek u futuru: „Umrijet ću“, kaže Jankelevitch. Ona je najdublje skrivena tajna i srž našega života, ona je bolest koja konstituira naše zdravlje. Smrt nije samo moja smrt, nego je smrt drugoga na neki način i umiranje djela mene. (A. Vučković). „Nitko sebi ne živi, nitko sebi ne umire“ (Rim 14,7) kaže sv. Pavao Rimljanima, jer odlazak ljubljenog, smrt je s kojom umire i dio nas samih.
Kristova smrt na križu koje se spominjemo na Veliki petak za kršćane je smrt u drugom licu, smrt najbliže osobe, ali istovremeno i smrt koja daje život. Prema riječima Vladimira Jankelevitcha Krist premošćuje naše nepoznavanje smrti, on je dovodi u naše iskustvo, on je jedini koje je mogao reći: „Umro sam“. Njegova nam muka otkriva pojavu nepoznate dubine. Samo s njim možemo smrt shvatiti ozbiljno, samo s njim smrt postaje stvarna, neizbježna i osobna, nakon čega nepoznatu dubinu zahvaća život.
„Tvojim se vjernima život mijenja, a ne oduzima.“ Tom jednostavnom, a tako snažnom i utješnom rečenicom iz sprovodnog predslovlja kršćani sažimaju svoju vjeru spram smrti. Smrt za vjernike nije oduzimanje, dokrajčenje, nego mijena život. Život se mijenja, preobražava i postaje istinskim životom. Zbog toga je sprovod za kršćane uvijek bio jedno paradoksalno slavlje, kao što je i sama vjera paradoks. Tako se s jedne strane slavio sprovod kao događaj tuge i rastanka od ljubljenih osoba, te s druge strane žudnje za još neprisutnim i dalekim Kristovim licem.
U stavu prema smrti oslikava se i naš stav prema životu. Smisao se smrti nalazi u osmišljenom životu. Nije moguće najprije osmisliti smrt kako bi se imao smisleniji život. Vjernik ne vidi s druge strane, ali živi u uvjerenju kako je smrt prolaz na drugu stranu, kako je njegov život već uronjen u smrt i uskrsnuće Kristovo, kako ne umire sam i nije osuđen na usamljenost. Vjera može na ovom mjestu nastaviti tamo gdje filozofija zastaje. Život poslije smrti nije nešto što nam daje budućnost, nego nam daje našu prošlost – naša prošlost postaje smislena, jer su naši činovi imali vječne posljedice. To je pravo značenje Otkupljenja, to i jest Otkupljenje, a ono može doći samo po onom koji je mogao reći: „Umro sam“.