Diplomirala je komparativnu književnost i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1975. Kao novinarka pisala za Start, Danas, NIN i dr. Od 1990. živi i radi naizmjence u Zagrebu, Beču, Stockholmu i Istri. Nakon zbirke feminističkih eseja Smrtni grijesi feminizma (1984), objavila romane Hologrami straha (1988) i Mramorna koža (1989).
Bila na meti nacionalista
U njima se koristi autobiografskim oblikom iskazivanja, odnosno postupcima evokativnoga i monološkog razvijanja proze. Roman Božanska glad (1995), kojemu je u središtu motiv kanibalizma, kao posljedice ljubavničke posesivnosti, isprepleten je esejističkim, asocijativnim dijelovima, a bizarna priča tematizira važne probleme suvremenosti: nasilje, kulturni identitet i ograničenost jezične komunikacije.
Početkom 1990-ih bila je, zajedno s još nekoliko autorica, meta nacionalističkih napada nakon što su u jednom tekstu označene kao "Vještice iz Rija". Unatoč tome, nastavila je graditi međunarodnu karijeru te objavila niz zapaženih knjiga, među kojima su "Kako smo preživjeli", "Balkan Express", "Oni ne bi ni mrava zgazili", "Café Europa", "Basne o komunizmu" i "Ponovo u kavani Europa".
S obzirom da nije dobila gotovo nikakvu podršku i pomoć od prijatelja i kolega, Slavenka Drakulić napušta Hrvatsku. Pisala je za više novina i magazina na raznim jezicima, uključujući The Nation, La Stampa, švedski Dagens Nyheter, Frankfurter Allgemeine Zeitung i danski Politiken.
U svojim romanima često se bavila ženskim iskustvom, a među njezinim najpoznatijim djelima nalaze se i knjige inspirirane životima Fride Kahlo i Milene Einstein.
Roman Kao da me nema (1999), objavljen na devet jezika, temelji se na dokumentarističkoj građi i bavi se temom silovanja logorašica u Bosni. Tijekom 1990-ih na engleskom jeziku objavila je tri zbirke eseja (How we survived communism and even laughed; Balkan express; Café Europa), a izbor je objavljen i na hrvatskome (Kako smo preživjeli, 1997).
Veliki gubitak za književnost
Knjiga eseja o ratnim zločincima procesuiranima na Međunarodnom sudu pravde u Hagu Oni ne bi ni mrava zgazili (2003) bavi se ratom i i posljedicama rata na sudbine pojedinaca. Frida ili o boli (2007) romansirana je biografija meksičke slikarice Fride Kahlo, roman Optužena (2012) bavi se temom zlostavljanja u obitelji, a roman Dora i Minotaur: moj život s Picassom (2015) rekonstruira život Dore Maar. Njezina trajna zaokupljenost problemima žene u modernom svijetu nastavlja se i u romanu Mileva Einstein, teorija tuge (2016) i zbirci Nevidljiva žena i druge priče (2018).
Bila je udana za švedskog novinara Richarda Swartza, a majka je spisateljice Rujane Jeger.
Fotografija: Screenshot HRT
Njezina smrt predstavlja veliki gubitak za hrvatsku i europsku književnost te novinarstvo.
