'Oluja' je bila neizbježna - a za rat i žrtve
odgovaran je agresor: Srbija, Crna Gora, "JNA" i teroristi s
okupiranih područja
2. Dio
Zašto se 'Oluja' nije mogla izbjeći – podsjećanje
Teroristi iz
"sao krajine" i njihovi beogradski mentori, ali i današnji
najistaknutiji politički predstavnici Srba u Hrvatskoj, preko noći su "zaboravili"
kakva su sve zlodjela srpski ekstremisti počinili tijekom višegodišnje
okupacije hrvatskog državnog teritorija, kao i desetke mirovnih prijedloga i sporazuma
koje su arogantno odbijali izrugujući se ne samo Hrvatskoj i dr. Tuđmanu, nego
i međunarodnim institucijama i cijelom demokratskom svijetu. Nisu se obazirali
ni na obvezujuće rezolucije Vijeća sigurnosti i odluke Opće skupštine OUN-a, od
kojih niti jedna jedina nije išla u njihovu korist.
Republika Hrvatska
je kao međunarodno priznata država i punopravna članica OUN trpjela poniženje i
samovolju koja je narušavala njezine vitalne životne funkcije (među ostalim
sprječavanje protoka roba i ljudi i ugrožavanje pravne, osobne i imovinske
sigurnosti građana uz teško kršenje ljudskih prava i sloboda protivno svim
odredbama međunarodnog prava i samog hrvatskog Ustava). U ovom slučaju bio
je, dakle, na djelu klasični oblik terorizma, u što nema nikakve sumnje.
Bahatost i
isključivost Milana Martića i družine (koji su vjerovali da će Srbija uz
potporu Rusije u odsudnom trenutku stati iza njih), išla je do te mjere da su
neposredno prije 'Oluje' kao moguću platformu za pregovore s
hrvatskom stranom glatko odbili i izvrgnuli ruglu čak i tzv. plan Z – 4,
kojeg su mnogi s pravom zvali 'luđačkom košuljom' za Hrvatsku. Sve do 4.
kolovoza 1995. godine, dosljedno i uporno su provodili svoj projekt
'saoizacije', nastojeći objediniti okupirane prostore u jednu cjelinu i potom
ih s osvojenim područjima u Bosni i Hercegovini pripojiti Srbiji.
U mjesecima prije 'Oluje' (poslije
iznošenja u javnost famoznog plana Z-4), u 'krajinu' hodočaste persone s
najvećim utjecajem u dijelu ekstremne populacije prekodrinskih Srba (od patrijarha Pavla, preko
četničkog vojvode Vojislava Šešelja, do
njegovog sekretara Aleksandra Vučića, Biljane Plavšić, Željka Ražnatovića Arkana i drugih), s ciljem da ohrabre
"republiku srpsku krajinu" na njezinu putu ka
"samostalnosti", a tamošnje vodstvo ove paradržave odvrate od bilo
kakvog eventualnog kompromisa s "ustaškim vlastima" u Zagrebu i
"poglavnikom" Tuđmanom. Zapaljive riječi koje gosti koriste u svojim
nastupima u Kninu, Glini, Petrinji, Obrovcu i drugim mjestima i klicanje
publike koja ih toplo i srdačno dočekuje na svakom koraku, svjedoče o
nepomirljivom stavu najvećeg dijela tamošnje srpske manjine da se svaki mogući
dijalog s predstavnicima hrvatskih vlasti unaprijed odbaci i ustraje na
ostvarenju velikosrpskog cilja. Na svaku mirovnu inicijativu iz međunarodnih
krugova ili Zagreba odgovara se drsko i podrugljivo, krajinski čelnici se još
čvršće povezuju s Radovanom Karadžićem
i donose akte o "ujedinjenju" okupiranih područja Hrvatskoj i BiH, te
redovito odlaze u Beograd na savjetovanja svome gazdi Slobodanu Miloševiću.
Nova, post-ratna
strategija velikosrpskih ideologa čija je osvajačka koncepcija doživjela vojni
i politički fijasko i uzrokovala odlazak velikog broja "krajinskih"
Srba, nastavila je tamo gdje je ratna propaganda stala: u smjeru jednako drskog i bezočnog krivotvorenja činjenica. Propagandnom kampanjom treba pokriti sve
one tamne mrlje, oprati krv, izbjeći odgovornost za ratne zločine i golemu
materijalnu štetu i lažirati povijest i tu ne pomažu nikakve presude međunarodnih
sudova koji su desetke srpskih zločinaca osudili zbog genocida, zločina protiv
čovječnosti i udruživanja u zločinački pothvat. Oni čije sjećanje na vrijeme
ratova na području bivše SFRJ započinje tek 4. kolovoza 1995. godine – baš kao
da se prije toga ništa nije događalo – nastoje ovakav nakaradni pogled na
prošlost nametnuti kao povijesnu istinu i takvu percepciju proširiti u svijetu.
U tim bolesnim
mozgovima, nulta točka,
početak i svršetak svega je 'Oluja', – koju nazivaju "najvećim
etničkim čišćenjem posle Drugog svetskog rata", "zločinačka
operacija" u kojoj je "izvršen genocid nad srpskim narodom",
itd., itd. Pokuša li se, pak, podsjetiti na događaje koji su prethodili
iznuđenim osloboditeljskim operacijama koje je Hrvatska morala na kraju
poduzeti, po već uhodanoj matrici fokus se prebacuje na razdoblje Drugoga
svjetskog rata, NDH i Pavelića i time se pravda ponašanje srpskih barbara (Jasenovcem,
Jadovnom i "genocidom" koji je počinjen nad Srbima u to vrijeme). Baš
onako kako je govorio pokojni dr. Ljubo Boban: "u njihovim glavama postoji
samo jedan genocid - onaj koji je izvršen nad Srbima" i što god činili i
kako god se ponašali, oni na kraju sebe pretvaraju u žrtvu, a sve druge u
krivce.
S istog mjesta s
kojeg je prije 30 godina krenula krvava, podmukla i nenajavljena agresija i
dalje nam stižu ne samo žalopojke, nego i oštre osude (pa i teške uvrede) na
račun Hrvatske koju se kao i devedesetih godina XX. stoljeća proziva zbog
"narastajućeg fašizma", "nacizma", "ustaštva".
Opet se govori o "ugroženosti" srpske manjine u Hrvatskoj, o
"sve težem položaju Srba", kao da se želi ponovno stvoriti klima za
neku novu "balvan revoluciju"?! Među 22 manjine, koliko ih u
Republici Hrvatskoj živi, jedino i samo Srbi su uvijek
"neravnopravni" i trajno "ugroženi". Vrlo zanimljiv fenomen
kojem je teško pronaći ravna bilo gdje u svijetu.
Da ironija bude
potpuna, kampanju predvode akteri ratova: nekadašnje uzdanice i bliski
suradnici Vojislava Šešelja – zakleti četnički vojvoda Tomislav Nikolić (bivši
predsjednik Srbije), nekadašnji sekretar Srpske radikalne stranke Aleksandar Vučić (bivši
premijer i današnji predsjednik Srbije), Ivica Dačić (ironično
nazvan "Mali Sloba"), provjereni kadar i nasljednik balkanskog
krvnika Slobodana Miloševića za kojeg su i nakon pada "vožda"
(2000. godine) u svakoj garnituri vlasti bile rezervirane pozicije – od
predsjednika i potpredsjednika Vlade do čelnih mjesta najvažnijih ministarskih
resora, a u sve je uključen i nekadašnji potrčko Mirjane Marković (Miloševićeve
supruge) i aktivist JUL-a, Aleksandar Vulin, koji je dežurni huškač zadnjih
godina. Svi oni bili notorni ratni huškači devedesetih i aktivno su sudjelovali
u zločinačkom planu stvaranja "Velike Srbije". Danas uglas prozivaju,
blate i kleveću Hrvatsku ne dopuštajući normalizaciju odnosa i bilo kakav
suvisli dijalog između dvije zemlje i tom galamom nastoje prikriti vlastite
krvave tragove.
Naravno, s obzirom
na kontinuitet koji velikosrpska politika ima u Srbiji i prečanskim krajevima
(posebice u genocidnoj tvorevini "republici srpskoj" koja je uporište
najekstremnijeg srpskog nacionalizma zapadno od Drine), bilo je za očekivati
ovakav razvoj događaja. Na Hrvatsku se diže povika upravo zato da bi se
preveniralo svako moguće utvrđivanje stvarnih činjenica o svemu što se događalo
na području bivše SFRJ u posljednjem desetljeću 20. stoljeća, pa se od samih
aktera ratno-huškačke kampanje i agresije ništa drugo ne može niti očekivati.
Ono što, međutim, mora zabrinuti, pa i ogorčiti svakog
razumnog građanina u ovoj zemlji koji vidi i zna što se događa, jest neshvatljiva benevolentnost s kojom se ta kampanja u Hrvatskoj dočekuje
i potpuni izostanak prave analize i odgovarajućih službenih reakcija na tako
primitivne, bezočne laži, klevete, perverzna podmetanja i inverziju nedavne
prošlosti.
Budimo do kraja
otvoreni: lažiranje povijesti i
opravdavanje velikosrpske agresije i masovnih zločina iz 90-ih godina, ne
provodi se samo i isključivo u Srbiji i entitetu BiH ("republici
srpskoj") nastalom na genocidu i krvi nedužnih Bošnjaka i Hrvata. Na tom
poslu i u Hrvatskoj su angažirane čitave garniture krivotvoritelja, koji svoje političke ambicije već više od 20 godina ostvaruju upravo
na platformi polarizacije između Srba i većinskog hrvatskog naroda, do brojnih
nevladinih udruga, kvaziljevičarskih i neokomunističkih krugova, te
"slobodoumnih" novinara i intelektualaca (koji nikada nisu oprostili
Tuđmanu to što je na razvalinama trule Jugoslavije stvorio samostalnu
Hrvatsku).
S takvima dijaloga
nema. Oni imaju svoju "istinu" i tu ne pomažu činjenice niti bilo
kakva argumentacija – utoliko prije što većina njih ima sasvim konkretne
razloge i motive za takvo ponašanje.
No, zbog naraštaja
koji dolaze, a (na svu sreću) nisu imali prilike na svojoj koži osjetiti kako
se sve to odvijalo tih olovnih devedesetih godina, dužni smo podsjećati na istinu i opominjati – da se ne zaboravi…i ne
ponovi.
Pa, pokušajmo ukratko podsjetiti kako je sve počelo.
Kako je počelo
Najprije se mora
istaknuti da je smišljena i planirana agresija Srba u Hrvatskoj na vlastitu
domovinu, potaknuta i vođena iz Beograda i to je činjenica koja se ne može
negirati niti pobiti bilo kakvim suvislim dokazima. Sam slijed događaja
potvrđuje ovu činjenicu, a jednako tako, u nebrojenim je izvorima potvrđuju i
sami akteri tog agresivnog i genocidnog rata protiv svega što je hrvatsko.
Svojedobno je i sam Radovan Karadžić decidirano izjavio kako Srbi ne bi nikad
zaratili da "JNA" nije bila na njihovoj strani - a vojskom je od
1990. godine u praktičnom smislu (preko Veljka Kadijevića i Blagoja Adžića)
zapovijedao Slobodan Milošević.
"Balvan revolucija" započela je nakon
neuspjelog pokušaja "izvoza" tzv. antibirokratske revolucije. Naime,
poslije rušenja autonomije Vojvodine i Kosova i svrgavanja crnogorskog
političkog vodstva (1988/89. godine), agresivna politička vrhuška Srbije
predvođena Slobodanom Miloševićem, nastoji domino-efektom izazvati
rušenje vladajućih političkih garnitura u zapadnim republikama (Sloveniji i
Hrvatskoj). Od Slovenije se brzo odustalo, jer u njoj je srpska manjina
brojčano gotovo beznačajna, pa za takvu koncepciju nije bilo oslonca, i sve su
snage usmjerene ka Hrvatskoj. Nastoji se stvoriti žarište sukoba i izazvati
pomutnja u kojoj bi se spriječili procesi političkog pluralizma koji je bio na
pomolu. Jedino tako, Srbija je mogla zadržati svoju hegemoniju u nekoj novoj
"restauriranoj" Jugoslaviji.
Već od konca
veljače 1989. godine, započinje četničko orgijanje po Hrvatskoj - dok u njoj
još nema ni jedne stranke osim (SKH), pa niti HDZ-a. Prvi u nizu je miting
srpskih ekstremista u Kninu (28. veljače 1989.), kada se uz domaće Srbe okuplja
i mnoštvo njihovih pristaša iz Srbije, pa i četnika, pod izgovorom "podrške
ugroženoj braći u pokrajini Kosovo" i potpore planiranom uvođenju
izvanrednog stanja u južnoj pokrajini. Zapaljivi govori i riječi mržnje (ukupno
35 govornika) nisu usmjereni samo prema Albancima, nego i prema Slovencima, pa
i hrvatskom narodu. Prvi put se javno spominje "srpska republika
krajina" i jasno daje do znanja što je stvarni cilj ovih pohoda. Počinju
prozivke tadašnjeg (komunističkog) vodstva SR Hrvatske u kojem nastaje
konfuzija, pa izostaju odgovarajuće reakcije, što ekstremiste ohrabruje u
njihovim nakanama. Vlasti u Hrvatskoj se krivi zbog "nastale
situacije" i najavljuje se neposluh, jer "Srbi nemaju povjerenja u
Zagreb". U ekstremizmu se ističu Simo Dubajić i Jovan Opačić.
Velikosrpska
euforija dodatno dobiva na zamahu u vrijeme obilježavanja 600-obljetnice "kosovskog boja" na
Gazimestanu (kod Prištine), 28. lipnja 1989 godine. Milošević i njegov
politički vrh okupljaju preko milijun sljedbenika i otvoreno, pred cjelokupnim
jugoslavenskim državnim vrhom, najavljuju nove bitke (po uzoru na svoje
"slavne pretke" iz daleke 1389.), dok masa okićena transparentima i
četničkim znakovljem kliče u slavu Srbije i "vožda".
Benevolentnost s
kojom su tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ, Janez Drnovšek i
njegova politička garnitura, kao i Ante Marković (tada predsjednik SIV-a,
dakle, premijer SFRJ), pa i vrh SSNO i "JNA" prešli (šutke i bez
ikakvih reakcija) preko nacionalističkog divljanje okupljene četničke rulje,
gurnula je ostatak Jugoslavije u neizvjesnost i stvarni je pokazatelj nemoći
Partije i države da se suprotstave Miloševiću i njegovoj politici.
Već 9. srpnja iste
godine, kod crkve Lazarica (na Kosovu polju kraj Knina), "proslava
600-godišnjice kosovskog boja"
pretvara se u žestoko srbovanje nekoliko tisuća srpskih ekstremista. Pored
domaćih militanata, tu su subraća iz Srbije i drugih jugoslavenskih republika.
Uz već uobičajenu četničku ikonografiju, ori se iz tisuća grla: "Ovo je
Srbija!", "Ne damo te zemljo Obilića, ne damo te bez
krvoprolića…" Otvoreno i glasno se daje do znanja da će se Miloševićeve
prijetnje o bitkama "koje još nisu oružane, iako i takve nisu
isključene", ostvariti. Provokacije su usmjerene prema većinskom narodu u
očitoj namjeri da se izazovu incidenti i sukobi koji bi potkrijepili sve
glasnije tvrdnje o "ugroženosti srpskog naroda u Hrvatskoj". Uskoro je
uhićeno i privedeno od policije 14 mitingaša protiv kojih su podnesene
prekršajne prijave zbog remećenja javnog reda i mira i uznemiravanja javnosti,
što beogradska propagandna mašinerija eksploatira kao novi "dokaz o
ugroženosti Srba u Hrvatskoj", kojima se "brani svako građansko i
demokratsko pravo javnog iznošenja mišljenja" i "gaze osnovna
nacionalna prava i slobode".
U Beogradu se u
isto vrijeme učestalo održavaju "skupovi podrške ugroženom srpskom
narodu" izvan Srbije koji dobivaju nezapamćen medijski publicitet i služe
kao moćno sredstvo raspaljivanja strasti i homogenizacije Srba na cijelom
području tadašnje SFRJ. Opet je u središtu srpske propagande "genocid nad
Srbima" – koji su "po treći put u ovom veku pred istrebljenjem"
i to "od istih počinitelja". Srbi koji se smatraju vlasnicima
Jugoslavije uzimaju sebi za pravo diktirati odnose u državi i određivati mjeru
prava svim ostalim narodima i to sve više dolazi do izražaja. Milošević već 16.
ožujka 1991. godine javno iznosi kako su "formirane specijalne snage
policije za odbranu Srba izvan Srbije", a SNF (Srpski nacionalni front)
koji okuplja 11 srpskih izvanparlamentarnih stranaka u travnju iste godine
najavljuje kako su njihove naoružane skupine već upućene na područja izvan
Srbije kako bi "branili" tamošnje "ugrožene" sunarodnjake
(što kao vijest bez komentara objavljuje i glasilo "JNA", Narodna armija!).
Srpski ekstremizam pod krinkom
"ugroženosti" uzima maha
Komunistička vlast
u Hrvatskoj ide linijom manjeg otpora, mlako reagira i praktično tolerira
četničke skupove koji poput plimnog vala zapljuskuju sve krajeve u kojima Srbi
čine značajniji postotak u ukupnom stanovništvu – od Like, preko Dalmacije, do
Banovine, Korduna i Slavonije. Pojavljuju se i "lideri" srpskog
naroda, među kojima se naročito ističe šibenski psihijatar Jovan Rašković.
Sjedokosi razbarušeni starac promuklog i hrapavog glasa ubrzo je stekao karizmu
"narodnog tribuna" među Srbima u Hrvatskoj. U svojim zapaljivim
govorima on otvoreno prijeti riječima: "Ovo je ustanak srpskog
naroda", dajući do znanja da se Srbi umiriti neće dok ne ostvare svoje
ciljeve.
Cijela 1990.
godina prolazi u ozračju ovih euforičnih seansi na otvorenoj sceni. Dok se na
improviziranim pozornicama smjenjuju zapjenjeni govornici (Jovan Opačić, Jovan Rašković, Simo
Dubajić, Dušan Zelenbaba,
partizanski "prvoborac", general i "narodni heroj" Dušan Pekić i
drugi) koji se prosto nadmeću u tomu tko će ostaviti bolji dojam i steći više
simpatija okupljene rulje, Vojislav Šešelj i njegovi četnici nesmetano prodaju
svoj list "Velika Srbija", a tezge s četničkim znakovljem, zastavama,
figurama omiljenog Čiče (Draže Mihailovića) i slikama sličnih "velikana iz
srpske istorije" i drugim suvenirima sve su posjećenije.
Skupovi mržnje i
razdora pretvaraju se u mjesta "narodnog okupljanja" i
"saborovanja" (uz rakiju, janjetinu i srbovanje) na kojima se Srbe u Hrvatskoj homogenizira i priprema
za ono što slijedi. Sindrom "ugroženosti" Srba (svih i svugdje)
prenosi se poput lančane reakcije s Kosova na Hrvatsku, potom i na Bosnu i
Hercegovinu i on je pouzdan katalizator za sve ono što će se događati u
budućnosti.
Usporedo s
"balvan revolucijom" koja u Kninu i okolici započinje 17. kolovoza
1990. godine, teče naoružavanje srpskog stanovništva u dijelovima Republike
Hrvatske u kojima su već uspostavljene čvrste jezgre četničkih ekstremista
okupljenih oko SDS-a (Srpske
demokratske stranke) kojoj je na čelu "srpski Nestor",
karizmatični Jovan Rašković koji znalački igra svoju ulogu "duhovnog
oca" prekodrinskih Srba i po nalogu beogradske klike gura ih u rat protiv
susjeda u vlastitoj državi. Oružje stiže tajnim kanalima a organizatori su tih
operacija srbijanska SDB i KOS "JNA", koji za te poslove koriste
kriminalce i svoje stare suradnike - doušnike, ali i aktiviste koji se
okupljaju oko SDS-a. Tako je, primjerice, u noći 28/29. studenoga 1990. godine,
u Dvoru na Uni, od strane Hrvatske pol