Nije novost da povećanje cijena prehrambenih namirnica pogađa cijelu Europsku uniju, pa tako i Hrvatsku čiji građani sve češće iskazuju nezadovoljstvo, kako tvrde, preskupim, a nedovoljno kvalitetnim proizvodima. Činjenica je da se cjelokupna industrija hrane i pića suočava s posljedicama različitih kriza koje su u recentnom razdoblju znatno pogodile europsku zajednicu. Tako su socijalna, zdravstvena, ratna i humanitarna previranja ostavila svoj trag i na gospodarskoj sceni. Svaka država članica EU nastoji pronaći najbolje moguće rješenje za savladavanje tržišnih izazova i pobjedu u borbi protiv naizgled nadmoćne inflacije. U jeku globalne recesije, mnogi se, s razlogom, pitaju je li hrana postala suvremeni luksuz i ima li kraja općem povećanju cijena dobara.
Tržišni šokovi za FMCG kompanije, ali i za potrošače
Inflacija hrane u eurozoni dosegla je novu povijesnu razinu u svibnju ove godine jer su se već postojeći pritisci na cijene u prehrambenom sektoru pojačali nakon ruske invazije na Ukrajinu. Posljedice rata ometaju uvoz energenata i proizvoda u europsko područje te na taj način dolazi do novčane kulminacije. Industrija robe široke potrošnje, također poznata i kao Fast-moving consumer goods (FMCG) industrija, svjesna je da ne može izbjeći dinamičan rast cijena, pa je upravo zbog toga primorana modificirati vrijednost svojih proizvoda, istovremeno uzimajući u obzir potrebe, zahtjeve i želje svojih kupaca. Val poskupljenja i tržišni šokovi, među ostalim, pogodili su i mljekarsku industriju koja u većini država članica EU čini važan segment cjelokupne prehrambene branše.
Spoj nestabilnih klimatskih uvjeta, globalne pandemije i lockdown država u pandemiji, prekidi u lancima opskrbe te ratom uzdrmana svjetska ekonomija inicirali su brzorastuću inflaciju zbog koje pate mnogi potrošači, ali i proizvođači.
U kompleksnom formiranju cijena jednako važnu ulogu imaju distributeri, baš kao i trgovci koji u konačnici otkupljuju i prodaju finalne proizvode te određuju cijene sukladno ekonomskim kretanjima i gospodarskim zakonima ponude i potražnje. Iako takav stav mnogi građani percipiraju kao puki hir divova koji, iz perspektive konzumenata, koriste priliku za dodatnu zaradu, činjenica je da vodeće FMCG kompanije preuzimaju velik dio tereta poskupljenja sirovina kako se cijena konačnih produkata ne bi odrazila na kupovnu moć potrošača.
Udruženje europske prehrambene industrije FoodDrinkEurope naglašava da su zalihe pojedinih sirovina već pri kraju, dok cijene nastavljaju rasti. U baltičkim zemljama inflacija hrane je općenito viša i nestabilnija, nego što je to slučaj u drugim europskim državama; riječ je o malim otvorenim gospodarstvima koja su vrlo izložena promjenama na međunarodnom tržištima robe.
Europi gori pod nogama
Drastične posljedice aktualnih toplinskih udara koji su rezultat klimatskih promjena i nedovoljne brige o zaštiti ekoloških sustava, sve više se projiciraju na djelotvornost i poslovanje poljoprivrednika i njihovu proizvodnju. Kontinuirano izbijanje požara na području Mediterana te prateća nestašica vode u velikoj mjeri narušavaju plodnost tla i tijek uzgoja. Zbog visokih temperatura zraka plodovi prebrzo dozrijevaju i neujednačeni su, a sunce ih nerijetko sprži. Globalno zatopljenje negativno se reflektira i na ribarstvo i akvakulturu. Ranjivost sektora ribarstva najbolje se očituje u broju uginulih riba te smanjenoj količini morskih organizama. Niski vodostaji rijeka i nedostatak kisika, kao i iznadprosječna temperatura mora, uzrokuju gubitak staništa i izvora hrane za većinu riječnih i morskih vrsta. Tako će granica topline u okviru koje se bioraznolikost može razvijati i napredovati utjecati na vrijednost proizvoda i hrane koje potrošači žele konzumirati. Ne čudi, stoga, što većina građana pri kupnji ribe, voća i povrća, lijeka i jaja ima dojam kao da se radi o suhom zlatu – jer, dokle god nas prati klimatska kriza, pratit će nas i inflacija.
Wake up call – Zašto i dalje ovisimo o drugima?
Na povećanje cijena prehrambenih namirnica žestoko utječu i više cijene potrebnih materijala za poljoprivrednu proizvodnju, ali tu su i cijene energije koje nesumnjivo oblikuju dinamiku inflacije hrane. Prema navodima i studiji Europske središnje banke, poljoprivredna proizvodnja i prerada hrane energetski su intenzivne. Primjerice, proizvodnja usjeva uvelike se oslanja na gorivo za poljoprivredne strojeve, pa se više cijene energije brzo prenose na veće troškove proizvodnje. Nadalje, prirodni plin je nužan u proizvodnji gnojiva zbog čega cijene plina povećavaju vrijednost gnojiva, a time i prateće troškove proizvodnje. Osim toga, rastući troškovi prijevoza utječu na cijenu hrane, čineći i zamjenu dobara onima iz udaljenijih izvora itekako skupljom.
Sukladno hladnom gospodarskom tušu koji u ovom sušnom razdoblju zalijeva većinu svijeta, mnogi stručnjaci i dionici nadležnih europskih tijela naglašavaju koliko je važna domaća proizvodnja koja bi nas dovela do samo održivosti i neovisnosti o uvozu različite robe. Upravo takav potez i iskorak mogu poslužiti kao odgovor na urgentan wake up call. Jasno je da, mi kao država, ne iskorištavamo mogućnosti i prilike koje su nam date, dovoljno zelene površine, obnovljive izvore energije i zalihe pitke vode, no manje je jasnije zašto cijeli svijet prihvaća nestašicu hrane i klimatske turbulencije kao „novo normalno“.
