Međudržavnim posvojenjima u Hrvatskoj rijetko se tko bavio do slučaja Zambija. Iako se ovdje gotovo sve politizira, ova tema nije bila u fokusu političkih aktera. Prvi je to dokaz da se doista ne radi o ideološkom pitanju jer u protivnom bi ga netko već otvorio u pokušaju dodvoravanja ostrašćenim i lakovjernim biračima. Pogotovo uzmemo li u obzir da je 2013. Hrvatska imala skandal s ovakvim posvojenjima kad su posvojitelji tužili posrednicu za prevaru koja, usput budi rečeno, nije bila Marica s placa, nego bivša djelatnica SOA-e. Već tad su se nadležnim tijelima i institucijama trebale upaliti lampice, no budući da nisu, sad gledamo nastavak te mučne priče u koji se nužno morala uključiti i politika. Svjesna da je dosadašnja praksa u najmanju ruku zabrinjavajuća, izvršna vlast predlaže izmjene zakona, a zakonodavna kroz zaključke matičnog saborskog odbora traži i provođenje revizije.
Da je Hrvatska zemlja u kojoj se drži do vladavine prava, ništa se od ovoga ne bi događalo. Još prije deset godina nadležna bi tijela provela istragu i potencijalno podigla optužnicu, sudski bi postupak čak i pred našim puževim pravosuđem dosad vjerojatno završio, a donijele bi se i nekakve izmjene zakona i preporuke sudovima kako postupati u takvim slučajevima. Slučaj zatvoren na zadovoljstvo djece za koju bi ovakvi postupci bili sigurniji i posvojitelja koji bi se manje izlagali riziku.
No, u Lijepoj je našoj vladavina prava tek isprazna fraza koju se već dva desetljeća papagajski ponavlja pred europskim i američkim nalogodavcima, ali bez suštinskog razumijevanja tog pojma i koja je njegova važnost u uspjehu svake razvijene države. Osim što osigurava pravnu i ekonomsku stabilnost te jednakost svih građana pred zakonom, vladavina prava sprječava da upravo ovakva pitanja izazivaju ideološke podjele i prijepore. Može netko misliti o posvajanjima iz Afrike što god želi, no međunarodne konvencije, Ustav Republike Hrvatske i niz antidiskriminacijskih odredbi u našim zakonima čine ovo isključivo pitanjem osobnog izbora i jasne pravne procedure. Budući da ovo drugo u hrvatskom slučaju nije zadovoljeno, politika se sada time mora baviti, no i dalje tu nema prostora za ideološki sukob kako nekolicina političkih aktera sugerira.
Pa odakle onda priča o ideološkoj hajci?!
Politički prvaci platforme Možemo! učinili su stratešku pogrešku i, umjesto da se distanciraju od svojih članova i prijatelja u Zambiji jer su ovi tamo išli privatnim, a ne političkim poslom, oni su se prometnuli u njihove glavne odvjetnike. A budući da se radi o teškoj optužnici i moralno jako dvojbenoj praksi, vrlo su se brzo našli u poziciji da, osim integriteta svojih prijatelja, moraju spašavati i vlastitu političku reputaciju. Kad su namirisali krv svojih konkurenata s ljevice, manji dio aktera s desnice uvukao se u političko pripetavanje i osobne prozivke. No, strateške pogreške i nedoraslost pojedinaca ovo pitanje i dalje ne čine ideološkim.
Potvrdio je to i Europski parlament u kojemu je održana rasprava o međudržavnim posvojenjima, a povod joj je bio upravo ovaj hrvatski slučaj. Vjerovali ili ne, predstavnici svih klubova i zastupnici u pojedinačnoj raspravi redom su govorili iste stvari. Konzervativci i liberali, pučani i socijaldemokrati, euroskeptična desnica i zeleni, unisono su pozivali na više standarde u zaštiti djece, transparentnost postupka posvojenja i borbu protiv trgovaca ljudima. No, najvrjedniju je izjavu dala povjerenica Europske komisije za ravnopravnost Helena Dalli koja je naglasila da, iako EU kao takva nije potpisnica Haške konvencije, već su to države članice, Komisija snažno podržava Konvenciju i aktivno podupire pristupanje trećih država. Najavila je i da EU zakonodavstvo u području borbe protiv trgovine ljudima Europska komisija planira ojačati izmjenom Direktive o sprječavanju i suzbijanju trgovanja ljudima kojom se nezakonita posvojenja eksplicitno proglašavaju oblikom iskorištavanja koje treba kriminalizirati. Dalli je istaknula da se čak 50 posto međudržavnih posvojenja događa izvan Haške konvencije i da manjak zaštitnih mehanizama u takvim slučajevima dovodi do zloupotreba. Svoj je govor na plenarnoj sjednici zaključila tvrdnjom o tome kako je važno da države primateljice koje su ratificirale Hašku konvenciju osiguraju istu razinu zaštite i jamstava i u posvojenjima iz država koje nisu ratificirale Konvenciju, a iz svega što smo dosad saznali o slučaju Zambija prilično je jasno da Hrvatska to nije činila.
Domaća je politička scena dobila još jednu vrijednu lekciju iz EU institucija. Lekciju o zajedničkoj obrani civilizacijskih dostignuća i unisonom poštivanju pravnih okvira i jasnih pravila koja nisu tu bez veze, već služe zaštiti najboljeg interesa djeteta. Lekcija je to i o razlikama politike i aktivizma jer uz sve njihovo ispreplitanje, postoje jasne granice koje odgovorna politika ne prelazi makar se radilo o „drugovima“ s kojima se zajedno nosilo transparente i uzvikivalo parole po raznim prosvjedima. Očito je da jedan dio hrvatskog političkog spektra koji za sebe voli misliti da je posebno napredan, čak i prosvjetiteljski, mora još jako puno učiti.
