Rođena je u Bosni i Hercegovini, a u Vukovar ju je dovela ljubav. Supruga je upoznala tijekom studija medicine u Beogradu i s njim preselila u grad na Dunavu. On je preminuo u 29-oj godini od aneurizme mozga, ali je dr. Biluš ostala tamo živjeti.
1991. kao djelatnica vukovarske bolnice prošla je pakao razaranja i pad grada te je kasnije odvedena u logor. Tada 48-godišnjakinja, danonoćno je pomagala stotinama ranjenika koji su u razrušenu bolnicu pristizali svakodnevno pod stalnom topovskom paljbom.
Sedam internista je prije opsade Vukovara toga ljeta 1991. otišlo iz grada, samo je ona ostala, ispričala nam je u intervjuu prije nekoliko godina.
"Svi su bili muškarci, heroji, HDZ-ovci, a ja sam ostala koja nisam bila u nijednoj stranci, koja sam bila pacifist. Govorila sam da nam se ništa neće dogoditi. Pa ja liječim Srbe", rekla je.
Sina je 4. kolovoza doslovno ugurala u autobus za Frankfurt jer je on bio jako protiv odlaska iz Vukovara.
"Rekao mi je da ako svi misle kao ja da tko će braniti Vukovar. Kleknula sam i rekla mu: ‘Dario, ja kao doktor mogu napraviti puno više nego ti kao običan vojnik‘. Bojala sam se da će izaći iz autobusa i pratila sam ga još neko vrijeme automobilom. Kad sam vidjela da on ne izlazi i da je otišao, svi vidici su mi bili otvoreni i bila sam sigurna da se sad mogu žrtvovati", prisjetila se.
Dr. Biluš poznata je po tome što je u Vukovaru kamerom bilježila sve detalje tromjesečne okupacije, čak i posljednju noć u bolnici kad je grad pao. Noć prije nije nikada zaboravila.
"Preko 4000 Vukovaraca se sjatilo u katakombe srušene bolnice računajući da će tu spasiti život. Nažalost, tu su pogriješili i tu su došli na stratište. To je bila vriska, katastrofa. Srbi su išli s tim da je bolnica leglo ustaša, takve su formulacije imali."
Pola ranjenika su do jutra odveli.
18.11. je Vukovar pao i nju su izveli iz bolnice.
"Grad je bio srušen kompletno. Bilo je leševa na sve strane. Meni je jako smetalo što nema drveća. Grad bez drveća. Zaboravila sam i na genocid, urbanocid, kulturocid, na sve, samo mi je fitocid bio u glavi. Hoću vam reći koliko čovjek u ratu izgubi kriterije", rekla je u intervjuu.
Pakao tada nije završio. Snimke joj je osobno oduzeo srpski časnik JNA Veselin Šljivančanin. "Ne budeš li ti pametna, doktorko, ode ti glava do noći", rekao joj je kad su je odvodili u logor Sremska Mitrovica. Dr. Biluš su tamo danonoćno ispitivali, tukli i ponižavali.
"Ljudi su počeli na katu ispod mene vrištati i urlikati jer su ih lomili, tukli kod saslušavanja. Ja idem ćelijom i čekam da idem dolje... I mislim si ‘Zar nisi bila u stanju sebi u torbu staviti dvije kutije apaurina i da to sad riješiš?‘", ispričala nam je liječnica, koja se u logoru pokušala i ubiti.
Puštena je na slobodu krajem 1991. godine, a Vukovar baš nikada nije zaboravila.
"Preko dana je sve OK, ne mislim puno o tome. Čovjek ne može djelovati na nesvjesni dio psihe i taj dio mi se javlja noću. Zadnjih godina mi se javlja misao i bojim se da će termin Vukovara biti anuliran. Da će biti otrcan. Ovo otrcan je zapravo ružan izraz. To je eufemizam za zaborav. Ne treba Vukovar zaboraviti", ispričala nam je u intervju.
Nakon rata osnovala je polikliniku u Velikoj Gorici, a mnogi joj neće zaboraviti kako je nakon potresa u Petrinji besplatno liječila ljude s tog područja.
Nažalost, pred kraj života je doživjela još jednu veliku tragediju. Lani joj je od teške bolesti prerano preminula kćer Marina i taj udarac sudbine ova iznimna žena ipak nije uspjela preživjeti.
