Svi znaju kako su film i umjetnost neraskidivo povezani, zbog čega i govorimo o sedmoj umjetnosti. I jedno i drugo spektakularne su priče koja kod ljudi izazivaju iznimne emocije. Izaći iz anonimnosti i uspjeti u svijetu filma je umjetnost sama po sebi. Napraviti sve to bez financijske ili logističke podrške još je bolje. Za takav naum trebate imati i određenu dozu upornosti, tvrdoglavosti i neograničenog entuzijazma. Jedan od takvih filmskih 'likova' je scenarist i redatelj Igor Filipović Fila.
Mali krug ljudi zna kako ste ustvari profesionalni vojnik. Kakav je bio vaš ratni put?
Malom krugu ljudi sam pričao detalje svoje prošlosti a razlog tome leži u mojoj težnji da se što bolje i kvalitetnije adaptiram na poslijeratno vrijeme. Svako vraćanje u taj dio mladosti budi tužne i radosne trenutke. Smatram kako je bolje prošlost ostaviti u prošlosti, a isto tako biti ponosan na sudjelovanje u Domovinskom ratu. Moj ratni put počinje u 1.GBR “ Tigrovi” kao pripadnik “Izvidničke satnije” a potom završava u “1. Izvidničkoj diverzanskoj satniji” Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske (1. IDS GSOS RH), te izlazim s činom Narednika u prosincu 1997. godine. Kao pripadnik postrojbi posebne namjene obavljao sam dužnosti u sklopu zadaća Zapovjedništva kako “Tigrova” tako i Glavnog stožera. Kao što sam rekao rat ima puno lijepih trenutaka i malo ružnih, teških trenutaka. Žalosno je što ti ružni trenutci često dominiraju i stvaraju ožiljke s kojima se svaki pojedinac mora nositi. Njegova okolina se mora nositi, a na kraju i cijelo društvo.
Kakvi su bili vaši početci i otkuda vi u svijetu filma?
Nakon završetka Domovinskog rata, razmišljao sam čime bi se mogao baviti u životu jer se više nisam vidio u radu u vojsci. Igrom slučaja upoznao sam se s literaturom “Osnove teorije filma” Ante Peterlića. Ta knjiga mi je otvorila potpuno novi pogled na stvaranje filma te sam se bacio na učenje i proučavanje filma. Osam mjeseci sam sjedio za knjigama i proučavao kako bi se spremio za prijemni na Akademiji dramskih umjetnosti 1998. godine. Tada nisam niti prošao u uži izbor. Sljedeći prijemni sam bio u užem izboru i opet nisam upisao, par godina poslije sam probao na prijemnom za smjer produkcije, te sam stalno bio prvi ispod crte. Nedostajao mi je jedan bod za upis. Tada nisam želio koristiti zakonske mogućnosti da kao branitelj mogu upisati ADU, čim prođem u uži izbor. Ne smatram kako sam bolji i pošteniji zato što nisam tu mogućnost koristio, jednostavno moj odgoj i moral mi to nisu dopustili. Kako nisam uspijevao upisati Akademiju potražio sam posao na HRT 1999. godine, radio sam u scenografiji te sam to smatrao dužnim obrazovanjem razumijevanja filma. Kad upoznaš sve elemente stvaranja filma možeš biti kvalitetniji autor. Kao što sam rekao scenografija je jedan od elemenata u filmu. Potom sam počeo raditi kao drugi asistent režije, pa prvi asistent, dok je u međuvremenu projekt dokumentarnog filma “Moja mina” financiralo Ministarstvo kulture s 250 tisuća kuna. Tema filma su bile žrtve minsko eksplozivnih sredstava. Film je otkupila između ostaloga i Al Jazeera. Nakon toga, film “Nit života” financiran je privatnim sredstvima od 300 tisuća ondašnjih maraka, te na kraju “Iza sna”. Da sam ga platio u punom iznosu, sve kolege su naime pristali raditi bez honorara, iznosio bi 4 milijuna 560 tisuća kuna. Danas, iza sebe imam 50-ak reklama, 5 televizijskih serija i sapunica, kao prvi asistent režije, nekoliko režija kratkih filmova i TV serije “Horvatovi” za RTL televiziju.
Igor Filipović Fila, ratni dani Foto: Privatna arhiva
Hrvatska kinematografija predmet je brojnih predrasuda, kako ocjenjujete današnju poziciju domaćeg filma i koje su po vama njegove najveće prednosti i mane, odnosno problemi?
Hrvatska kinematografija u prošlosti je imala problem filmskog jezika, po ocjeni gledatelja bio je neprirodan te negledljiv, a meni iz nepoznatog razloga, taj filmski jezik je uporno guran u filmsko pričanje priče. Tako da je ta predrasuda još uvijek ukorijenjena u domaćeg gledatelja. Ipak smatram kako se stvari mijenjaju na bolje, ali teško je očekivati da će se preko noći promijeniti predrasuda. Iluzorno je očekivati kako nekoliko filmova godišnje može vratiti publiku u kina na projekcije domaćeg igranog filma. Problemi hrvatskog filma leže u uloženim novcima u film. Publika je odgojena vizualno atraktivnim filmovima, sa bogatom zvučnom slikom, lokacijama te još bogatijom scenografijom, kostimografijom, šminkom i tako dalje. HAVC kao nositelj filmske industrije ima mali financijski okvir, velike interesne skupine te određeni smjer financiranja velikog broja filmova s malim budžetima. Mislim kako odluke o financiranju tri do četiri filma godišnje s budžetom od tri i pol milijuna kuna, kao debitantski film je dugoročno neodrživ, a razlog tome je male priče s malo likova na malo lokacija i velika očekivanja. Da pojednostavim najam filmske opreme od kamera do rasvjete jednako košta kao i za deset puta skuplji film. Filmski radnici jednako tako imaju svoju cijenu, glumci isto imaju svoju cijenu i na kraju za dobiveni iznos moguće je snimati petnaest do sedamnaest dana snimanja. Istodobno danas je sve skuplje 30 posto zbog inflacije. Rezultat je vidljiv na kino blagajnama, nagradama na velikim festivalima. Naravno, treba svakako istaknuti pojedine filmove koji ostvaruju zavidne rezultate za hrvatski film.
Ne bi li producenti trebali tražiti novčana sredstva izvan HAVC-a, primjerice kroz EU sufinanciranje?
Kad se spominje EU sufinanciranje, postoji nekoliko programa i organizacija koje se bave europskim filmom. Kako bi dobili potporu od tih organizacija “Euroimages” ili “Creativ Europe”, potrebno je imati barem jednog stranog koproducenta i treba se zadovoljiti osim same priče, postotak određenog broja autora. Svaki autor nosi određeni broj bodova i na kraju što je najbitnije, projekt mora biti odobren odnosno dobiti potporu na lokalnoj razini, točnije u Hrvatskoj i recimo u Njemačkoj. Tako da se opet vraćamo natrag na HAVC. Dodatna financiranja imaju problem i kod privatnog sektora koji jednostavno smatra kako je ulaganje u Hrvatski film bačen novac, te oblik oglašavanja ne ide u njihovu korist. Što se može razumjeti. Ono što ne mogu razumjeti je da privatni sektor ne želi niti primiti producenta koji mu može prezentirati projekt. Da me se krivo ne shvati, ovdje pričam o ulaganju od 150 tisuća eura, na više. Dosada je privatni sektor ulagao kroz donacije ili sponzorstva oko deset tisuća eura. Kad se nema novaca, to je veliko kao kuća.
Snimili ste 'Nit života' 2000. i 'Iza sna' 2014. filmove u kojima ste se bavili temom “malih“ ljudi. Pred nama je vaš novi projekt radnog naslova 'Heroj ulice'. Riječ je o filmu o Domovinskom ratu? Je li to na neki način i vaše osobno iskustvo?
“Heroj ulice” dugometražni igrani film je nastao još 2000. godine, dok su mi bila svježa sjećanja. Danas da me netko pita o čemu smo razgovarali tog i toga trenutka, iskreno se ne sjećam ali se sjećam svih trenutaka. Scenarij “Heroj ulice” ima podnaslov “Kraj rata dožive jedino mrtvi”, to je grčka poslovica. Iz tog naslova i podnaslova se iščitava cijela težnja, iskustva moja i mojih prijatelja iz drugih postrojbi. Pri pisanju scenarija vodio sam se s jednom mišlju. Nisu sve ratne odnosno životne situacije filmične, ma koliko mi to željeli. Stvarne situacije potrebno je prilagoditi filmskom jeziku koji ima svoje zakonitosti, dramaturgiju, gledateljima koje zanima filmsko pričanje priče i na kraju struci koja će dati finalan sud o cijelom filmu. Ima li film osobnih iskustava, svakako ima.
Foto: Privatna arhiva
'Heroj ulice' prati kakvu filmsku priču?
Film prati skupinu izvidnika u profesionalnom sastavu HV-a. Radnja filma počinje 1993. godine te se proteže do drugog dana “Oluje”. Kroz radnju pratimo šest različitih izvidnika koji proživljavaju rat, svaki na svoj način. Osim bojevih akcija, vidimo i njihove obitelji koje isto tako proživljavaju rat kroz svoju djecu te što je najvažnije, jedno vrijeme ludila koje smo svi tada proživljavali. Naziv “Heroj ulice” je dobio po jednoj dijaloškoj sceni. Glavni lik upoznaje djevojku s kojom ulazi u romantičnu vezu. Jedno jutro djevojka se budi dok glavni lik pije kavu i gleda kroz prozor. Ona ga upita: Jesi li ti heroj? On joj odgovara: Nisam heroj ali imam privilegiju biti u njihovom društvu. Znaš moja mama je pedijatrica, a otac mi je bio vatrogasac. Poginu je gaseći požar dok sam imao 7 godina. Kad je počeo ovaj rat, ja sam mislio kako ću spašavati živote….kao moji roditelji. To nije tako… Ja sam htio biti heroj ulice, a danas se bojim izaći van na ovu ulicu. Težnja filma je prikazati drugačiju vizuru rata kroz osobno iskustvo i kvalitetno razrađen projekt što je u konačnici potvrdio Umjetnički savjet HAVC-a, dodjeljivanjem sredstava u iznosu od 140 tisuća kuna kroz program “Potpora razvoja projekta” 2020.
Na što točno mislite da je kvalitetno razrađen projekt?
Prvi put je prijavljen na natječaj Ministarstva kulture 2004. godine. Tada su umjetnički savjetnici g. Dejan Šorak i akademik Pavao Pavličić ocijenili visokom ocjenom, kao najbolji scenariji na temu Domovinskog rata ali nedostatak je iskustvo redatelja. Uz dobrog prvog Asistenta režije i Direktora fotografije, taj nedostatak se može ukloniti. Scenariji je ušao u uži izbor od deset scenarija i završio prije osam, a financirali su njih sedam. Nakon toga sam prihvatio savjet i počeo raditi kao prvi Asistent režije na raznim projektima u trajanju od 15 godina. Skupljao sam iskustvo od različitih redatelja, filmskih ekipa te različitih projekata. Kada sam se odlučio ponovno prijavljivati projekt na HAVC, tada sam dobijao recenzije od toga da je scenariji odličan ali mi nedostaje “Moodboard”, kako bi savjetnici vidjeli detalje projekta. Kad sam to napravio, u kojem sam opisao svaki detalj od kostima, maske, preko popisa tehnike, popisa svih autora i šefova sektora s njihovm filmografijom. Novi umjetnički savjetnici su ponovno rekli u recenziji kako je scenariji dobar, moodboar odličan ali kad bi imao storyboard kako bi vidjeli kako bi to izgledalo u vizualnom pogledu filma. Nakon toga sam napravio 40 scena s 420 sličica storyboarda. Međutim osim navedenih primjedbi odlučio sam otići nekoliko koraka ispred pa sam napravio i pregled lokacija s fotografijama svake lokacije za pojedine scene, s GPS koordinatama te scenografskim zahtjevima. Razrade po scenama od svih sektora koji su napravili autori po scenariju. Da skratim, ukupno 350 stranica dokumenata, fotografija čak i tri filmske glazbe komponirane za film. Tada sam dobio recenziju kako je sve to odlično ali mi nedostaje dramaturginja za tri ženska lika i 11 scena, jer kao ženski likovi nisu na razini cijeloga filma bez obzira što sam radio s diplomiranim dramaturgom. Sve ovo navedeno je samo u kratkim crtama što proživljavam s Umjetničkim savjetnicima. Iskreno, imam osjećaj kako će uvijek biti neki problem u zarezu.
Imate li podršku Udruga, Ministarstva obrane za jedan ovakav filmski projekt?
Najveću podršku sam dobio trenutno od MORH-a. U komunikaciji s nekoliko generala dobio sam potporu za projekt, a sve potvrđuje odluka Ministra obrane g. Banožića s urudžbenim brojem i po kojem slovu zakona, Ministar donosi odluku. Inače MORH ima veliko razumijevanje i davanje tehničke potpore za filmsku zajednicu u Republici Hrvatskoj bilo da se radi o domaćim filmskim projektima ili stranim projektima koji se snimaju u Hrvatskoj. Od Udruga postoji potpora nekoliko zainteresiranih Udruga s kojima sam u komunikaciji ali detalji će se dogovarati kad projekt bude pred realizacijom. Trenutno je samo potvrda s pismom namjere u podržavanju u realizaciji projekta.
U kojoj ste trenutno fazi, pretpostavljamo kako su vam kao i svakom neovisnom scenaristu i redatelju najveći problem financije?
Kao što sam već prije naveo, bez sufinanciranja HAVC-a, velika većina filmskih projekata je osuđena na čekanje. To je problem i cijele Europske kinematografije. Stoga bez HAVC-a “Heroj ulice” je osuđen na čekanje. Međutim u tome čekanju, ja osobno preuzimam odgovornost u daljnjem traženju financija. Jedna od primjedbi Umjetničkih savjetnika je bilo kako ne vide da imam koproducenata ili ostalih oblika sufinanciranja. U zadnje dvije godine sam osigurao jednog koproducenta u visini od milijun kuna. Drugog koproducenta u visini od 540 tisuća kuna, te inozemnog koproducenta s 250 tisuća kuna. Svi navedeni su poslali pisma namjere s uvjetom kako će novac biti na raspolaganju kad se odobri sufinanciranje HAVC-a. Pritom tu je još i MORH s tehničkom potporom a vrijednost će se računati u trenutku finalnog obračuna te mogućnostima ministarstva. Vjerujem kako ću pribaviti još potrebnog novca da se film financijski zatvori te napokon da ne izgleda kao jeftini i bačen novac u vjetar.
Foto: Privatna arhiva
Često spominjete Recenziju. Možemo li vidjeti jednu koja potvrđuje vaše teze?
Ne, nažalost ne mogu vam ustupiti ni jednu Recenziju jer su zaštićene autorskim pravo od strane HAVC-a, te se jedino mogu dobiti na uvid ukoliko pismeno odobri HAVC. Kada koristim određene teze iz recenzija ja mislim na vrijednosni sud tih mišljenja jer ako netko napiše da mi nedostaje dodatnog financiranja. Ja osiguram ta dodatna financiranja. potom odobre projekt kojemu službeno daju napomene kako će producenti trebati naći još drugih oblika financiranja. Što bi to značilo? Sve ovo je objavljeno na stranicama HAVC-a. Tada vrijednosni sud ima svoju težinu jer uzalud si se trudio, kada ti u konačnici neće dati dodanu vrijednost u odlučivanju.
Odmaknimo se malo od vašeg autorskog rada, što je po vama općenito najbitnija stvar za snimiti dobar film?
Prvenstveno treba razlikovati vrstu filma, odnosno kome je film namijenjen. Festivalskoj ili komercijalnoj publici. Za obje publike važno je imati sve elemente u ravnoteži. Nemojmo zaboraviti kako je današnja publika filmski obrazovana, imaju mobitele s kojima mogu snimati svoje filmove kakve bi htjeli gledati. Postoje internet platforme za objavljivanje osobnog sadržaja ili konzumaciju takvog sadržaja po mjeri gledatelja. Na kraju su Netflix, Amazon Prime i tako dalje. Publika više ne ovisi o kinu ili TV-u koji im serviraju filmove po odluci urednika ili kino distributera. Danas se ta publika ne može prevariti s polu scenarijem, polu glumcima, polu fotografijom i tako dalje. Sve mora i treba biti u ravnoteži. Bilo koji element koji iskače gore ili dolje je neprihvatljiv i taj film je osuđen na propast. Dobar film je jako teško snimiti a odličan je magija, ali ništa nije nedostižno uz vrhunske autore i suradnike. Jednom riječju okupiti tim suradnika koji vjeruju u projekt.
Imate li neku posebnu anegdotu koja vam se usjekla u pamćenje sa snimanja?
Svašta mi se događalo na snimanjima ali jedna situacija je bila vrh svega do sada. Bilo je to prije nekih sedam, osam godina kada sam režirao “Horvatove”. Imali smo noćnu scenu u kojem se treba razbiti auto a da ne bude razbijen. Ekipa postavila šest reflektora od 5 kilovata i osvijetlila pola nasipa Save kod Savice-Šanci. Ja stojim na nasipu pored monitora od kamera. Razmišljam što i kako napraviti u sceni. Kad iz mraka dolazi starija žena i pozdravi: Dobra večer. Velim: Dobra večer. Ona će: Gdje je ovdje Sava? Velim: Evo iza mene, 50 metara niz nasip. Veli Žena: Hvala lijepo. Laku noć. Velim ja: Nema na čemu. Laku noć. I Žena ode u mrak. Dalje razmišljam minutu dvije i odjednom stanem, pitam se: Čekaj malo, kuda ode ova žena i zašto me je pitala za Savu u tri ujutro. Okrenem se i vidim kako žena hoda prema Savi. Skočila ekipa s seta, zaustavi je. Žena se odlučila ubiti skačući u rijeku. Velim svašta mi se događalo ali da se netko ide ubiti za vrijeme snimanja, to do tada nisam imao. Kasnije sam saznao da je žena imala obiteljskih problema s kojima se toga trena nije mogla nositi. Na njenu i našu sreću nije se ubila, a mi smo nastavili snimati.
Igor Filipović Fila, Foto: Privatna arhiva
