Bez obzira na prethodno plesno iskustvo, svi, a posebice odrasli, imaju priliku istražiti ljepotu klasičnog baleta, razvijati tjelesnu svijest te poboljšavati svoje držanje i fleksibilnost.
Ova umjetnička forma pruža ne samo fizičke benefite, već i prostor za izražavanje kreativnosti i uživanje u harmoniji pokreta, a Ana Genzić u novom intervjuu iz serijala 'Svijet zdravlja', otkriva kako je tekla njena karijera te kako izgledaju i kome su namijenjeni treninzi u Dream on – plesnom studiju.
Kako i kada ste započeli svoje putovanje u svijet baleta?
Kao dijete pokazivala sam izrazitu sklonost prema klasičnoj glazbi. Opčinjavao me zvuk violine i kao dijete, svaku bih priliku iskoristila da poslušam glazbu u kojoj se pojavljivao. Glazba me motivirala; bila je moja platforma za maštanje, moj prostor za izražavanje emocija, moj prostor za slobodu – slobodu kretanja. Moji su roditelji smatrali da je važno djetetu u razvoju pružiti paletu mogućnosti stoga su, promatrajući me, posezali za aktivnostima koje su uključivale kretanje i glazbu. Ples je postao dio moje svakodnevice već s tri godine. Tada sam prvi put nastupala u kazalištu Trešnja. Glumila sam malog psa, mislim da je to bila neka vrsta bijele pudlice i moj je zadatak bio na glazbu ušetati, napraviti neki krug i dignuti nogu, kao kad muški pas obavlja nuždu na neko postolje koje se nalazilo na sceni (slično kao ono na kojem se dodjeljuju medalje). Osjećala sam se jako posebno jer sam jedino ja to radila. 😊 Žao mi je da ne mogu priložiti fotografije jer su sve razvijene i loše su kvalitete. U to vrijeme plesala sam nešto manje od pola godine kod Silvije Hercigonje (poznate plesne pedagoginje koja je sedamdesetih i osamdesetih djelovala na području Zagreba). Od tada ples je dio mog života već 36 godina.
Ana Genzić, Foto: Privatna arhiva
Plesala sam u mnogim studijima, različite stilove, a klasični balet ušao je u moj život kao nadopuna treninzima umjetničkog klizanja. U periodu od moje šeste do negdje dvanaeste godine trenirala sam svaki dan, najčešće u šest sati ujutro, prije škole te popodne. Osvojila sam bojne nagrade na državnim i međunarodnim natjecanjima i s navršenih osam godina trenerica je predložila mojim roditeljima da pohađam satove baleta. Kažu da sam bila vrlo perspektivan klizač no sve je to palo u vodu nakon što sam završila 3 razreda osnovne škole za klasični balet u Zagrebu. Jednostavno klizanje u 6 ujutro, balet u 8, škola popodne i onda proba ili drugi trening bili su previše i morala je pasti odluka. S obzirom na moje današnje radno mjesto mislim da je razvidno što sam odlučila. Možemo reći kako sam ja našla umjetnost a balet je našao mene.
Za vrijeme svoje karijere susretali ste se s raznim tehnikama suvremenog plesa, kako ste odlučili što je najbolje za vas i čime se točno želite baviti?
Škola klasičnog baleta tijekom devedesetih nije pružala puno mogućnosti za interdisciplinarnost. Nastavnici su zahtijevali potpunu predanost procesu do te mjere da su nekolicinu nas, koji smo uz baletnu školu odlučili ići u još jednu srednju školu, u mom slučaju gimnaziju, kritizirali jer su smatrali da tako ne možemo ostvariti svoj puni potencijal. Tijekom obrazovanja morala sam skrivati dodatne sate na koje sam išla čak i kada su to bili dodatni satovi klasičnog baleta kod eminentne baletne pedagoginje Silve Muradori. A tih dodatnih satova je bilo, plesnih ali i mnogi drugih. Jazz dance u plesnom studio Action, ljetni seminari u Malinskoj u organizaciji istog studija gdje sam se okušala u mnogim plesnim stilovima i nadopunjavala svoja znanja i proširivala plesne vidike, radionice hip hopa (doduše dvije u cijelom životu ali bome ih pamtim) ali bilo je tu i treninga jahanja vikendom, sinkronizirano plivanje tijekom ljetnih praznika, škola skijanja… Balet je bio moja ljubav, moj san i moj vrlo rano preuzeti identitet; Ana Genzić – balerina. Nažalost, završetkom četvrtog razreda srednje škole moj se san srušio kao Jakuševac prije par tjedana. Okrutna je to umjetnost koja je diskriminatorna u mnogo pogleda a svoju pedagogiju, i u 21 stoljeću, gradi na zastarjelim pedagoškim praksama. Pronaći put nije bilo nimalo lako. Upisivala sam redom Kineziološki fakultet, pa Učiteljski fakultet, odlazila na treninge u Zagrebačko kazalište mladih na suvremeni ples kod Maše Kolar (današnje ravnateljice riječkog baleta), na Jazz dance u Action a završila sam i na S.E.A.D.u, akademiji suvremenog plesa u Salzburgu. Sve je to bio proces traženja identiteta jer onaj koji sam bez propitivanja preuzela, u vrlo ranoj dobi, nije zaživio, a pritom, uz ulogu balerine preuzela sam i „način razmišljanja struke“ i sve njezine „istine“. Bilo je teško otkrivati gdje počinjem ja a gdje završava balet u meni i koji je to prostor koji mogu ispuniti nekim novim spoznajama.
Akademija dramske umjetnosti - karakterni plesovi, Foto: Privatna arhiva
Po povratku s akademije kratko, mislim jednu sezonu, sam bila i u Studiju za suvremeni ples u Zagrebu i paralelno s tim, vrlo rano (s navršenih dvadeset godina) zaposlila sam se u školi suvremenog plesa, sadašnja Umjetnička plesna škola Silvije Hercigonje. Tamo sam otkrila da obožavam raditi kao nastavnik i da je rad sa suvremenim plesačima nešto oslobađajuće. To je trenutak kada sam vrlo intenzivno počela učiti o pedagogiji, metodici, anatomiji, asertivnoj komunikaciji a ponajviše o sebi i što je to što želim da generacije mojih učenika ponesu u svoj život iz umjetničkog obrazovanja. 2013 upisala sam i studij baletne pedagogije kao prva generacija studenata u Hrvatskoj a 2017 diplomski studij pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Cijelo to vrijeme radila sam u školi, u kojoj sam i dalje zaposlena, Umjetničkoj školi Franje Lučića u Velikoj Gorici. Uz rad i studij pohađala sam radionice, seminare, čitala članske, otkrivala plesnu znanost i danas mogu reći da nisam otkrila suvremeni ples već da sam našla načina da spojim svoj poziv i ljubav prema plesu u jednu smislenu cjelinu.
Ana Genzić - Svečana dodjela rješenja o napredovanju u zvanju, Foto: Privatna arhiva
Možete li podijeliti iskustvo rada kao demonstrator uz Yehudu Maora, baletnom pedagogu, na DO IT programima za rekreativce i kako je to obogatilo vašu pedagošku paletu?
Yehuda Maor je jedan od onih pedagoga koji promijene tijek tvojeg života. S.E.A.D. je u mnogočemu bilo mjesto koje mi nije odgovaralo i na kojem ne znam kako sam se našla, a upravo to vrijeme, provedeno tamo, veliki je dio onoga što sam ja postala danas. Došavši iz baletne škole koja nas je tjelesno a onda neminovno i mentalno „ukalupila“ isticala sam se među vrlo kreativnim pojedincima koji su tamo doputovali iz cijelog svijeta s vrlo različitim plesnim background-om. Ovladavanje vlastitim tijelom i postavljanjem istog, u mom tijelu, potpuno neprirodne pozicije bila je vrsta „super moći“ na koju sam bila ponosna jer sam ju vježbala preko deset godina. Potrebna je posebna vrsta discipline kako bi se iz tijela dobilo da zadovolji vrlo striktne estetske zahtjeve. Prof. Maor je u to vrijeme na akademiji predavao klasični balet. Njegova prva uputa meni bila je da zatvorim poziciju nogu. Ovaj bi razgovor trajao još sat vremena kada bi u detalje opisivala zašto je to „krivo“ ali dovoljno je reći da je tzv. „čista“ pozicija (otvorenost stopala tako da tvore 180 stupnjeva) svojevrstan kult i moj cijeli život vrtio se oko toga da je ta pozicija takva. Svi mi bili smo spremni tijekom školovanja žrtvovati zdravlje naših kukova, stopala, koljena i lumbalnog dijela kralježnice da bi stajali tako. I sad, zamislite šok. Dođem na akademiju, i profesor koji mora da nešto zna ako već radi na akademiji kaže da tu istu poziciju, za koju sam dala svoje zdravlje, zatvorim?! Malo je reći da je uslijedio red suza, red frustracije, red pitanja o cijelom smislu života ali on je bio uz mene uz cijeli taj postupak. Dogovor je bio da ću mu dati priliku i raditi sve što kaže dva mjeseca i ako ne vidim pomake u osjećaju svoga tijela (stabilnosti prvenstveno) da ćemo raditi kako „ja kažem“. Ono što je uslijedilo bio je početak mog preporoda. Nikad nisam bolje plesala nego tada i nikad nisam bolje razumjela svoje tijelo nego u tom periodu.
Foto: Privatna arhiva
Demonstratorska pozicija na DoIT programima samo je produbila moja novostečena znanja i moju vječnu zahvalnost Yehudi Maoru. (da napomenem ja nisam jedina na svijetu kojoj je pomogao, o njemu se može naći i film Call Me Dancer iako, ne bih se složila s karakterizacijom njegovog lika ali… možda Vam se svidi). Iskustva stečena tamo oblikovala su moj današnji pedagoški rad te me potaknula na istraživanje zastarjelih pedagoških praksi čime se i danas intenzivno bavim. Čak je i moj diplomski rad istog naslova. Može se naći online. Nije vrhunski znanstveni rad, ipak je to moj prvi rad na tu temu ali je važan jer je jedan od prvih i rijetkih na ovom području koji se bavi tom tematikom.
Kako pridonosite popularizaciji plesa kao umjetnosti među mladima, posebno kroz svoj rad u Umjetničkoj školi Franje Lučića?
Umjetnička škola Franje Lučića je prvenstveno ugodno radno okruženje na čelu s vrlo strpljivim ravnateljem Borutom Vidoševićem. Kao i svako radno mjesto koje ima oko sedamdesetak zaposlenika nije sve uvijek bajno ali ono što iznimno cijelim je podrška koju kolege daju jedni drugima te podrška koju svi zajedno dobivamo od ravnatelja. Svaka ideja o radionicama, predstavama, stručnim usavršavanjima, projektima, natjecanjima… uvijek je dobrodošla, a realizirati će se, ako je moguće financijski je popratiti. Svi nastavnici plesnog odjela tako pružaju našim učenicima cijelu paletu mogućnosti za rast i razvoj, a profesionalno obrazovanje, samo je jedan dio cijele priče. Želimo im omogućiti da mogu konkurirati na današnjem „plesnom tržištu“ ali i da to nije jedino zanimanje koje mogu imati nakon završene plesne škole. Kolegica Katija Kaplan i ja osmislile smo projekt „Perspektive u plesu“ gdje kroz video razgovor s našim bivšim učenicima otkrivamo kakvu ulogu ples ima u njihovim današnjim životima. Terapeuti plesom i pokretom, nastavnici plesa, odgojitelji predškolske djece, profesionalni plesači, novinari…samo su neka od zanimanja, a svima je upravo plesno obrazovanje pomoglo na putu stvaranje karijere. Biti dio tog kolačića iznimno je ispunjavajuće iskustvo.
Umjetnička škola Franje Lučića - ispit iz tehnike klasičnog baleta, Foto: Privatna arhiva
Imali ste priliku 2012. okušati se u izradi koreografije za predstavu WoMen. Možete li istaknuti neke specifičnosti pristupa kreiranju plesnih koreografija? Što vam je bilo najzanimljivije za vrijeme tog procesa, a što su vam bili najveći izazovi?
WoMen je nastala sasvim slučajno kao posljedica razrade ideja, 4 kolegice, u želji za stvaranjem. Kako to bude s dobrim idejama… sve se raspalo. Ostao je moj dogovor s Pučkim otvorenim učilištem koji nisam htjela prekršiti i dalje je uslijedio jedan „čupav period.“ Audicije koje nisam nikada prije radila, planiranje proba, kreiranje ali i odabir kostima, otkrivanje da mi treba kostimograf kako bi sve ideje sastavio u jednu cjelinu - financijski dohvatljivu, traženje glazbe, komunikacija s plesačima i s učilištem, ugovori, ozljede… Uz sve to bio je i kraj nastavne godine te je s učenicima trebalo posložiti završne ispite, složiti koreografiju za produkciju… i zadržati zdrav razum i održati sve odnose koji su mi tada bili važni. Sad kad gledam u natrag SVE mi je bilo izazovno. Možda se zato više nikada nisam upustila u koreografiranje cjelovečernjeg djela 😉 Ali, hvala Vam na ovom pitanju. Podsjetilo me na to da sam stvaranje plesnih djela u potpunosti zanemarila, a voljela bih opet i tako stvarati. Pristupanje takvom djelu potpuno je drugačije. Glavna razlika je što misao može biti kompleksnija jer se ne mora sve reći u 3 minute ali, stoga, zahtjeva i puno veću pripremu te puno više sudionika koji rade zajedno prema istom cilju. Suradnja i otvorena, asertivna, komunikacija je u tom procesu presudna i mislim da sam sada spremnija za takvo iskustvo. Ako ništa, znam, barem okvirno, što me čeka. 😉
WoMen - Scena Gorica, 2012 ., Foto: Privatna arhiva
Osvojili ste brojne nagrade na natjecanjima suvremenog plesa koje potvrđuju vašu stručnost i predanost. Koje biste izdvojili kao najposebnije?
Logičan odgovor koji se nameće na ovo pitanje bio bi natjecanje u Istanbulu gdje je učenica Sara Kovač osvojila prvu nagradu u svojoj kategoriji ali je i odabrana među tri najbolja natjecatelja u konkurenciji od preko 120 koreografija i odlukom žirija postala pobjednik cijelog natjecanja… ali ima nešto puno više u tom procesu od nagrade. Najposebnija su ona natjecanja u kojima se spoji predani rad i napredak učenika, dovoljno vremena za kvalitetan proces rada na plesnim materijalima, komisija koja daje kvalitetne povratne informacije i svakako neizostavna podrška roditelja. Začudili bi se koliko je malo natjecanja koji objedinjuju sve ove elemente. Inače, iako koreografiram za natjecanja te ulažem dodatno vrijeme u pripremu učenika koji to žele, ne zalažem se za natjecanja u umjetničkom plesu. Mislim da je vrlo važno razlučiti ples kao umjetničku disciplinu i ples kao sport. Granica je tanka, često se isprepliće, negdje i ne postoji a neki nastavnici i plesači čak i ne priznaju da postoji. Mišljenja sam kako bi se susreti u umjetničkom plesu trebali sastojati od festivala/smotri gdje, i ako postoji ocjenjivanje, isto bi trebalo uključivati povratne informacije o viđenom, u formi teksta ili razgovora izvođača, mentora i komisije, a ne brojčanu ocjenu.
Sara Kovač natjecanje u Istanbulu, Foto: Privatna arhiva
Natjecanja na kojima sam sudjelovala, tijekom svog pedagoškog rada, služila su kao platforma preko koje sam mogla dodatno raditi s učenicima, na materijalima, za koje inače nemamo vremena ili se individualno posvetiti nekom učeniku što je kroz grupnu nastavu nekad teško izvedivo u toj mjeri. Iskustva koja tada stvaramo, putovanja na koja idemo, stvari koje učimo jedni od drugih u procesu ono su što je najposebnije i zahvalna sam svakome od svojih bivših učenika što mi je to omogućio.
Kako izgleda jedan trening klasičnog baleta za odrasle? Kome je sve namijenjen?
Baletni satovi koncipirani su tako da počinju zagrijavanjem tijela kako bi se polaznik pripremio, mentalno i fizički, za ono što slijedi. Nakon toga izvode se vježbe uz baletni štap te na sredini prostora i sve završava istezanjem. Iako se tijelo trenira, moja je filozofija da se kroz satove trenira i um te se stvara vrlo čvrsta veza tijelo/um i razvija se propriocepcija. Ključan faktor satova je razvijanje vještine a ne puko kretanje tijela koja imitira baletne pozicije u svrhu rekreacije. Mišljenja sam kako uz kvalitetno metodičko vodstvo svaka osoba može savladati vještinu plesanja klasičnog baleta, naravno do određene granice.
Dream on plesni studio, početna grupa, Foto: Privatna arhiva
Razumijevanje pokreta, kontrola, muzikalnost, koordinacija i memorija samo su neki od segmenata čiji se razvoj potiče na svakom satu. Mnoštvo je tu povratnih informacija jer polaznici trebaju istovremeno misliti gdje im je ruka, gdje noga, kako im stoji tijelo, a kako noga na kojoj stoje dok uz sve to dobivaju i mnoštvo povratnih informacija od voditelja te moraju istovremeno pratiti i glazbu. Zvuči nemoguće i možda se tako i čini u početku ali se u sve ulazi postepeno, elementi se savladavaju jedan po jedan i potrebno je oko dva mjeseca da se obrade koraci koji čine čitav baletni sat u svom osnovnom obliku. Nakon toga oni se nadograđuju kako u tempu tako i u težini izvedbe i kombinacijama koraka te malo po malo.. baletni sat je ovdje. 😊 Ne postoji dobna granica niti tip tijela koji je potreban da bi se sudjelovalo na ovakvim satovima. Potrebno je izdvojiti vrijeme i vjerovati procesu. Sve ostalo dođe na svoje.
Na koji način potičete odrasle da se uključe u baletnu rekreaciju i što, prema vašem mišljenju, čini balet izuzetnim izborom za poboljšanje zdravijeg načina života?
Poticanje mi nikad nije bila bolja strana. Ne znam „viriti iz svake paštete“ i nisam baš vična u marketinškim vodama. Mislim da je i to nešto što se uči putem. Napravila sam profil na Facebooku i Instagramu pod nazivom Dream On, gdje sam kreirala nekoliko obavijesti o besplatnim satovima, koji su se održavali tijekom rujna. Naravno i dalje je prvi probni sat besplatan za sve zainteresirane. Ne znam kako bi se netko odlučio sviđa li mu klasični balet, ako to nikada nije radio i nema priliku isprobati. Postoje i polaznici koji su već negdje plesali, mislim da je lijepo i da oni besplatno dođu i dobiju priliku, odlučiti za sebe, sviđaju li im se satovi koji se održavaju kod nas. Klasični balet izuzetna je vještina jer objedinjuje toliko mnogo toga; plesnost, muzikalnost, koordinaciju, svjesnost, razvija poseban način razmišljanja i omogućava nam da tih 60 minuta, koliko traje sat, „budemo u trenutku“. A najbolje od svega je, što upoznaš i neke nove ljude koji donesu neka nove spoznaje u tvoj život i samo tako, cijelo to iskustvo postaje još svrsishodnije.
Dream On odraz je moje duboke želje za promjenom paradigmi vezanih uz klasični balet. Svi ljudi nevezano za dob, spol, tjelesnu građu.. mogu, ako to žele, usvajati ovu vještinu. Tko zna, možda s vremenom i profesionalni svijet postane „inkluzivniji“. Bi li to i dalje bio balet koji ljudi s divljenjem jedva čekaju pogledati? Ne znam, ali to je tema za neki drugi razgovor. Do tada, ja ću nastaviti sanjati. 😊
Sarajevo, natjecanje Balance, Foto: Privatna arhiva
***
Sadržaj je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.
