Analiza Rat u Ukrajini neće skoro završiti
Piše: Vladimir Flatscher
05.02.2023. 14:54
visibility
546 pregleda
Izvor: Shutterstock Vladimir Flatscher neovisni analitičar, čovjek koji je proputovao uzduž i poprijeko cijelu Ukrajinu, živio jedno vrijeme u njoj, a i sada ima odličan uvid i informacije o stanju na terenu, ponudio nam je dublje uzroke rata. Sagledavanje rata u Ukrajini vuče određene repove iz davnih 60-ih godina prošlog stoljeća. Krajem 50-ih i početkom 60-ih, Amerika je počela gomilati zalihe lakog alkalnog metala - litija. Međutim, borba za crno zlato potisnula je litij ili kako ga zovu bijelo zlato u drugi plan. Ekspanzijom upotrebe mikročipova i provodnika, litij dolazi u prvi plan. Tada na svjetskoj razini raste potražnja za tim metalom. Pošto su svjetske zalihe litija uglavnom pod kontrolom Amerike te slobodno rečeno i NATO-a, dolazi do preplitanja ekonomskih, vojnih i političkih strateških interesa...
Rat u Hrvatskoj je jednim dijelom vođen upravo iz istih interesa kao u Ukrajini, te također na isti način.
Poslije smrti Tita raste srpski nacionalizam, ideja velike Srbije i povezivanje s Rusijom. Međutim, malo je poznato da su se Rusi raširili po svijetu u potrazi za određenim rudama i metalima. Tako je 1983./1984. ustanovljeno, da istočna Slavonija do Požege i od Save do mađarske granice leži na velikom naftnom bazenu svjetskih razmjera, te da posjeduje određene količine litija. Pošto je to područje bivšeg Panonskog mora, koje se pružalo do Tuzle, cijeli je teritorij bio veoma interesantan i srpskom agresoru, od tuda i poznata linija Virovitica, Karlovac, Karlobag.
Poznati litijski trokut Čile-Bolivija-Argentina su tako reći pod kontrolom Amerike, ali pošto je to politički klizno područje, Amerika, Rusija i Kina moraju učvrstiti svoju poziciju na svjetskoj razini. Tako da je trenutno na tlu južne Amerike tiha borba za politički podobnu vlast, a očiti primjer je Bolivija.
Isto tako velike zalihe litija pronađene su i u Srbiji, zbog čega je i velika borba između Istoka i Zapada za politički podobnu vlast.
Zalihe litija nađene su i na teritoriju Albanije i Kosova, tako da kada se dublje sagleda, cijeli povod rata na našim prostorima dobiva drugi smisao.
Agresija na Ukrajinu također ima u pozadini razlog koji se zove litij, ali i ostale rude, obzirom je područje Donjecka i Luganska poznato po rudnom bogatstvu. Najveće nalazište litija je otkriveno upravo u Mariupolju, gradu razrušenom kao hrvatski Vukovar. Tako da ta poveznica između ova dva rata ima smisla, pogotovo kada se uzme u obzir, okupirani teritorij.
Ova teška situacija u Ukrajini, uvjetovana je i ostatkom ostataka političkog kadra proruskog predsjednika Janukoviča, koji su obnašali određene funkcije u državnom vrhu ukrajinske vlade i ministarstava. Pogotovo se to pokazalo na samom početku rata, kada su zbog izdaje pojedini gradovi i mjesta predavani u ruske ruke bez ispaljenog metka. Osim toga šefovi, direktori, upravitelji, proruski orijentirani članovi parlamenta, masovno su bježali s ogromnim svotama novca i dragog kamenja. Tako je supruga, člana parlamenta uhvaćena na mađarskoj granici sa 28 milijuna eura, dok je ukrajinski šef obavještajne službe uhićen na makedonsko-srpskoj sa 2 milijuna eura i određenom količinom dijamanata. O ostalim sitnim lokalnim političarima i gradonačelnicima, te pojedinim zapovjednicima da i ne pričamo.
Pošto smo imali iskustvo iz Domovinskog rata, određena grupa dragovoljaca je još davne 2004., 2006. i nadalje otišla u Ukrajinu. Premda tada nije bilo rata, Ukrajina nama srodno bliska zemlja, posebno zapadni dio do Lavova, postala je interesantna zbog probuđenog nacionalnog naboja koji se osjetio u zraku. Osim toga, što puno Hrvata ne zna, preko 300 Ukrajinaca i osoba ukrajinskog porijekla borilo se s nama, rame uz rame protiv velikosrpske agresije. Te veze su neraskidive. Tako sam se i ja 2006. godine zaputio u Ukrajinu, sagledao situaciju i vidio preslikanu sliku Hrvatske s početka 1990.
Određeni dio državnog, vojnog, političkog, obavještajnog i ostalog aparata obnašali su proruski orijentirani političari. Potaknuti tadašnjim "guvernerom" Donbasa Viktorom Janukovičem, počeli su ispoljavati sve jači separatizam i promovirati ideju odvajanja tih dvaju oblasti.
Dolaskom na vlast kao predsjednik, Janukovič balansira između Rusije i Zapada, ali "ispod žita" radi sve u korist Rusije. U trenutku sukoba i unutrašnjih nemira, izdaje nalog specijalnim službama da pucaju u vlastiti narod. Postojala je osnovana sumnja da su ti pripadnici bili poslani iz Rusije.
Poslije njegovog bijega u Rusiju, počinje spora izgradnja ukrajinskog državnog aparata. Razlog je mito i korupcija na svakom koraku. To se sve razvlačilo godinama, tako da je svaki predsjednik imao iste probleme. Zbog svega toga, situacija u Ukrajini i danas je teška.
Premda su dobili informacije stranih obavještajnih službi, raznih analitičara, bivših obavještajaca, Ukrajinci nisu na vrijeme pripremili narod, vojsku i državne institucije na moguću agresiju. Imali su točne obavijesti da Rusi gomilaju vojsku uz granicu iz svojih udaljenih oblasti. Pokazatelj moguće agresije je već to trebalo biti. Nitko neće 120 do 150 tisuća vojnika dovući na granicu samo da naprave neki izlet i da se vrate doma. Tu vojsku treba pratiti logistika, a sve to iziskuje ogromne troškove. Da su poslušali samo male ljude s naših prostora, koji su im savjetovali da miniraju granicu na svim mjestima odakle može krenuti agresija, da naprave "ježeve" i "piramide", da uklone nazive ulica, sela, mjesta i gradova, da izmjeste u skloništa svu potrebnu logistiku i pripreme ista za smještaj stanovništva, da proglase izvanredno stanje i da Predsjednik preuzme vrhovnu komandu i cjelokupnu političku vlast, ne bi Rusi za par dana došli do Kijeva, ne bih bilo toliko razaranja, masovnih ubojstava, doslovce genocida, izdaje i svega ostalog što ih je čekalo.
Pošto je to sve tako prošlo i rat je ušao u ovu fazu, odnosno razvukao se kako se i pretpostavilo, izgledno je kako neće tako skoro ni završiti. Postoji mogućnost za proširenje sukoba na druge oblasti, druge države, posebno poslije napada nepoznatih dronova na Iran.
