Osam mjeseci od početka rata u Ukrajini, nastavlja se zamah ukrajinskih snaga u daljnjem oslobađanju okupiranih teritorija. Iako ne takvom dinamikom kao u posljednjim tjednima, ukrajinska vojska polako se približava Hersonu na jugu, potiskujući ruske snage i prisiljavajući ih na teške taktičke odluke. Povlačenje iz ključnog ali ujedno i jedinog većeg grada kojeg su uspjeli zauzeti od početka rata, na istočnu obalu rijeke Dnjepar, značilo bi novi golemi strateški neuspjeh za Putina i njegovu vojsku koja se, unatoč očekivanjima mnogih, najblaže rečeno nije proslavila.
Oslobađanje Hersona, nakon uspješne i munjevite Harkivske ofenzive, Ukrajini bi bio dodatni motiv za nastavak borbenih djelovanja, ali i novi dokaz zapadnom svijetu, prvenstveno Americi i Velikoj Britaniji, nešto manje Poljskoj, Češkoj i Slovačkoj, kako isporuke oružja i ostale logističke pomoći nisu bile uzaludne te kako je ukrajinsko vodstvo u stanju preokrenuti tijek rata.
U skladu sa trenutnom situacijom mogu se promatrati aktualne izjave i upozorenja ruskog vojnog vodstva kako je Ukrajina spremna koristiti takozvanu 'prljavu' bombu u terorističkim napadima. Sve te najave totalni su nonsens, kao i optužbe Rusa, kako bi sami Ukrajinci mogli minirati i srušiti branu hidroelektrane Kahovka, te time privremeno poplaviti veći dio hersonske oblasti.
Sa vojnog stajališta Ukrajini je to totalno nepotrebno, da ne govorimo kako bi u opasnost po život doveli preostalo stanovništvo koje je ostalo na tim prostorima, a jedini koji bi time profitirali su sami Rusi. Realnija je mogućnost kako će Rusi i njihov novi brutalni vojni zapovjednik na terenu Sergej Surovikin, pribjeći toj metodi, kako bi i na taj način, bar na neko vrijeme usporili ukrajinsko napredovanje.
Naime, Putin i rusko vojno vodstvo nasušno trebaju, upravo vrijeme i taktički predah. Visoki vojni gubitci, nasumična i u nekim dijelovima Rusije potpuno kaotična mobilizacija, golemi gubici moderne opreme, prisiljavaju ih na zastoj borbenih djelovanja i stajanje u mjestu. Upravo to bile su teme na jučerašnjem sastanku koordinacijskog vijeća za jačanje podrške invaziji u Moskvi, sa kojeg su se čule poruke o ubrzavanju odluka vezano uz vojnu kampanju u Ukrajini te o potrebi bolje medicinske i logističke pomoći svih ruskih regija vojsci.
Putinovi teritorijalni apetiti zasigurno se nisu smanjili, njegova osnovna premisa koja je i dovela do rata u Ukrajini ili specijalne vojne operacije, kako god je neki nazivali, zasigurno je nepromijenjena.
Iščekivanje 'rasputice', odnosno kako će ukrajinsko tlo sa jesenskim kišama postati neprohodno za velike vojne pokrete i operacije, barem u dijelu oklopne mehanizacije, te kasniji dolazak zimskih i daljnjih nepovoljnih vremenskih uvjeta, bili bi odličan predah za umornu rusku vojsku kojoj treba odmor, rotacija potrošenog i umornog vojnog osoblja, kao i popunjavanje te obnova vojnih zaliha.
U tom svjetlu treba razmatrati i nedavne telefonske kontakte čelnih ljudi ruske vojske sa američkim, francuskim i britanskim vojnim vrhom, što je prvi puta od početka invazije. Uz najave o mogućnosti korištenja 'prljave' bombe, stalnim zveckanjem taktičkim nuklearnim oružjem, to je još jedan element takozvanog ruskog hibridnog ratovanja, te pokušaj zastrašivanja zapadnih zemalja kako bi potencijalno odustali od daljnje vojne pomoći ukrajinskoj vojsci. Nedostatkom te pomoći, Ukrajini bi bez obzira ne veliku količinu vojne opreme zarobljene od Rusa, bilo gotovo pa nemoguće voditi vojna djelovanja. Kombinacija takvih pokušaja zastrašivanja uz pritisak na ukrajinsko vojno vodstvo ali i civilno stanovništvo, putem stalnih napada na ukrajinsku elektroenergetsku infrastrukturu i neselektivnog granatiranja gradova i mjesta, ništa su doli daljnji pokušaji eskalacije situacije i podjele svjetske podrške Ukrajini.

Činjenica je kako stanovništvo najviše pati. Isto tako, iako brižljivo kontroliraju podatke koji su njihove strane 'cure' u medije, neosporna je činjenica kako su i ukrajinski gubici ogromni. Procjena je kako je do sada u ratu poginulo više od dvadeset tisuća ukrajinskih vojnika, gotovo deset tisuća ih je navodno u ruskom zarobljeništvo, dok su zbog različitih oblika ranjavanja daljnji deseci tisuća izbačeni iz stroja.
Kombinacija svih čimbenika dovodi do ključnog pitanja, kojoj su strani u ovom trenutku svrsishodniji pregovori ili eskalacija sukoba. Zasigurno je kako bi Putinu i Rusiji odgovarala neka vrsta statusa quo, kojim bi zadržali teritorijalne dobitke i 'kupili' vrijeme za neophodno popunjavanje i obnovu snaga te eventualni daljnji nastavak ratnih operacija na proljeće. Sa druge strane Ukrajina u ovom trenutku nadahnuta uspješnim akcijama, sve većom količinom oružja koja im pristiže, prvenstveno modernih protuzračnih sustava za obranu od napada projektilima i dronovima, ne prihvaća nikakve pregovore, osim pod uvjetom povlačenja ruskih snaga na položaje prije 24. veljače i početka invazije.
Također se nameće pitanje, koja bi se zemlja ukazala kao moderator eventualnih pregovora. Tko je to, obzirom na razinu umiješanosti u sukob, tko trenutno ima takav autoritet da posreduje među zaraćenim stranama? Je li to Turska, Amerika ili možda indonezijski predsjednik koji je objavio mirovnu inicijativu uoči summita G20 sredinom studenoga na Baliju, ostaje da se vidi.
Jedno je sigurno, tmurni oblaci iz kojih umjesto kiše i snijega svakodnevno ispadaju tisuće granata, krstarećih projektila, iranskih dronova i ostalih ubojitih sredstava, još dugo će biti nadvijeni nad Ukrajinom, pri čemu najviše pati nevino stanovništvo koje sa zebnjom iščekuje dugu, hladnu i mračnu zimu.