Šamar realnosti koji je Bakira Izetbegovića probudio iz predizbornoga sanjarenja natjerao je predsjednika SDA-a na očajničke poteze otvaranja frontova sa svima koji su „krivi“ za njegov izborni neuspjeh.
Poraženom bošnjačkom kandidatu za člana bosanskohercegovačkoga predsjedništva u izbornoj noći „oči je otvorila“ Schmidtova odluka o izmjeni Izbornoga zakona kojom je tek djelomično implementirana presuda bosanskohercegovačkoga Ustavnog suda o legitimnom zastupanju u domovima naroda zakonodavnih tijela Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine. Ta presuda u predmetu Ljubić zahtijevala je izmjenu Izbornoga zakona tako što bi omogućila da se na svim „političko-administrativnim razinama“ osigura pravo legitimnoga zastupanja konstitutivnih naroda.
Eto, Izetbegović Jr. se preračunao, izjalovio mu se plan o kontroli hrvatskoga kluba u Federalnom Domu naroda. Naime, cijeli prethodni mandat izbjegavao je sve mogućnosti izmjena Izbornoga zakona kojima bi se poštovale i presude Ustavnoga suda BiH i Europskoga suda za ljudska prava. Odbijao je sve prijedloge hrvatskih dužnosnika koji su sudjelovali u pregovorima, a sam nikada nije došao na pregovore s bilo kakvim, a posebno ne konstruktivnim, prijedlogom koji bi omogućavao legitiman izbor predstavnika u tijela kojima se štite kolektivni interesi konstitutivnih naroda i drugih građana Bosne i Hercegovine.
Planirao je sabotažama pregovaračkih procesa dogurati do izbora, a nakon izbora instalacijom svojih „Hrvata“ u domove naroda ili bar „Inzkovom matematikom“ amenovati bošnjačku dominaciju, posebice u Federaciji. Djelomično je uspio. Nagurao je kandidatu bošnjačkoga DF-a za hrvatskoga člana Predsjedništva BiH Željku Komšiću sasvim dovoljan broj bošnjačkih glasova kojima je još jedanput izabran na poziciju, ali je tim naguravanjem glasova žrtvovao vlastitu poziciju u Predsjedništvu. Tako je Izetbegović, ipak, dobio gotovo sve što je priželjkivao. Bošnjaci su, unatoč plebiscitarnoj potpori Hrvata koju je Krišto dobila za hrvatskoga člana Predsjedništva, izabrali dva člana bosanskohercegovačkoga Predsjedništva, ali na Izetbegovićevu žalost on sam nije u tom tijelu. Njegova je stranka osvojila čak i više glasova od bilo koje druge bošnjačke stranke, ali koalicija stranaka Osmorke zajednički ima jednak broj mandata u federalnom Domu naroda (10 SDA i 10 Osmorka, a ostala tri se „izvlače iz šešira“) pa će „lutrija“ odlučivati koji je bošnjački blok jači u tom zakonodavnom tijelu.
Svjestan da ostali izborni pobjednici u svojim narodima kreću u pregovore, a njega ne pozivaju, Izetbegović Jr. pokušava usmjeriti pogled javnosti na produžetak vojne misije EU-a u BiH – Althea. Ne tematizira on činjenicu da je Bosna i Hercegovina međunarodni protektorat, ne govori o sabotažama pregovora o izmjenama Izbornoga zakona, ne spominje potrebu ispunjavanja zahtjeva iz presuda vezanih za legitimno zastupanje, ne brine ga potreba za angažmanom mirovnih snaga u Bosni i Hercegovini, jedini mu je problem što bi u tim mirovnim snagama EU-a u BiH moglo biti čak pet-šest vojnika Hrvatske vojske.
Izetbegović Jr. ne želi priznati da se preračunao, pa opet piše pisma koja potpisuju Udruge Majke Srebrenice i Žepe. Opet su pismopisci iz SDA-a aktivni. Nastavljaju pisati pisma koja potpisuju bošnjački logoraši i Majke Srebrenice pa su uz onih prethodnih 1500 o kojima je Izetbegović govorio na tribini „Drugo čudo bosanskog otpora“ u Hadžićima, sada pisali i generalnom tajniku UN-a Antoniju Guterresu s namjerom da Vijeće sigurnosti UN-a onemogući jednoj članici NATO-a i EU-a, Republici Hrvatskoj, da pripadnike svojih vojnih snaga delegira u mirovnu misiju u BiH.
Tako, Majkama Srebrenice i Žepe, ustvari SDA-u i Bakiru Izetbegoviću, smetaju vojnici one vojske koja je spriječila genocid u Bihaću, vojske koja je zajednički djelujući s HVO-om i Armijom BiH, uz to što je oslobodila teritorij Republike Hrvatske, pomogla u oslobađanju iz okruženja Bihaća, vojske koja je dovela do pretpostavki za potpisivanje Dejtonskoga mirovnog sporazuma i okončanja rata u BiH. Dakle, Hrvatske vojske, vojske države na čijem su području boravile izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, kako Hrvati, jednako tako i Bošnjaci, one države koja je omogućila liječenje bošnjačkim ratnim ranjenicima, države s čijega se područja tijekom rata osiguravala opskrba i hranom i lijekovima, kao i ostalim potrepštinama nužnim za preživljavanje i borbu za očuvanje Bosne i Hercegovine.
Ustvari, ni Izetbegoviću Jr., ni njegovoj stranci nisu toliko bitni hrvatski vojnici u mirovnoj misiji u BiH, njima je puno važnije što bi se i bez SDA-a mogla formirati vlast na svim razinama vlasti u Bosni i Hercegovini. Nastavljajući kao i u prethodnih tridesetak godina prijetvorno djelovati, dovoditi u zablude, ne prežu ni danas od zlouporabe najranjivijih skupina kako bi prikrili vlastite političke neuspjehe otkrivajući i na taj način svoje ljudsko i političko licemjerje. Konačno, vrijeme bi bilo da se SDA - Jr. & Co. probude, da prestanu sanjariti o bošnjačkoj dominaciji u Bosni i Hercegovini, a poglavito u Federaciji i da već jednom iskreno s predstavnicima drugih naroda i ostalih građana okrenu novu stranicu kojom bi se konačno riješilo pitanje legitimnoga predstavljanja konstitutivnih naroda i krenulo prema rješavanju gospodarskih i socijalnih problema u Bosni i Hercegovini.
