Srbija
nastavlja agresiju na hrvatsku kulturnu baštinu i ustrajava na obrani sramotnog
"Zakona o duhovnom nasleđu"
U nastavku Jovan Skerlić u svojoj Istoriji nove srpske književnosti (Beograd, 1914.)
iznosi i brojne druge teze koje su rezultat njegovih zaključaka donesenih na
temelju analiza, pa tako, primjerice kaže sljedeće:
"… latinicom štampane knjige dalmatinskih
književnosti, i ako pisane dobrim narodnim jezikom, izgledale (su) potpuno tuđe
pravoslavnim Srbima."
"Za tu književnost u Srba se gotovo nije ni
znalo, i ako ju je ko od obrazovanijih Srba poznavao, nije je smatrao kao svoju."
I na kraju sve to potkrjepljuje izričitim
tvrdnjama o tomu kako nikakve veze niti međusobnih utjecaja između hrvatske i
"nove srpske" književnosti nije bilo:
"Jedna stvar je van svakoga spora:
dalmatinska književnost nije ni po čemu uticala na stvaranje nove srpske književnosti
u XVIII. veku. Isto tako bez većeg su uticaja bile i ostale lokalne i katoličke
književnosti naše, bosanska književnost XVII i XVIII veka, slavonska
književnost XVIII veka."
Osvrćući se, međutim, na međusobna prožimanja
dalmatinske, dubrovačke i hrvatske književnosti u cjelini, sasvim je određen i
ne ostavlja mjesta nikakvim nedoumicama:
"Dalmatinska, a naročito dubrovačka
književnost oko 1835. godine, za vreme ilirskog pokreta, bila je od velikog
uticaja na stvaranje nove hrvatske književnosti. Dalmacija je Hrvatskoj bila
bliska, po prošlosti, geografski, verom, i azbukom, i 'dubrovčanisanje'
ilirskih pisaca bilo je sasvim prirodno i pojamno."
(Za
citirane dijelove vidi: Vijenac br. 478.; https://www.matica.hr/vijenac/478/na-istoku-nista-novo-19082/; stranica posjećena 17. 2. 2022.)
Dakle, Skerliću je pored ostaloga sasvim
razumljivo i logično da su "ilirski" (hrvatski) pisci
"dubrovčanisali", odnosno, smatrali tu književnost dijelom vlastitog
naslijeđa.
Kad takve prosudbe i ocjene dođu sa izvorišta
srpske književne pismenosti i književnosti - od autoriteta kao što su Vuk Stefanović Karadžić (kojeg naši
susjedi i danas zovu "ocem srpskog jezika"), Sime Milutinovića Sarajlije (učitelja Petra II. Petrovića Njegoša) i Jovana
Skerlića koji je u znatnoj
mjeri utjecao na razvoj srpskog književno-kulturnog i nacionalno-političkog
života.
Prije nego je krajem XIX. stoljeća krenula agresivna
kampanja s ciljem prisvajanja naše književnosti (poglavito stare dubrovačke),
ne mali broj najistaknutijih intelektualaca, književnika, jezikoslovaca i
književnih kritičara u Srbiji, imao je posve realan i objektivan pogleda na
kretanja u oblasti kulture i bio duboko svjestan kako je Srbija u tom pogledu
daleko zaostala u odnosu na hrvatske zemlje, prije svega Dalmaciju i Dubrovnik,
a potom i druge naše krajeve (Slavoniju, središnju Hrvatsku itd.) u kojima su u
vrijeme dok su Srbi "krojili" svoju "azbuku" i skupljali
narodne pripovijetke (kao začetke "nove" srpske književnosti)
književnost, umjetnost i znanost uvelike cvjetali i ta su se kretanja odvijala
ukorak s najnaprednijim srednje-europskim i zapadno-europskim kulturnim i
znanstvenim krugovima tog vremena.
Kad se posvemašnja zaostalost za razvijenom
civilizacijom udruži s megalomanijom i željom za osvajanjem - nastaje
eksplozivan kompost
Uzimajući u obzir sve do sada navedeno, stvar
je potpuno jasna.
1. Srbi ne samo da nisu imali nikakvih značajnijih gibanja na
književnom i kulturnom polju sve do druge polovice XVIII. stoljeća, nego u tzv.
staroj književnosti (koju Skerlić čak i negira, tvrdeći da to i nije bila
književnost u pravom smislu, nego prije "pismenost") nisu imali
temelja za svoju "novu književnost";
2. Čameći u turskom ropstvu gotovo 500 godina, srpski narod kao
porobljena raja nije imao nikakve veze s civiliziranim svijetom, a da ne
govorimo o tomu da su ih zaobišli barok i renesansa, historicizam, pa i razvoj
znanosti. Dok su se oni stoljećima međusobno klali s Osmanlijama i svojim
poturicama a sva im se kultura svodila na usmene narodne predaje i pjevanje uz
gusle, u zemljama na koje se protezala vlast Ugarske i Austrije, odn.
Austro-Ugarske, otvarala su se sveučilišta, muzeji, bolnice, operne i kazališne
kuće, umjetničke galerije, razvijale sve vrste umjetnosti (glazba, kiparstvo,
slikarstvo), tiskale knjige i razne druge tiskovine, gradili mostovi, ceste,
pruge, razvijala znanost itd., itd. To su nesporne činjenice koje govore o tomu
da je Srbija u cijelosti bila izvan civilizacijskih tijekova, pa shodno tomu
nije niti mogla ostvariti neke pomake u kulturnom i znanstvenom smislu;
3. Dokaze u prilog spomenutim činjenicama nalazimo ne samo kod Sime Milutinovića Sarajlije, Vuka Stefanovića
Karadžića i Jovana Skerlića,
nego i brojnih drugih srpskih intelektualaca - povjesničara, kroničara, jezikoslovaca,
književnika i književnih povjesničara, koji se svi slažu u jednom: Srbija je iz turskog ropstva izašla kao
potpuno devastirana, zaostala agrarna zemlja koja se ni u čemu nije mogla
mjeriti s područjima zapadno od Drine i sjeverno od Dunava. Uostalom, nisu
li svi oni, počevši od Dositeja
Obradovića i Vuka Stefanovića
Karadžića, do Save Tekelije, Svetozara Markovića, Jovana Cvijića nadalje, jedini
"prozor u svijet" i dodir sa suvremenom civilizacijom imali preko
Beča i Budima, a ne istočnih metropola, pa ni Rusije u koju su se kleli i
smatrali je saveznicom i "bratskom" zemljom? Nisu li u Beču i Budimu tiskali
svoje prve knjige, kalendare, svršavali škole i otuda donosili prve spoznaje i
europskom načinu života?
4. Obrazujući se u srednjoeuropskom miljeu, Srbi stvaraju središte
"nove Srbije" na prostorima sjeverno od Dunava i tamo nastaje žarište
u kojem se "srpski duh" slobodno razvija, te uz crkvenu i obrazovnu
autonomiju skupine sve utjecajnijih srpskih trgovaca, intelektualaca i crkvenih
ljudi vremenom ističu i svoje političke, pa i teritorijalne zahtjeve (tzv.
"Srpska Vojvodina" - koja egzistira kao carska, austrijska krunovina od 1949. do 1860. godine)
priklanjajući se Austriji a protiv Ugarske, što je urodilo plodom, jer su na
ugarskom tlu dobili stanovite teritorijalne povlastice od bečkog dvora, pa iako
su one bile ograničenog karaktera, poslužile su kasnijoj srpskoj nacionalnoj
emancipaciji u tim krajevima.
Nakon slabljenja Osmanlijskog carstva koje se
urušava iznutra, te u isto vrijeme biva potisnuto austrijskim oružjem, kod Srba
raste ratnički zanos i rađa se uvjerenje kako su upravo oni predodređeni
postati nasljednici tog imperija na Balkanu, odnosno "Pijemont" za
sve Južne Slavene. Ta megalomanija od Načertanija
(1844. godine) jača i ulazi kao sastavnica i ideja vodilja u mitsku matricu
koja očarava srpski narod i stvara mu predodžbu kako je upravo to srpski
nacionalni cilj koji oni kao "izabrani narod" moraju ostvariti po
svaku cijenu.
Sanjajući o hegemoniji nad susjednim narodima,
Srbi se s naročitom energijom usmjeravaju na dio Južnih Slavena koji im je zemljopisno
najbliži i kod kojih je već u to vrijeme (prva polovica XIX. stoljeća) bilo
gibanja u smislu postizanja "južnoslavenskog jedinstva", nasuprot
hegemoniji Austrije i Ugarske. Zbog sličnosti u jeziku, na meti su se među
prvima našli Hrvati, njihov jezik, kultura i identitet. Već je Vuk Karadžić u svojim spisima tvrdio
kako su "svi štokavci Srbi", te da postoje "Srbi pravoslavnog,
muhamedanskog i rimskog zakona", što je kasnije u svojim
"antropogeografskim" i "morfološkim" opservacijama Jovan Cvijić pretvorio u rasističku
teoriju o Srbima koji nastavaju cijeli Balkan pa i šire i po svojim svojstvima
su rasno superiorni ("iznad svih drugih naroda na ovom području"), te
imaju takvu životnu snagu koja im "omogućava upravljanje mnogo većim
prostorom nego ga zauzimaju".
Na tim premisama se kod Srba javlja jedna ne
tako malobrojna struja među intelektualcima i crkvenim ljudima, koja pošto-poto
želi dokazati kako su "Srbi najstariji narod" i to ne samo na
Balkanu, nego i u Europi uopće, pa i u svijetu, tzv. etnogenetski pupak Evrope
i sveta. I ta bolesna rasistička teorija, pokretač je procesa koji teže za time
da se dokaže srpska premoć na svim poljima: kako na vojnom, političkom, diplomatskom,
vjerskom, tako i u pogledu kulture, umjetnosti, znanosti.
Budući da su slijedom već ranije spomenutih
objektivnih okolnosti naši istočni susjedi imali u svome cjelokupnom
civilizacijskom razvoju prazninu od preko 500 godina (za što im sasvim sigurno
nismo krivi mi), njihova je megalomanska i mitomanska velikosrpska klika težila
nadomjestiti to na jednostavan način: prisvajanjem
kulture i duhovnog naslijeđa (književnosti, znanosti, umjetnosti) prije svega
Hrvata, pa potom i drugih naroda u susjedstvu s kojima su Srbi imali sličan
jezik, a po nekima i dijelom i zajedničko (slavensko) porijeklo.
Ovdje nikako ne smijemo
zanemariti utjecaj naših "iliraca", te Jerneja
Kopitara, Pavela Šafarika, Dobrovskog, Kollara i drugih predstavnika tzv. slavističke škole, pri čemu su
ilirska ideja i ideja južnoslavenskog jedinstva od velikosrpske klike obilato
korišteni kako bi
MOŽDA ĆE VAS INTERESIRATI
Obraćanje srbijanskog predsjednika pokazuje tri stvari, ili se radilo o napadu na koje Srbija nema utjecaja bilo da se radi o organiziranom kriminalu ili o nekim vanjskim snagama tipa Wagnerovaca, dok je on zatečen i nema sve informacije.
19.02.2022.
Ljude zanima crna kronika, što crnja to primamljivija, da u njoj utaže svoje pohlepe, strasti, nevolje, strahove. Takav mentalni sklop nacije hrani hrvatske političare na čelu s onim koji bi trebao biti primjer i nažalost u natapanju crnilom, doista jest.
19.02.2022.
Čini se ponekad kao Sizifov posao pokušati dokučiti na koji način šira javnost ocjenjuje političare, kandidate za političke funkcije ili državne dužnosnike.
19.02.2022.
Javna je tajna kako hrvatska prehrambena industrija godinama sanja dugoročnu strategiju i sanacijski proces, kojom bi dobila novi zamah za naredno desetogodišnje ili duže razdoblje.
19.02.2022.
Ivan Brodić energetski stručnjak i glavni urednik portala EnergyPress na svojim je društvenim mrežama napisao zanimljivo stajalište i analizu aktualne plinske afere.
19.02.2022.
Tjedan dana od crnogorskih izbora slažu se kombinacije za saziv vlade. Bez obzira kakve one bile, činjenica je da su pobjednici izbora manjine, a tamošnja stabilna hrvatska manjina nije samo glas, već ključna poluga bez koje se ne može ni kilometar dalje.
19.02.2022.
U razdoblju između 2009 i 2022. godine Hrvatska ima 30 posto manje stranih investicija nego li Srbija, a u Srednjoj Europi jedino je Slovačka iza nas, dok druge zemlje imaju više stotina postotaka više takvih investicija.
19.02.2022.
Zašto rektor Sveučilišta u Zagrebu Stjepan Lakušić ne potvrđuje akademika Stjepana Ćosića za v.d. dekana hrvatskih studija ako ga je vijeće izabralo?
19.02.2022.
Kristova smrt na križu koje se spominjemo na Veliki petak za kršćane je smrt u drugom licu, smrt najbliže osobe, ali istovremeno i smrt koja daje život. Smrt za vjernike nije dokrajčenje, nego se život preobražava i postaje istinskim životom.
19.02.2022.
Đukanović je propustio izgraditi strategiju i institucije koja bi ojačala nacionalni identitet, narod koji bi bio kralježnica obnovljene države i stoga ostaje opasnost daljnje asimilacije crnogorskog nacionalnog tkiva u jedan davni, ali vječni san.
19.02.2022.
Ova web stranica koristi kolačiće
Kolačiće koristimo za prilagođavanje sadržaja i oglasa, za pružanje značajki društvenih medija i za analizu prometa. Također dijelimo informacije o vašoj upotrebi naše web-lokacije s našim društvenim medijima, oglašivačkim i analitičkim partnerima koji ih mogu kombinirati s drugim informacijama koje ste im dali ili koje ste prikupili iz upotrebe svojih usluga.
