Aktualna
"potpredsednica Vlade i ministrica kulture i informisanja" Republike
Srbije, Maja
Gojković, nedavno je izjavila kako "Srbija
ne negira da je dubrovačka književnost i
hrvatska" (dakle, osim što je
"srpska" ona je i hrvatska - kako
su "dobrohotni"!), potvrđujući tako navode iz spornog
"Zakona o kulturnom nasleđu" što ga je srbijanski parlament usvojio
23. prosinca 2021. godine.
Spomenuta persona (Maja Gojković) spada u prvi ratni ešalon Šešeljevih četničkih
jastrebova iz 90-ih godina prošlog stoljeća. Bila je među utemeljiteljima
ekstremne paravojne organizacije, profašističkog Srpskog četničkog pokreta, koji
se (zbog međunarodnog imidža Srbije) "transformirao" u Srpsku
radikalnu stranku i to tako što je samo promijenio ime dok je sve drugo ostalo
isto i u toj je ekstremnoj organizaciji obnašala dužnost glavne tajnice, zatim potpredsjednice Izvršnog odbora
za Srbiju, a u vrijeme agresije na Hrvatsku i BiH, u njezinom uredu u
Novom Sadu obavljao se upis dragovoljaca - četnika koji su preko Srpske
radikalne stranke novačeni i upućivani u rat, odnosno operacije etničkog
čišćenja i genocida što su ih provodili na područjima zapadno od Drine. Poslije
odlaska Šešelja u na sud u Den Haag (2003.) priklonila se Aleksandru Vučiću i Srpskoj naprednoj stranci nakon čega je
obnašala brojne važne političke dužnosti, pa i predsjednice srbijanskog
parlamenta.
I eto, ta i takva "gospođa
ministarka" kojoj bi na ratnom putu iz 90-ih mogao pozavidjeti najveći
broj četničkih "vojvoda" i koja bi da je pravde odavno završila na
robiji zbog huškanja, organiziranja paravojnih bandi i poticanja na zločine
etničkog čišćenja i genocida, danas nama Hrvatima "dobrohotno"
poručuje kako ona nema ništa protiv toga da
je dubrovačka književnost pored toga što je "srpska" i dijelom
hrvatskog kulturnog naslijeđa - što su neki od naših medija dočekali sa
simpatijama tumačeći sve kao "dobru volju" Srbije da se riješi
nesporazum. Tragikomično. Mada je samo ponovila ono što stoji u Članku 23.
spomenutog "Zakona o kulturnom nasleđu", nekima je u Hrvatskoj i to
dovoljno da pohvale gestu "dobre volje" beogradskih fašista i
krivotvoritelja.
U svemu, važno je samo jedno: od te podmukle
agresije se moramo braniti i obraniti, jer krajnje ciljeve jako dobro znamo: ne svojataju oni Marina Držića, Ivana
Gundulića, Josipa Ruđera Boškovića i druge znamenite Dubrovčane zato što im je
do njih i njihovih djela stalo i što uistinu vjeruju kako oni pripadaju "i
srpskoj kulturi", nego stoga da kroz to prisvajanje "dokažu"
kako je jug Hrvatske "oduvek bio srpski" i u konačnici, kad to
međunarodne okolnosti dopuste, ponovno
krenu u osvajački pohod i otimačinu naše zemlje, baš onako kako su to već u
nekoliko navrata činili - od XIV. stoljeća do posljednjih ratova 90-ih godina.
Nama običnim "malim" Hrvatima koji
ne sjedimo u Saboru, ministarstvima ili EU parlamentu, ne preostaje drugo nego
govoriti i pisati, pa ako treba i ponavljati u nedogled sve ono što je već
toliko puta rečeno i napisano, u nadi da će nešto od toga čuti i oni koji imaju
političku moć u ovoj zemlji - jer, od one druge strane koja sve to producira, za
sada, nažalost, ne možemo očekivati razumne postupke.
Dokazi su nepobitni, a ima ih i na hrvatskoj i na srbijanskoj
strani
U dubrovačkom arhivu postoje dokumenta koja
potvrđuju kako su se spisi koji su dolazili iz Srbije vezano za trgovinu ili
kakve druge poslove, prevodili na jezik koji se u to vrijeme koristio u ovom
gradu. Dubrovački pisari od kraja XV. stoljeća bilježe kako su ti dokumenti
pisani "in lingua serviana" (dakle, na jeziku "Serva" -
potonjih Srba), dok se u XVI. stoljeću za taj jezik koristi izraz "lingua
rasciana" (jezik Raške, Rascie, rašanski). Pri tomu je potpuno isključena
mogućnost da bi taj termin ("rašanski") označavao nacionalno-jezični
identitet Dubrovnika, jer za Dubrovčane tog vremena biti Rašanin značilo je u isto vrijeme pripadati raškoj crkvi (budući da
je država Raška postojala do 1345. godine i tek nakon toga se počinje rabiti
odrednica "Srbija"). Naime, Dubrovačka Republika bila je strogo katolička država i u njoj su
jedino Židovi imali pravo vjeroispovijesti - jer drugih konfesija nije niti
bilo, sve do gradnje prve pravoslavne crkve u Dubrovniku, 1877. godine i pojave
"katoličkih Srba" 1899. godine, a koji su bili propagandni projekt
Beograda).
Nadalje, nikad do sada, u doslovnom smislu
riječi, nigdje u dubrovačkim arhivima nije pronađen niti jedan jedini dokument
u kojem bi se spominjalo "srpski jezik" ili autorstvo bilo kojeg
"Serva", "Rascijanca" ili "Srbina" - vezano za
brojna književna djela, spise, znanstvene radove i sl., a o naslovima i
referencama da ne govorimo. Toga, jednostavno NEMA.
Sve ovo što
poduzima velikosrpska klika u Beogradu, ne samo da je bez ikakvoga utemeljenja,
nego je očiti nastavak agresije na naše kulturno i znanstveno naslijeđe, s već
naprijed spomenutim krajnjim ciljevima. I ne bi bilo loše da to shvatimo i
dobro zapamtimo - kako nas povijest ne bi i dalje vraćala na prvu lekciju.
No, tu smo
gdje smo i ostaje nam samo ponoviti neke od argumenata. Krenimo najprije s onim
činjenicama koje su razvidne iz samih srpskih izvora.
Učitelj
velikog crnogorskog pjesnika i državnika, Petra
Petrovića Njegoša, Sima Milutinović
Sarajlija, u prvoj polovici XIX. stoljeća piše kako je prvi autor koji je u
to vrijeme počeo primjenjivati neku inačicu budućeg "srpskog jezika",Dositej Obradović, poticaje da se narodni jezik uzme za temelj književnoga jezika
dobio čitajući hrvatske autore Andriju Kačića Miošića, Vida Došena i Matiju
Antuna Relkovića, te da je i sam Vuk
Karadžić više puta priznao kako je oslonac za svoju jezičnu koncepciju našao u
hrvatskoj tradiciji. U polemici s
Milošem Svetićem (pseudonim novinara
Jovana Hadžića), Vuk je (prema
citatu koji navodi Sima Milutinović
Sarajlija), napisao i ovo:
Mi svi znamo da se u nas počelo pisati
narodnijem jezikom od vremena Dositija Obradovića koji je 1783 godine počeo
Srpski pisati i govoriti da treba tako pisati. Ali da rečemo da su to počeli i
prije Dositija Orfelin i Janković, koji su Srpski samo počinjali pisati ne
kazujući za što to čine; opet svakojako mi nijesmo u tome uranili prije druge
polovine osamnaestoga vijeka; a braća naša zakona Rimskoga, osobito Dubrovčani
i Dalmatinci, pisali su u šesnaestome vijeku u najveći jek!! I naš Dositije
mjesto ostaloga dokazivanja da valja za Srbe Srpski pisati, ili barem uz ono, mogao
je slobodno kazati da se ugledamo na braću svoju zakona Rimskoga. Istina da ni
oni svi nijesu pisali dobro i lijepo, kao ni u nas sad što se ne piše; ali su
mnogi pisali tako čisto i dobro da im jezik i mi danas možemo uzeti za ugled, i
da je u ostalijem Slavenskijem narodima teško naći spisatelja onoga vremena
koji bi se s njima mogli isporediti.
(Vidi:Vijenac br. 478., 28. lipnja 2012.; https://www.matica.hr/vijenac/478/na-istoku-nista-novo-19082/; istaknuo: Z. P.;
stranica posjećena 13. 2. 2022.)
Nije li sam "Otac srpske azbuke i
pismenosti" (kako i danas Srbi zovu Vuka
Stefanovića Karadžića) ovdje bio posve jasan i određen i ne proizlazi li iz
onoga što pišu on i Sima Milutinović
Sarajlija, kako su poticaj za
stvaranje vlastitog pisma Srbi našli u hrvatskoj književnosti i štokavskom
narječju? No, potom se pojavljuju teze o tomu kako su "svi štokavci
Srbi", te da su "Srbi dali jezik Hrvatima" - u čemu prednjači
sam Vuk Karadžić!
Iz mnoštva dokaza i činjenica, pogledajmo što je
o samoj srpskoj književnosti i odnosu srpske književne tradicije i tekstova
nastalih u Dubrovniku pisao jedan od najpoznatijih srpskih književnih
povjesničara i kritičara za kojeg se nikako ne bi moglo reći da je bio
naklonjen Hrvatima, Jovan Skerlić, u
svom poznatom djelu Istorija nove srpske književnosti (Beograd, 1914. godine):
Na samom početku, autor kaže:
Stara srpska književnost živela je nešto
duže no stara srpska država, lokalne književnosti su se počele javljati od XV
veka, otprilike kada je nestalo stare srpske države, i trajale do početka XIX
veka kada se javila nova srpska država i kada su se stvorile moderne
književnosti srpska i hrvatska. Nova
srpska književnost javlja se u XVIII veku, bez veze sa ranijim književnostima i
nezavisno se razvija u XIX veku. Ono
što naročito karakteriše tu novu srpsku književnost, to je samostalna
tvorevina, bez tradicija, potpuno nezavisan organizam.
Stara
srpska, srednjovekovna književnost, gotovo isključivo crkvenog karaktera, koju
su crkveni ljudi u crkvenim idejama pisali za crkvenu upotrebu i za crkvene
čitaoce, nije mogla biti od uticaja na jednu književnost novoga, svetovnog
doba. Sva ta književnost liturgijskih trebnika, tipika, kanona, hronografa,
zakonika, hagiografijskih spisa, 'hvalnih žitija' hristoljubivih i
blagočestivih vladalaca i crkvenih velikodostojnika, u najboljem slučaju
apokrifnih dela i bolesne crkvene romantike, sve je to bilo više pismenost no
književnost u pravom smislu reči, i ako se danas broji u književnost to je u
nedostatku čega drugog, i zato što je to tako dosada primljeno. Ne samo po
svojoj sadržini no i po crkvenom, srpskoslovenskom jeziku, ta književnost bila
je van naroda i njegova života. Uska po svojoj sadržini, nepristupačna oblikom
i jezikom, ona se još više ograničavala i odvajala od života što se javljala
samo u retkim i skupim rukopisima, i tako ulazila samo u mali krug povlašćenih
čitalaca. O kraja XIV veka i u prvim desetinama XV veka, stara srpska
književnost počela je unekoliko gubiti svoj isključivo crkveni i obredni
karakter, i s nešto svetovnijom sadržinom i u većem broju stala se obraćati
većem broju čitalaca. Knjige se počinju čitati i van manastirskih zidina, i u
srpskom društvu onoga doba javljaju se 'knjigoljupci', često pominjani u
ondašnjim zapisima. Ali najezda 'bezbožnih i bogomrskih i bezakonih Agarjana'
učinila je kraj srpskoj državi u XV veku, i za srpski narod nastadoše 'teška i
nuždna vremena kada človeci na se smrt prizivahu a ne život'. XVI i XVII vek su
najgora vremena koja je srpski narod preturio preko glave, i u takvim prilikama
nije moglo biti reči o napredovanju književnosti. Crkveni ljudi su sve manje
pisali, u štamparijama su se počele štampati crkvene knjige, ali prava
književnost se nije mogla stvoriti.
I kada se u XVIII veku stala javljati nova
srpska književnost, stara srpska književnost je bila mrtva i bez ikakva
uticaja. U XVIII veku, kada se budilo istorijsko osećanje srpsko, jedva se
nešto malo znalo za stare spomenike srpske pismenosti…
(…) Tek
polovinom XIX veka, kada se naučni rad sredio u Matici srpskoj i Društvu srbske
slovesnosti, istoričari i filolozi upoznaju Srbe sa njihovom starom
književnošću, koja je od XVII bila samo jedan mrtav spomenik prošlosti.
(str. 5 - 6.; istaknuo: Z. P.)
Što nam
govori Skerlić, koji je inače bio zagovaratelj "integracije" hrvatske
i srpske književnosti tvrdeći kako su Srbi i Hrvati jedan narod pa stoga
trebaju imati i jednu književnost?
Prvo,
potvrđuje kako Srbi sve do XVIII. stoljeća, kad je književnost u pitanju, nisu
imali ništa osim crkvenih spisa namijenjenih crkvenim krugovima, te da je "nova
srpska književnost" koja se počinje razvijati u XVIII. stoljeću bila
"samostalna tvorevina, bez
tradicija, potpuno nezavisan organizam". Drugim riječima, Skerlić nam potvrđuje kako srpski narod do XVIII
stoljeća nije niti imao književnost u onom pravom smislu riječi, te da je sve
započeto iznova, dok je tzv. stara književnost bila "samo jedan mrtav
spomenik prošlosti".
Zato on u
nastavku kaže:
I kada se u XVIII veku stala javljati nova
srpska književnost, stara srpska književnost je bila mrtva i bez ikakvog
uticaja. U XVIII veku, kada se budilo
istorijsko osećanje srpsko, jedva se nešto malo znalo za stare spomenike srpske
pismenosti.
(…) Kako i
srednjovekovna književnost, tako i lokalne književnosti od XV do XIX veka nisu
imale nikakva uticaja na stvaranje nove srpske književnosti. Dalmatinska
književnost bila je kudikamo razvijenija, savršenija, književnija i modernija no
stara srpska književnost. (str. 6.; istaknuo: Z. P.)
(Jovan
Skerlić, Istorija nove srpske
književnosti, Beograd, 1914.; dostupno na: https://www.antikvarne-knjige.com/elektronskeknjige/assets/uploads/Ist_nov_srp_knjiz.pdf)
Dakako, posve je nejasno zašto Skerlić pišući o
"staroj srpskoj književnosti" (za koju inače kaže kako je nije ni
bilo - jer to definira kao "pismenost", a ne književnost) u tom
kontekstu uopće spominje "dalmatinsku književnost" (o dubrovačkoj nema nigdje ni spomena!),
što je utoliko zanimljivije jer u nastavku knjige iznosi izričit i nedvojbeni
stav o tomu kako stara srpska i hrvatska književnost (pa i dalmatinska) nisu imale nikakve veze, te da je hrvatska
književnost bila Srbima potpuno tuđa i nerazumljiva.
- nastavlja se
