Bez obzira kakav bude ishod utakmice protiv Brazila (a na ovom Svjetskom prvenstvu smo vidjeli da su sve opcije moguće), Hrvatska je na čelu s izbornikom Zlatkom Dalićem i kapetanom Lukom Modrićem ponovno napravila čudo. Hrvatski barjak se ponosno vije među osam najboljih na svijetu. Ima li ijedno drugo područje gdje se naša zemlja nalazi u svjetskom vrhu? Uistinu bi ga bio teško pronaći izuzmemo li ljepotu zemlje i njezine prirodne posebnosti.
Ali hrvatski duh se teško zadovoljava i pomisli da ovog puta ne uzmemo zlato ili barem ponovno srebro. Za mnoge bi sve manje od toga bio neuspjeh. U slučaju gubitka od Brazila uslijedit će mnoštvo nogometnih „znalaca“ koji su znali savršen recept za pobjedu, ali eto Dalić ih nije poslušao.
Očito su nas sportaši razmazili pa ljestvicu očekivanja postavljamo iznimno visoko kad su u pitanju sportski uspjesi. Kad bismo barem djelić tih očekivanja prenijeli na naše političare da postanu svjetska klasa gdje bi nam bio kraj. Nažalost kad je politika u pitanju zadovoljavamo se i ispod prosječnošću, trpimo kojekakve autoritete i prodavače magle, slušamo njihove nebuloze i bezidejnost, promatramo bahatost i manjak osjećaja za nacionalne interese i zajedništvo, te i ne pomišljamo tražiti od njih rezultate i izvrsnost, kao da je sve to normalno.
A upravo su Vatreni primjer da i mala zemlja poput Hrvatske može puno toga postići, čak i u izravnom srazu s većima, bogatijima, razvijenima… Na sportskom terenu, baš kao i na globalnom tržištu traži se spretnost, brzina, upornost, vještina i kreativnost. Pritom, zemlja iz koje dolazite ponajmanje igra ulogu u definiranju vašeg uspjeha, jer se ne živi na staroj slavi iako imamo poštovanja prema nogometnim velesilama. Da se živi na staroj slavi ne bi četvrtfinale promatrali od kuće talijanski, njemački i brazilski reprezentativci.
Poznati američki diplomat i profesor Joseph Nye je još devedesetih napisao kako 21. stoljeće neće pripadati teritorijalno velikim državama ili onima s velikim brojem stanovnika, već onima koji pokažu snagu karizme, odnosno meku moć. On meku moć definira kao sposobnost uvjeravanja drugih da žele, što vi želite. Država može postići rezultate koje želi u svjetskoj politici zato što je druge države žele slijediti, diviti se njezinim vrijednostima, oponašati njezin primjer, težiti njezinoj razini napretka i otvorenosti. A to se ne postiže silom… Kako piše Nye, meka moć predstavlja sposobnost zavođenja i privlačenja, a privlačenje često vodi do oponašanja. Ako država uspije svoju moć učiniti legitimnom u očima drugih, njezine želje naići će na manji otpor. Zato se meka moć država najčešće ostvaruje kroz kulturu, političke vrijednosti, način vođenja vanjske politike, imidž i nacionalni identitet… Ali i sport. Svi žele danas kopirati hrvatski recept za sportski uspjeh. Kinezi su prije nekoliko godina slali svoje sportaše na usavršavanje u Hrvatsku, a golmani ovaj tjedan pokušavaju uvježbati Livakovićev model branjenja jedanaesteraca. Hrvatska je zahvaljujući nogometu postala, ne samo globalno vidljivija i prepoznatljivija, već i primjer, uzor i inspiracija. Zato je sport snažan element hrvatske meke moći u globalnom natjecanju.
Što onda hrvatski političari mogu naučiti od naših Vatrenih i njihova izbornika Dalića? Upravo to – kako se sve može postići vjerom u sebi i visoko postavljenim ciljevima, težnjom izvrsnošću, razvojem talenata i samodisciplinom, upornosti, zajedništvom i timskim radom, domoljubljem i poniznošću. Razvijanjem sustava izvrsnosti u kojem za najbolje, bez obzira odakle dolaze ima mjesta. Sve dok igraju timski, i za Hrvatsku, odnosno dok stavljaju svoje interese i karijere u službu reprezentacije. Nažalost, u politici je to najčešće obrnuto.
Hrvatska ima dovoljno talenata na svim poljima. Vidimo ih oko sebe. Ali ne dobivaju šansu i priliku, jer se zadovoljavamo prosječnošću i nametnutim autoritetima, koji prosuđuju kome dati priliku, a kome ne (sukladno je li na njihovoj liniji ili nije). Hrvatska je premala zemlja da bi ijedna originalna ideja propala, da bi ijedan sposoban i talentirani mladi čovjek napustio svoju zemlju i pridonosio razvoju neke druge države, koja u njega nije uložila baš ništa… Moramo naučiti da drukčije misliti, vjerovati ili sanjati nije problem ako igramo za istu momčad i ako nam je Hrvatska, odnosno njezin narod, iznad svih. Stoga, neka nam naša nogometna reprezentacija bude poticaj za promjenu ponašanja i postavljanje viših ciljeva.
A što se tiče završnice Svjetskog nogometnog prvenstva u Kataru, preostaje nam samo ona stara mudra izreka: “U pobjedi se ne uzvisi, a u porazu se ne ponizi!”, što god se dogodilo u petak.
